|
| Registracija | Uputstvo | Lista članova | Pretraga | Današnje poruke | Označite forume kao pročitane | Kalendar |
![]() |
|||||||
|
|||||||
| Spomenar Stare teme koje ne zaslužuju da budu obrisane |
|
|
LinkBack | Alati vezani za temu | Vrste prikaza |
Odgovor: Uhapšen Radovan Karadžić |
|
|
Iskusni forumdžija
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Offline
Poruke: 272
Član od: 06.05.2007.
Poslednji login: 20.11.2008 20:00
Pol: Muško
Lokacija: Beograd, Medžika Džonsona 72
|
Odgovor: Uhapšen Radovan Karadžić -
24.07.2008, 13:55
ПОСЛЕ ОРИЋА И ХАРАДИНАЈА
Што је најгоре, део администрације из Брисела и Вашингтона изгледа да је протумачио хватање Караџића као још један доказ да Београд разуме само језик условљавања Хапшење Радована Караџића славило се не само на сарајевским улицама. Оно се отворено славило и понеким београдским медијима. Врхунац те среће остао је записан у коментарима објављеним на сајту Б92, на вест о хапшењу Караџића. „Коначно!”, „Јее!”, „Халелујах!”, „Вау!”, „А сад, јуриш у Европу!”, само су неки од преко 300 одушевљених коментара који стоје на мрежној страници ове телевизије. Морам да признам да спадам у оне који се нису превише обрадовали вести од 21. јула. Хашки суд је, после ослобађајућих пресуда Орићу и Харадинају за мене дефинитивно престао бити суд правде. Караџић је свакако политички одговоран за ратне злочине почињене у Сребреници. Али, он макар лично никога није убио. Орић и Харадинај су, међутим, својеручно убијали жртве. А данас слободно шетају Сарајевом и Приштином, слободни од сваке кривице, слободни од сваког захтева за правдом. Само два примера њихових грозних злочина овде ћу поменути. Ибран Мустафић, један од оснивача СДА у Сребреници, у књизи „Планирани хаос” ( стр. 288 ) сведочи да му је Насер Орић једном испричао следеће: „Када смо ону екипу заробљених на Залазју из затвора поново повели према Залазју и када је почело клање, мени је допао Слободан Инић. Попео сам му се на прса. Био је брадат и чупав као животиња. Гледао је у мене и није проговорио ни ријечи. Извадио сам бајонету и директно га ударио у једно око, а затим провртио ножем. Није ни запомагао. Затим сам га ножем ударио у друго око. Нисам могао да вјерујем да не реагује. Искрено речено, тада сам се први пут уплашио, тако да сам га одмах послије тога преклао!”. О Харадинајевим „подвизима” такође постоје хиљаде страница доказа, од којих је неке још министар Батић поднео 2001. године. Ту се Харадинај окривљује да је „лично ликвидирао 67 људи, наредио ликвидацију најмање 267 и отмицу више од 400 људи”. Тако се, према ономе што се о тим доказима могло прочитати у штампи, Харадинај нарочито истакао у отмици једне колоне српских сватова, 12. јуна 1999. Он је лично учествовао у мучењу, силовању и убиству сватова. Сам је силовао младу. Тада је једној жртви ножем одсечено уво, а потом су други терани да то уво поједу. Сви сватови су затим стрељани на путу између Ђаковице и Призрена. Једино је млада остављена Харадинају и друштву за „забаву”. Да, не могу се радовати Караџићевом изласку пред такав суд који је био у стању да ослободи двојицу оваквих монструма. Не могу, заједно са коментаторима са Б92, певати „Алелуја!”, знајући да ова двојица убица не само да никада неће изаћи пред суд, већ да им је управо тај суд издао уверење да су невини! Али, можда се они силни Б92 коментатори нису радовали због коначног испуњења правде? Можда су се једноставно радовали што ће нам наши бриселски пријатељи, после таквог успеха, најзад испунити нашу жарку жељу да „јурнемо у Европу”? Нажалост, изгледа да је и ту наша колективна наивност брзо ударила у зид реалности. Већ сутрадан, по хапшењу Караџића, Оли Рен и Кушнер су нам рекли: „Добро је то, момци, али ништа док не ухватите Младића и Хаџића”. И заиста, ако вам неко упорно тражи једну ствар, а ви му ипак поклоните другу, изгледа да је у људској психологији да вам он и даље тражи исто што и пре. Чак и ако је она друга поклоњена ствар драгоценија! Од нас је, тако, захтеван Младић, а ми смо ухватили Караџића. Али, иако је Караџић неочекиванији и већи згодитак од Младића, део ЕУ политичке класе једноставно није могао да прекине са старом причом „Младић, Младић...”. Испало је да, и поред тога што је Србија учинила више од онога што се од ње очекивало, она за поједине ЕУ чиновнике није урадила ништа. И као ђака који је написао тежи, али погрешан домаћи задатак, тако су нас Оли Рен и Кушнер у уторак вратили да урадимо тачно оно што су нам задали. Чувена „пуна сарадња” са Хагом као да ни после 21. јула није успостављена. Што је најгоре, део администрације из Брисела и Вашингтона изгледа да је протумачио хватање Караџића као још један доказ да Београд разуме само језик условљавања. То је несумњиви подтекст неких реакција тамошње политичке класе. А ако такво мишљење преовлада и у највишој администрацији, само је питање времена када ће, после Караџића и Младића, на ред доћи и нешто треће. Рецимо – успостављање „добросуседских односа” Србије са својом сопственом покрајином. Из ових разлога, разборити човек у Србији тешко да се може усхитити због хватања „Драгана Дабића”. Разборити човек ће се обрадовати тек ако нам у Бриселу због тога коначно „одмрзну” ССП; ако нам се најзад укину понижавајуће визе; ако, заједно са Караџићем, не буде осуђена и цела Република Српска – а можда и цела Србија; ако се у Бриселу и Вашингтону на чувену листу захтева, услова, предуслова и подуслова, не додају још и „добросуседски односи с Косовом”... Да, разборити човек ће се тек тада обрадовати. Али, колика је вероватноћа да ће се разборити човек из Србије моћи обрадовати испуњењу макар једног јединог од ових логичних, праведних и поштених очекивања? Слободан Антонић [објављено: 24/07/2008] http://www.politika.co.yu/pogledi/Sl...DINAJA.sr.html |
|
|
|
|
Odgovor: Uhapšen Radovan Karadžić |
|
Odgovor: Uhapšen Radovan Karadžić |
|
Odgovor: Uhapšen Radovan Karadžić |
|
|
Circle jerk
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() Offline
Poruke: 368
Član od: 07.03.2008.
Poslednji login: 14.11.2008 10:53
Pol: Muško
Godine: 38
Lokacija: Vrsac
|
Odgovor: Uhapšen Radovan Karadžić -
24.07.2008, 16:18
Karadžićeve novčane mahinacije
24. jul 2008. | 11:23 -> 13:06 | Izvor: B92, FoNet Sarajevo -- Premijer Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je 2005. da je Radovan Karadžić odneo oko 36 miliona maraka iz Narodne banke RS. Radovan Karadžić odneo 36 miliona maraka iz Narodne banke RS, tvrdi Milorad Dodik (FoNet) Radovan Karadžić odneo 36 miliona maraka iz Narodne banke RS, tvrdi Milorad Dodik (FoNet) "Postoje dokumenti o tome da je Karadžić u proleće 1997. godine u torbi iz Banjaluke odneo 36 miliona maraka. Prvo je iz trezora Narodne banke RS uzeo apoene u vrednosti od 28 miliona maraka, a drugom prilikom još osam. Tada je već bio smenjen i krio se od ruke međunarodne pravde", rekao je Dodik. I Biljana Plavšić ga je u svojoj knjiiz optužila za prevaru, nehumanost i neodgovornost. Dodik je to rekao u intervjuu za Dnevni avaz 31. marta 2005. godine. Podsećajući na te tvrdnje, list ukazuje da je Dodik obrazložio da to krivično delo "nikada ne zastareva i ako neko hoće da pokrene istragu, može to i danas učiniti". "Nedugo nakon ovog intervjua Dodik je seo u stolicu predsednika Vlade RS, ali nikada od tada nije pokrenuo istragu o pljački novca za koju je tvrdio da poseduje dokaze. Umesto toga, danas obećava pomoć Karadžićevoj porodici", konstatuje Dnevni avaz. U istom intervjuu Dodik je, odgovarajući na pitanje kada se može očekivati da Karadžić i Ratko Mladić napokon otputuju u Hag, odgovorio da "ne bi da bude vidovnjak u tom pogledu", ali da ono što zna jeste da to zavisi od organa vlasti, "pre svih, u Srbiji". Inače, Karadžić je i tokom 80-ih optuživan za prevare. Zbog optužbi da je državnim novcem sagradio vikendicu na Palama, 1. novembra 1984. godine je otišao u sarajevski istražni zatvor, ali je, u nedostatku dokaza, pušten nakon 11 meseci. U Sarajevu je 26. septembra 1985. osuđen na tri godine zatvora zbog pronevere i prevare, ali kaznu nije odslužio. Plavšićeva: Nehuman i neodgovoran Biljana Plavšić bila je potpredsednica Republike Srpske u vreme kada je Karadžić bio predsednik. On je u svojoj knjizi "Svedočim" optuživala Radovana Karadžića da je rat koristio i za lično bogaćenje. Ona je iznosila niz detalja, koji su, kako je napisala, ukazivale koliko je Radovan Karadžić bio nehuman i neodgovaran čovek i da mu do naroda uopšte nije bilo stalo. Prenosimo nekoliko hronološki poređanih citata iz njene knjige: - "Prvo zasedanje Skupštine srpskog naroda BiH do 25. 10. 1991. u Plavoj sali skupštinskog zdanja. Izabran je predsednik Skupštine Momo Krajišnik. Ali iza pauze podeliše nam neke kartone, vidim da se radi o nekim parama. Vidim da SDS traži da se ulože devize za otkup hotela Holidej In. Kada sam pitala Karadžića da mi protumači onaj papir, reče da od nečega stranka mora živeti. Ako sam u nekom pogledu idealista, ipak nisam izgubila smisao za realnost da se od nečeg mora živeti. Ali zar ovaj događaj, srpska skupština, ne zaslužuje posebno poštovanje? Zašto se sa zahtevom za pare nije moglo pričekati još koji dan? Već tada je pohlepa bila prisutna. Tih dana se pričalo o sumnjivim poslovima Ljiljane Karadžić i Miroslava Toholja oko kioska lista ’Javnost’. Odbijala sam da to slušam. Mislila sam, što bi se supruga predsednika petljala u nečiste poslove. Kasnije, kako je vreme proticalo, uverila sam se da upravo ona ima afinitet prema nezarađenom novcu..." Biljana Plavšić u Hagu (Fonet, arhiva) Biljana Plavšić u Hagu (Fonet, arhiva) - "Uveliko se priča o švercu, ali ja to odbijam, ne mogu da verujem da se to prakticira uz blagoslov Radovana i Mome i da oni dele dobit. Bilo mi je jasno da su po uzoru na komunističko rukovodstvo pribavili sebi sve privilegije jer je to karakteristika svih skorojevića, a takvi su oni, ali ne prihvatam da se bave švercom u ratnim vremenima. Kakvi su to ljudi? Pa, to nisu Srbi i ja u to ne mogu poverovati. I dok se ja nadam da Radovan i Momo nisu upleteni u to, na moje pitanje Radovan odgovara:"Treba od nečeg živeti!" Isti odgovor kao i pre rata, kada je bio hotel Holidej In. A šta je sa nesretnim narodom, i on mora da živi, ja ih pitam, a Radovan kaže svoju omiljenu uzrečicu: 'Neka narod ide u p... m...'." - "Jedna žena drži u naručju bebicu i kuka, udara se po grudima, jer je na putu koji je prešla izgubila devojčicu od devet godina. Ovo je samo jedna od priča, a svako od njih koji beže pred neprijateljem ima svoju i svaka je gora od one prethodne. Imaju pravo što optužuju rukovodstvo, a ja nemam pravo da stojim na kamionu i da ih sa visine gledam, nemam pravo na trun odbrane, bez ikakvog komenatara ih slušam... Na povratku sa Sokoca u bašti vidim Radovana i njegovu suprugu, upravo su ručali. Ja mu referišem o zbivanjima na Sokocu i o jadnim goraždanskim izbeglicama. Nakon deset minuta njegova supruga Ljilja traži da odmah krenu jer ona to ne može slušati, a osim toga im se žuri. Radovan pođe za njom, ne upitavši ništa, ne prozborivši nijednu reč. Tako je to bilo tada i na žalost ponoviće se još više puta za vreme rata. Uvek je bila prisutna nezainteresovanost za ljudsku muku ili ne samo to nego Radovan daje do znanja da neće dozvoliti da ga neko optereti tuđom tragedijom." - "Na jednoj sednici Predsedništva, neposredno nakon mog izlaska na Pale, pitala sam da li imamo novaca da angažujemo neku stranu agenciju za odnose sa javnošću. Neko je morao saopštavati o tragediji Srba u Sarajevu, o logorima u Hercegovini, masakrima srpskih sela u istočnoj Bosni... Radovan je to sumirao u jednoj rečenici: "Mi nemamo za to para, ali istina će izaći na vidjelo". Već tada su Radovan i Momo raspolagali velikim novcem koji nije njihovo vlasništvo, a što se tiče istine, i danas se borimo za nju i niko neće da se čuje. Obojica, ali i Koljević, bili su tada u kontaktu sa našom dijasporom. Upravo negde u avgustu dođe jedan naš čovek iz Švajcarske, zatekla sam ga kod Krajišnika. Nisam imala nameru da ih prekidam i htedoh da izađem, ali me Krajišnik zamolio da ostanem. Čovek je doneo spisak imena Srba koji su dolazili u različitim vremenskim razmacima u posetu našim ljudima u Švajcarsku. Često su po njima slali novac u otadžbinu da pomognu stranku ili za neku namensku potrebu. To je bio dugačak spisak onih koji su preuzeli novac i svojim potpisom to potvrdili i nema sumnje da su taj novac predali da se namenski potroši. Sve je bilo jasno i regularno do jednog, najvećeg novčanog iznosa, koji je preuzeo Radovan Karadžić, a odbio je da potpiše, još ih je izgrdio kako mogu od predsednika da traže potpis... Da mu je to bila navika i praksa pokazao je još jedan slučaj, kojem sam takođe bila svedok. Mislim da je to bilo 1994. godine u Bijeljini, gde je održan sastanak humanitaraca, te su se okupili predstavnici mnogih humanitarnih organizacija iz dijaspore. Među njima i Mićo Kojić iz Frankfurta, čestiti i vrlo požrtvovan čovek. Ja nisam prisustvovala sastanku humanitaraca u Bijeljini, a Radovan jeste. Dan posle sastanka došao je Mićo Kojić u moj kabinet zabrinut, moli da mu pomognem i objašnjava da je u Bijeljini dao 150.000 nemačkih maraka Radovanu i pripremio je potvrdu da mu potpiše. Ovaj je uzeo pare i rekao da on ne daje potpise na potvrdu... Inače mi je Mićo rekao da mu je poznat Radovanov manir, razgovara dugo sa ljudima, ali kad primi novac, odmah prekida razgovar sa obrazloženjem da mu se žuri. To su i drugi pričali koji su bili u sličnim situacijama. Radovan Karadžić je iznad svega voleo novac, ali onaj do kojeg se dođe na lak način. Na ovu temu ima mnogo sličnih priča, ali ja ovde govorim o onome o čemu mogu svedočiti."
|
|
|
|