Najnovije blog objave

  1. Avatar od  ZOE

    Moj verni pas

    Dve usamljene duse. Moj verni pas i ja.
    Zajedno docekujemo i ispracamo sunce,
    i sa njim ptice, koje nam behu brbljivi drugari za dana.
    Delimo koru hleba, zadovoljno mljackajuci.
    Lajemo na zvezde bez potrebe i smisla.
    Moj verni pas... osecam toplinu njegovog tela
    na svojim stopalima, dok ovo pisem,
    i moleciv pogled uprt prema meni.
    Vreme je za vecernju setnju...korak uz korak.
    Jos jedan zalazak sunca, jos jedan dan iza nas...
    ... i mir.
  2. Avatar od  euridika

    Uspavani neki dani...

    ...i usporeni... Sporo i sporost spoznajem... Ne bih o datumima, ne bih o onome što je iza, ne bih ni mnogo napred, malo bih da se zadržim u ovom trenutku, da zaspim u njemu, da se probudim u njemu, nikakav poseban nije, samo bih malo da zaustavim tikatakisanje...
    Tagovi: priroda, snovi, vreme
    Kategorije
    Lični blogovi, Poezija
  3. Avatar od  ZOE

    Ne pitaj me...

    "Kako si?" Ponekad ni sama ne znam odgovor na ovako jednostavno pitanje, koje ustvari ne volim da mi se postavlja. Zasto? Zato sto "pitalica", sta god da odgovorim napravi neku grimasu, koju bas ne razumem.
    "Kako si?" - "zaljubljeno!!!" Nakon cega sledi grimasa ... kao da sam rekla "E, upravo sam pala sa 13. sprata i prezivela... da sam pala sa 12-og mozda ne bih!"
    Ili "u zalosti sam." - "Oooooo, jako mi je zao."
  4. Avatar od  ZOE

    Za tebe, s ljubavlju

    Uspomene

    Od kad' sam ti sede vlasi celivala,
    prošla je godina, godina i više
    I sad' s bolom prisećam se dana,
    koji nekad davno, nekad lepi biše

    Nije mi se dalo da sa tobom zborim,
    tvoje usne neme, a ja posve sama
    na uzglavlju gledam, sklopljene ti oči,
    snage samo imah da izustim Mama.

    Snovi teško sada mi dolaze,
    ponekad kroz njih ti nečujno prodješ
    O majko jedina, o hvala ti mati
    što makar dok spavam,
  5. Avatar od  ZOE

    Obicna prica

    Rasipam misli po reci... gledam prema nebu... priroda je nacrtala dugu, koja mi izmamljuje osmeh. Zasto ne potraje jos samo malo duze, da upijem svu tu lepotu prelivanja boja i oblika.
    Nizvodno su virovi i moje rasute po reci misli, progutace jedan talas, kao i sve druge misli koje se u svakom danu gube, ko zna gde. Koliko vrede nase misli koje nam struje kroz mozdane celije, svakog trenutka, cak i kada spavamo?
    Nesto me nagoni, da ustanem sa klupe na kojoj sam opusteno sedela, posmatrajuci
    Kategorije
    Lični blogovi, Proza