Ne volem vrućinu, ljude pihtije, uvlakače, nemaštovite, dvolične, one kojima je stalno dosadno, one koji se pljuju pa ljube, one koji kao nešto kolutaju očima uzdišu i duvaju a pritom traže da ih ceo život neko animira e njih mi uvek dođe da šutiram u guzicu

da im zanimljivije bude, one koji stalno nešto trpe zbog nekoga, one koji kukaju, patetičare, nesposobne a zdrave i prave, lenje, one koji se stalno nešto zgražavaju, pasivce i kretene. Ne volem riblju čorbu pa još kad te one oči iz nje gledaju plivajući onda moram i da se sklonim. Kad bolje razmislim ne volim nijednu čorbu sa plivajućim glavama.
A baš ne volem kad mi dođe da se onako polako, sa merakom sređujem za neki izlazak koji uopšte ne mora da bude specijalan, nego mi samo dođe da se kupam satima, mažem od glave do pete, počupam svaku dlaku viška na koži, birkam boju laka, malam lice i uživam ispred ogledala, birkam šta ću da obučem, nabacim oblak parfema, konstatujem kako sam neviđeno zadovoljna, pa sa osmehom dođem do lifta gde shvatim da mi se kaki. Znači popizdim


