Oktavio Paz

[NSdjanka]

Oktavio Paz

U Meksiko Sitiju 31.03.1914. rođen je Oktavio Paz, veliki latinoamerički pisac i kritičar. Njegov otac je bio sekretar Emiliana Zapate. Tokom Španske Revolucije učestvovao je na Drugom Međunarodnom Kongresu antifašističkih pisaca u Valensiji. Tokom hladnog rata, Paz je odbio marksističku levicu. Nobelovu Nagradu za književnost dobio je 1990.

http://www.kirjasto.sci.fi/opaz.htm


DVA TELA

Dva tela, licem u lice,
katkad dva su talasa
a noć okean je.

Dva tela, licem u lice,
katkad dva su kamena
a noć pustinja je.
Dva tela, licem u lice,
katkad korenje su
što ih noć povezuje.

Dva tela, licem u lice,

katkad oštrice su
a noć bljesak je.



ZAPISANO ZELENOM TINTOM

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao tinta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.



OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast tisućljetni hrast
Vjetar te rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suha grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma sagiba glavu
Poput ranjena bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnula tijela
Svakog časa sve više noć

[gaga73]

Obrtanje

Visoki stub otkucaja
Na nepokretnoj osi vremena
Sunce te oblaci i razgolicuje
Dan se odvaja od tvoga tela
I gubi se u tvojoj noci
Noc se odvaja od tvoga dana
I gubi se u tvome telu
Nikada nisi ista
Uvek upravo stizes
Ovde si od samog pocetka




Most

Izmedju sada i sada,
Izmedju ja sam i ti si,
Rec "most".

Ulazis u samu sebe
Ulazeci u rec:
Kao prsten
Zatvara se svet.

S jedne na drugu obalu
Uvek se izvija jedno telo,
Duga.

Pevacu za njenim obroncima,
Spavacu pod njenim lukovima.




Izvesnost

Ako je stvarna svetlost belicasta
Svetljke ove,stvarna
Ruka koja pise,da li su tada stvarne
Oci koje gledaju napisano?

Iz jedne reci u drugu
Ono sto kazem rasprsava se.
Ja znam da sam ziv
Izmedju dve zagrade.

[gaga73]

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
cisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i radja opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...

I nesto neznano sto kaze »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Boze i moj protivnice.

[Beatrica]

Dodir

Моје руке
Отварају засторе твога бића
Одјевају те у другу наготу
Откривају тијела твога тијела
Моје руке
Измишљају друго тијело твога тијела.

[Beatrica]

Odlazak i povratak

Blatnjavi novembar:
Umrljano kamenje plavkastocrne kosti
Neodređene palate

Ja sam prešao lukove i mostove,
Bejah živ u potrazi za životom

U mesečevom salonu
Krvari svetlost. Ljudi-ribe
Menjaju hladne slike.

Bejah živ i videh mnoge aveti,
Sve kost i koža i svi pohlepni.
Kula topaz i krv,
Crne pletenice i ćilibar grudi,
Podzemna dama.

Tigar-junica, hobotnica, bršljan u plamenovima:
Spalio je moje kosti i ispio mi krv.

Postelja, ugašena planeta,
Zamka ogledala behu noć i telo,
Gomila soli, dama.

Jedi moje ostatke, sunce visoravni:
Bio sam živ a pođoh da tražim smrt

[gaga73]

TISINA

Kao sto iz dna glazbe izvire nota
koja drhteci raste i postaje sve tanja
sve dok u dragoj glazbi ne zanijemi,
tako iz dna tišine
izvire draga tisina, ostri toranj, sablja
i diže se i raste i zanosi nas,
i dok se uzdizu padaju
sjecanja, nade,
male i velike lazi,
i hocemo da kriknemo, ali se u grlu
rasprsi krik:
uviremo u tisinu
gdje tisine postaju nijeme.

[TVO.JA_]

Monolog


Pod srušenim stubovima,
između ništavila i sna
kruže moji budni sati,
slogovi tvoga imena.

Tvoja duga kosa riđana-
odblesak leta-
sa žestinom blagom treperi
na plećima noći.

Uobičajena tama sna
što izvire iz ruina
i pravi te od ničega.
Teške pletenice, zaborav,
vlažna obala noći
gde se širi, gde udara
slepo more - mesečar.

[zrnce]

Posete


Kroz gradsku noć od kamena i suše
ulazi polje u moju sobu.
Pruža zelene ruke sa ptičjim narukvicama,
sa narukvicama od lišća.
Nosi reku u ruci.
Nebo iz polja takođe ulazi
sa svojom košarom tek isečenog dragog kamenja.
i more seda pored mene,
polažući svoj beli rep na tlo.
iz tišine izbija drvo muzike.
Sa drveta vise sve lepe reči,
koje sjaje, zru, padaju.
Na mom čelu pećina u kojoj prebiva munja...
Ali sve se naselilo krilima.

[Beatrica]

Povratak

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojemu svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da netko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i zrcale
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živa kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
među istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golota me nije smetala:
već bijah kao zrak i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
- o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotu. Krenuh polako.

Anđeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.