Nastavak
Posećivati salaše, uživati u njima, voleti ih, nekompletan je je doživljaj bez da se o njima zna nešto više. Pošto nema (za sada) kustosa ili turističkih vodiča po salašima, a ni u turističkim ili sličnim pisanijama (koliko ja znam) nema mnogo o njima, pokušaću malo ja do budem u ulozi poznavaoca. I, po našem uvreženom običaju da se nekompetentni u sve razumeju, ja, koji nisam na salašu živeo, koji ih nisam ni s neke stručne strane izučavao, pokušaću da vam dočaram salaše spajajući sopstevena nevelika iskustva i doživljaje sa malo teksta iz literature koju mogu s uvažavanjem koristiti i opštih znanja i mojih godina.
U Enciklopediji Novog Sada kaže se da da su postojali vlastelinski ili veleposednički salaši koji su postojali na imanjima od preko 1.000 jutara zemlje. Ovo su ustvari bile ekonomije sa tovilištima, ergelama, kudeljarama, pivarama, skladištima i sl. Na njima su živeli zaposleni - biroši, sezonska radna snaga, nadornici, a često su veleposednici tu imali dvorce ili kuće za odmor, lov i sl. (Fantast kod Bečeja je jedan od takvih a nesalje Jezero pored njega je nastalo od onih koji su na imanju radili.)
Na srednjim posedima (od 100 do oko 1.000 jutara zemlje) salaši su takodje bili kompleksi ekonomskih i stambenih zgrada u kojima su ziveli stalno ili sezonski zaposleni radnici. Ni na ovim salašima nisu vlasnici stalno stanovali. Toliko iz Enciklopedije.
Manji porodični salaši, kojih je i bilo najviše, su ustvari ona kategorija koju sada uobičajeno smatramo salašima. Njihovi vlasnici su na njima živeli ali su boljestojeći imali i kuće u selu ili gradu a na salašu boravili u vreme sezone poljoprivrednih radova.
Mogu se razlikovati po funkcionalnim karakteristikama, pa i po izgledu, salaši koji su bili nastanjeni cele godine od onih koji su bili u funkciji samo u sezoni radova. Oni stalno nastanjeni imali su, po pravilu, prostorije za ljude i štalu pod istim krovom. Izmedju njih (pod istim krovom) je bio prostor sa više namena: da se do stoke ne ide daleko a naročito da se ne ide po kiši, vetru, snegu; tu su se držale taljige, amovi, hrana za stoku za dan-dva; odatle se ložila furuna u kući, tu se ostavljala blatnjava obuća. Često je taj središni deo bio zatvoren velikim i malim vratima sa obe strane. Kod zadnjeg izlaza su bile kupe kukuruzovine, stogovi slame, obori za drugu stoku itd. a tuda se i iznosilo i stajsko djubivo iz štale pod krovom kuće.
Za salaše, njihovu funkcionalnost, organizaciju prostora i konačno sam izgled, se slobodno može reći da su odraz nataloženog iskustva i rešenja dokazanih vremenom kao odgovor na uslove i potrebe u kojima su nastali u obliku koji poznajemo.
Veći deo Vojvodine je i posle više od 200 godina melioracinih radova, sve do izgradnje hidrosistema DTD (čija osnovna funkcija je odvodnjavanje) ugrožen nadzemnim i podzemnim vodama. Izbor ocednog zemljišta za lokaciju zgrada na salašu je blo prvi korak u njegovom zasnivanju.
Salašarske zgrade napravljene su skoro isključivo od nabijene zemlje (naboja, kuće nabijače) ili čerpića (nepečene cigle). Pečena cigla je korištena za temelje samo tamo gde se nije mogla izbeći opasnost o podzemnih voda, a kod boljestojećih salašara za neophodna popločavanja (flasterisanje) delova tla na salašu.
Krovovi su bili pokriveni trskom koja je dobar materijal za to - ima je skoro svugde, dugotrajna je a miševi se u nju ne nastanjuju. Kasnije je trsku zamenjivao crep jer je trščane krovove svake godine trebalo popravljlati - učvršćivati je i dopunjavati (češlljati) tamo gde su stabljike trske ispale iz krova .
Podovi su bili zemljani, ponegde su pored kreveta bile prostirke od krpara ili ovčijeg krzna. Prozori su bili mali a u vreme dok je staklo za prozore bilo preskupo, umesto stakla se koristio razapeti svinjski mehur (ne samo na salašima). Inače, mehur su deca na svinjokolju naduvavala kroz trsku i koristila kao loptu - to sam i ja radio.
Salaši su u delu za ljude imali vrlo često samo jednu prostoriju u kojoj se po hladnijem i vremenu kuvalo, obitavalo i spavalo.Ta se prostorija grejala zemljanom furunom koja se ložila sa spoljne strane, uglavnom iz natkrivenog dela izmedju kuće i štale. Ogrev je bila ogrizina (kukuruzne stabljike sa kojih je stoka pojela lišće), osušeni koren i patrljak stabljike kukuruza koji se vadio posle sečenja kukuruzovine )ne mogu da se setim naziva), granjevina (granje koje je kresano da se da stoci da brsti lišće sa njega). I naravno šapurike koje su bile pogodne i za loženje u šporetima kad su se pojavili. I šporeti su bili najčešće zidani sa tučanom plotnom (površinom na koju se stavljala posuda za kuvanje).
Furuna, masivna peć zidana nepečenom ciglom i blatom koja se kasnijim loženjem 'ispekla', oslanjala se jednom stranom na zid na kome je sa spoljne strane bio veliki otvor za ložište, a sazidana je često na platformi široj od peći na kojoj se sedelo i spavalo ('banak'). Zbog velike mase materijala od koga je furuna sazidana, sporo se zagrevala, ali i dugo 'držala toplinu', ravnomerno i prijatno je zračila.
Ovu furunu sam slikao u napuštenom i zapuštenom svešteničkom domaćinstvu u Kupinovu a objekti domaćinstva si iz sredine XIX v.
Spavalo se na prostim krevetima (zvao se 'daske', 'priče' - dugačkim daskama na nogaram) a kasnije je bilo i 'kupovnih' kreveta. Ležalo se na slamaricama (tj. velikoj vreći punjenoj slamom, a redje (jer su se brže sabijale) suvim ljuštikama od kukuruza. Kod siromašnijih je i jastuk bio punjen slamom, a inače perjani. Pokrivači su bili razni - kudeljni pokrovci, učinjena ovčija koža (runo) ili perjane dunje. (Spavanje na slamarici je prilično neugodno za varošane, naročito kad je gostima stavljana nova slama, još neizlomlljena spavanjem na njoj.) Slama sadašnjih sorti pšenice je još lošija za slamarice. Stare sorte su bile sa dugačkim tankim stabljikama i dugačkim osjem (pšenice su bile visoke do grudi) koje su bile jako podložne poleganju zbog oluja ili jake kiše pa su zato prihvaćene 50-60-tih hibridne pšenice sa kratkom i jakom stabljikom a i znatno rodnije.
Ako je bilo više prostorija za čeljad, u njima se samo spavalo i nisu se grejale, sem kad je ista peć 'zalazila' u obe prostorije. Ako su stariji u negrejanim sobama spavali, pre spavanja su zagrevali crep i stavljali u krevet.
Mesto uz furunu - na banku - bilo je rezervisano za najstarije. U jednom krevetu je spavalo više osoba (a ni kreveti nisu imali standardne dimenzije), dok su deca, kad ih je bilo više, spavali i 'noge u noge' po petoro - šestoro u istom krevetu. (Iako sam gradsko dete i odrastao u natprosečno dobrim gradjanskim uslovima, spavao sam u istom krevetu sa bratom do 15-16-te godine jer je to tada bilo normalno.)
U vreme kad se furuna ložila, u njoj se pekao i hleb, meso, kolači, kuvala i jela u zemljanim loncima, a inače se za pečenje hleba i drugog koristila spoljna furuna sazidana za tu namenu. Hleb se (ne samo na salašu) mesio samo jednom nedeljno u obliku (jedne ili zavisno od broja usta, više) cipovki od 5-6 kilograma. Kora tog hleba je bila debela ceo prst, ali ukusna, naročito na svežem hlebu. (Interesantno je da sam takav hleb zadnji put našao u Senti blizu izlaza za Kanjižu pre više od 20 godina i to kod pekara Albanca koji je znao samo svoj maternji jezik i Mađarski.) Hleb se čuvao u saćurama ispletenim od rogoza ili pruća. Ono što se retko ima u vidu je da se još do polovine XX veka samo za veće praznike mesio hleb od pšeničnog brašna, a ostalih dana ražni, kukuruzni ili od brašna pomešanog sa pšeničnim.
Furuna za hleb je takodje iz Kupinova iz svešteničkog domaćinstva.
Predmeti domaćinstva vezani za hleb - naćve u obliku valovi sa 'gnezdima' u kojima se testo za hleb odmara i raste - kisne, lopari za stavljanje i vadjenje hleba iz furune, pletena korpa na nožicama za čuvanje hleba; gore su saćure od rogoza i korpe od vrbovog pruća takodje nemenje čuvanju hleba. Slikao sam u to u Muzeju hleba 'Jeremija' u Pećincima.
U letnje doba kuvalo se u letnjoj kuhinji, spavalo se u seniku, u štali na slami ( u ketrencu - gde se držala slama 'pri ruci') a često i napolju u vreme jakih žega - pod nekim drvetom ili krovom zbog rose.
Krečenje je imalo estetki značaj tek u drugom redu. Prevashodni značaj je bio zaštita zemljanih zidova (od ispiranja kišom, krunjenja pri suvom vremenu, nastanjivanja insekata u njima i dezinfekcije). I sada, kad postoje boje jednostavnije za rad, boje sa krečom su nezamenjive za zemljane zidove..
Bunar sa đermom i valovom za napajanje stoke pored njega i bagrenje su bili obavezni deo salaša. Bagrem je služio kao zažtita od vetra na ravnici, jedan od izvora hrane za stoku (pre svega ovce i koze koje se nisu mogle puštati da ne bi pravile štetu na usevima) i zbog toga bagremi na salašima i imaju katrakterističan izgled - visoka stabla bez granja jer se granje okresivalo. Bagremovo drvo je nezamenjivo kao građa - čvrsto i trajno, ali je pogodno za obradu samo kad je sirovo jer u suvu bagremovinu teško je i ekser zabiti.