Puna verzija : Jorge Luis Borges
Horhe Luis Borhes
http://www.mtsmondo.com/slike/vesti/000/204/v20491p0.jpg
24. avgust 1899, Buenos Ajres - 14. jun 1986, Ženeva, argentinski pisac, jedan od najuticajnijih književnika XX veka. Presudno je obeležio hispanoameričku literaturu i značajno uticao na svetske književne tokove. Najpoznatiji po svojim kratkim pričama, Borhes je takođe bio i pesnik i književni kritičar.
Borhes je bio suosnivač tzv. ”latinoameričke fantastike” i jedan od centralnih autora časopisa Sur (”Jug”)
Ja sam jedini covek na Zemlji, a mozda
ne postoje ni Zemlja, ni ljudi.
Mozda me neki bog obmanjuje.
Mozda me neki bog osudio na vreme,
na taj dugi privid.
Sanjam mesec i svoje oci
kako ga gledaju.
Sanjao sam vece i jutro prvoga dana.
Sanjao sam Kartaginu i legije
kako je razaraju.
Sanjao sam Lukana.
Sanjao sam brdo Golgotu
i rimske krstove.
Sanjao sam geometriju.
Sanjao sam tacku, pravu, ravan
i zapreminu.
Sanjao sam zuto, crveno i plavo.
Sanjao sam kartu sveta, i crstva
i crninu u osvit dana.
Sanjao sam neizmerne boli.
Sanjao sam sumnju i sigurnost.
Sanjao sam jucerasnji dan.
Ali mozda za mene juce ne postoji,
Mozda nisam ni rodjen.
Ko zna, mozda sanjam da sam sanjao.
Čuvar knjiga
Tamo su vrtovi, hramovi i opravdanje hramova
stroga muzika i stroge reci,
šezdeset i šest heksagrama,
obredi koji su jedina mudrost
što je nebo podari ljudima,
raskoš onoga cara
ciju je vedrinu odrazio svet, njegovo ogledalo.
Tako su polja radala plodove,
a reke ostajale u svojim koritima,
ranjeni jednorog koji se vraca da najavi kraj,
tajni vecni zakoni,
muzika sveta;
te stvari ili secanje na njih su u knjigama
koje cuvam u kuli.
Tatari dodoše sa Severa
na malim kosmatim ždrepcima,
uništiše vojske
koje Sin neba posla da kazni njihovu bezbrižnost,
podigoše vatrene piramide i klaše,
ubiše grešnika i pravednika,
ubiše okovanog roba što cuvaše vrata,
zloupotrebiše i zaboraviše žene
i krenuše prema Jugu,
nedužni kao grabljive zveri,
svirepi kao bodeži.
U sumnjivoj zori
otac moga oca spase knjige.
Evo ih u kuli u kojoj obitavam,
podsecaju me na dane koji pripadahu drugima,
tude i drevne.
U mojim ocima nema dana. Police su
odvec visoke i moje godine ih ne dostižu.
Milje prašine i sna opkoljavaju kulu.
Zašto bih se zavaravao?
Istina je da nikad nisam znao da citam,
ali tešim se mišlju
da su mašta i prošlost vec isto
za coveka jucerašnjeg vremena
koji posmatra ono što je bilo grad
a sada se opet u pustinju pretvara.
Šta me sprecava da sanjam da sam nekad
odgonetnuo mudrost
i brižljivom rukom nacrtao simbole?
Ime mi je Hsijang. Cuvar sam knjiga
koje su možda poslednje,
jer ništa ne znamo o Carstvu
i Sinu neba.
One su tu, na visokim policama,
bliske i daleke u isti mah,
tajnovite i vidljive kao zvezde.
Tamo su vrtovi, hramovi.
Lavirint
Unutra si, a znaš - nigde, nikad vrata,
lica i nalicja ovaj dvorac nema,
niti spoljnjeg zida nit' centra skrivena;
gradevina ova svemir obuhvata.
Ne nadaj se da ce tacnost puta tvoga
koji se uporno u dva pravca racva,
koji se uporno u dva pravca racva,
tvom odvesti cilju. Sudbina je stroga
kao i tvoj usud: tvrda od bronze je.
Ne ocekuj napad bika što je bice
ljudsko cije grozno i brojno oblicje
u spletu beskrajnom kamena strah seje.
Nema ga. I više nicem se ne nadaj.
Ni sutonom crnim strašna zver ne vlada.
Nepoznata ulica
Golubijom polutamom
nazivali su Jevreji početak večeri,
kada senka još ne uspori korake,
a spuštanje noći se opaža
kao prijatna padina.
U tom času kad svetlost
ima finoću peska,
put me je vodio nepoznatom ulicom
otvorenom u plemenitoj širini terase
čiji su gipsani venci i zidovi imali
nežne boje kao samo nebo
koje je pozadinu činilo uzbudljivom
Sve - osrednjost kuća,
skromnost stubića i zvekira,
možda nada da će se pojaviti neka devojka na balkonu -
nadimalo mi je željno srce
kao bistra suza.
Možda je ovaj trenutak srebrnog sutona
preneo svoju nežnost na ovu ulicu
učinivši je stvarnom kao stih
zaboravljen i ponovo nađen.
Tek kasnije sam shvatio
da je ta ulica tuđa,
da je svaka kuća veliki svećnjak
u kome životi ljudi gore
kao usamljne sveće,
da svaki naš nepromišljeni korak
prolazi golgotama.
Elegija kapija
Francisku Luisu Bernardesu
Ovo je elegija
pravolinijskih kapija što bacahu senku
na nepopločani trg.
Ovo je elegija
koja se seća duge kose svetlosti
koju je zalazeće sunce bacalo na utrine.
(Samo u uličicama bilo je dovoljno neba
za celu jednu sreću,
a ograde su imale boju večeri.)
Ovo je elegija
Palerma obojenog nestalnošću uspomene
koji odlazi u malu smrt zaborava.
Devojke o kojima pričaju valcer da vergla
ili drske trube vozača
tramvaja šezdeset četvorke,
znale su kako je ljupko njihovo čekanje pred vratima.
To su bile utrine sa kaktusima
i neprijateljska obala Maldonada
- manje potok, a vaše blato, za vreme suše -
i nestašni pločnici na kojima je plamsao tango
i granica od gvozdenih pištaljki.
Bilo je srećnih događaja,
stvari koje su dušu samo veselile:
leja u dvorištu
i rasklaćeni hod nekog prijana.
Prvobitni Palermo, imao si
nekoliko milongi da se ohrabriš,
špila karata da ispuniš život
i nekoliko večnih zora da saznaš smrt.
Duži je bio dan na tvojim pločnicima
nego na ulicama u centru,
jer se u tvojim dubokim prozorima odomaćilo
nebo.
Kola sa mudrim bokovima
prolazila su tvojim jutrom,
a na uglovima su stajali razneženi dućani
kao da čekaju anđela.
Iz ulice u kojoj su zgrade na sprat (otprilike milja hoda)
krenuću da potražim uspomene u tvojim noćnim ulicama.
Moj zvižduk siromaha ući će u snove
ljudi koji spavaju.
Ona smokva što viri iznad zida
slaže se sa mojom dušom
i prijatnija je potojana ružičasta boja tvojih raskršća
no rumenilo mekih oblaka.
One noći kad su pored nekog na jugu bdeli
Letisiji Alvares de Toledo
Zbog nečije smrti
- tajne čije odsutno ime čuvam a čiju stvarnost
ne shvatamo -
jedna kuća na Jugu otvorena je do zore,
neznana kuća koju mi sudbina više neće pokazati,
ali koja me noćas čeka
sa budnom svetlošću u poznim časovima sna,
izmoždena od teških noći, jasna,
u svojoj preciznoj istinitosti.
Ka njenom od smrti otežalom bdenju koračam
ulicama neophodnim kao uspomene,
štedrim vremenom noći,
u kojoj se život oglašava
samo ljudskim prilikama iz predgrađa pored ugašenog dućana
i zviždukom jedinim na svetu.
Laganim korakom, u iščekivanju,
stižem do ulice i kuće i iskrene kapije koju tražim
i dočekuju me ljudi koji moraju biti ozbiljni
i koji su savremenici mojih predaka,
i izravnjujemo sudbine u jednoj odaji što gleda na
dvorište
- dvorište koje je u vlasti i sastavu noći -
i govorimo, jer stvarnost je ozbiljna, beznačajne stvari,
a ogledalo nam pokazuje bezvoljne i srebrne likove
i mate gutljaj po gutljaj meri uzaludne časove.
Diraju me sitne mudrosti
koje se svakom smrću gube
- navika na neke knjige, neki ključ, i telo među telima.
Znam da je svaka počast, čak i beznačajna, pravo čudo
a velika je počast učestvovati u ovom bdenju
oko onoga što se ne zna: mrtvaca,
bdimo ga pratimo i čuvamo u njegovoj prvoj noći smrti.
(Bdenje kvari lice:
oči nam se gase u visinu kao Isusove.)
A mrvac, neverovatni?
Njegova stvarnost je pod cvećem koje mu ne priliči,
a njegova mrtvačka gostoljubivost će nam ostaviti
još jednu uspomenu za večnost
i misaone ulice Juga da ih s vremenom zaslužimo
i beznačajni povetarac po čelu koje se priklanja
i noć koja nas od najveće teskobe oslobađa:
preopširnosti stvarnost.
Svanuće
U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svetiljke,
zalutali nalet vetra
uvredio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosećanje
groznog svanuća koje tumara
zapuštenim predgrađima sveta.
Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen pretnjom svitanja,
doživeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svet
delatnost duha,
san duša,
bez osnove, namere i prostornosti.
A kako ideje
nisu večne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili reka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznoverje tog trenutka,
kad se svetlost poput ladoleža
puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kapričo:
Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.
Čas kada upornom snu o životu
preti opasnost da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje delo!
Ali opet se svet spasao.
Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvesnom grižom savesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj belom svetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć
ostaje u očima slepih.
Kisa
Iznenadno svetlost vecernja se radja
jer vec kiša pada neprimetno sitna.
Pada i padala je. Jedna stvar je bitna:
u proslosti nasoj kisa se dogada.
Onome sto kisu slusa zeneseno
darezljivo vreme izgubljen cas pruza
kad cvet otkrio sto se zove ruza
i cudesnu boju imenom crveno.
Ova kisa koja slepa okna stvara
radost ce doneti predgrada stara
grozdovima crnim sto ih loza krije
u dvoristu nekom koga nema vise
Vetar mi donosi iz veceri kisne
voljeni glas oca koji umro nije.
Volim i čitam Borhesove pripovetke,kratke proze,poeziju,eseje.Majstor je metafore.Našla sam kako on tumači metaforu i opravdao je,kada sam ja u pitanju,njihovu "efikasnost".Od mene,danas,jedna od najdražih njegovih pesama("Pesnička umetnost") i jedna kratka proza("Molitva" ali koja nije naučena,nego autentična i zahtevnija.).
"Uvek sam bio pohlepan na metafore,ali ja od njih tražim da budu prvo efikasne,a tek onda neobične".
"Čudna je sudbina pisca.U početku je njegovo pisanje barokno,tašto barokno,a posle mnogo godina može postići ,ako su mu zvezde naklonjene,ne jednostavnost,,što nije ništa,već skromnu i tajnovitu složenost."
"Umetnost je poput Itake sva od zelene večnosti,ne od čudesa."
Pesnička umetnost
Gledati reku od vremena i vode i sećati se da je
vreme druga reka, znati da nestajemo kao reka i
da lica prolaze kao vode.
Osećati da je bdenje drugi san što sanja da ne sanja
i da je smrt koje se boji
naša put ona smrt svake noći, koja se
zove san.
Videti u danu ili godini simbol dana
čovekovih i njegovih godina, pretvoriti
razaranje godina u muziku, žagor i
simbol.
Videti u smrti san, u smiraju sunca tužno
zlato, takva je poezija, besmrtna
i siromašna. Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik.
Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smerne. Umetnost je poput Itake
sva od zelene večnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna reka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna reka.
Molitva
Moja usta su izgovorila i izgovaraće očenaš hiljade puta i na dva jezika koji su mi bliski,ali ja ga samo delimično razumem.Jutros,prvog jula 1969.,hoću da pokušam molitvu koja će biti lična,ne nasleđena.Znam da se radi o poduhvatu koji zahteva iskrenost veću nego što je ljudska.Očigledno je,na prvom mestu,da mi je zabranjeno da nešto tražim.Tražiti da noć više ne pada na moje oči bilo bi ludost;znam hiljade osoba koje vide,a nisu naročito srećne,pravedne ili mudre.Tok vremena je potka sačinjena od posledice i uzroka tako da tražiti neku milost,ma koliko ona bila sićušna,znači tražiti da se polomi jedno okce te gvozdene potke,znači tražiti da je već polomnjeno.Niko ne zaslužuje to čudo.Ja ne mogu moliti da mi moje zablude budu oproštene.Oproštaj je čin nekog drugog i samo ja mogu sebe da spasem.Oproštaj očišćuje uvređenog,ne onoga koji nanosi uvredu koga se takoreći i ne tiče.Sloboda moga odlučivanja je možda iluzorna ali ja mogu davati ii sanjati da dajem.Ja mogu dati hrabrost koju nemam;mogu dati nadu koja nije u meni,mogu da ulijem volju da se nauči ono što ja jedva znam ili tek nazirem.Želim da me se sećaju manje kao pesnika nego kao prijatelja,da neko ponavljajući stihove Dambara ili Frosta,ili reči čoveka koji je u ponoć video drvo koje krvari,Krst,pomisli da ih je prvi put čuo sa mojih usana.Ostalo mi nije važno;nadam se da zaborav neće kasniti.Ne znamo ciljeve sveta,ali znamo da pronicljivo rasuđivati i pravedno postupati znači pomoći te ciljeve koji nam neće biti otkriveni.
Želim da potpuno umrem;želim da umrem sa ovim drugom,mojim telom.
http://inlinethumb18.webshots.com/40785/2434829380102609833S425x425Q85.jpg (http://good-times.webshots.com/photo/2434829380102609833mrFQsF)
Hajdenberg je rekao da su "Poezija i filosofija kao dve planine jedna naspram druge na kojima se govori o istoj stvari."A Borhes potvrđuje u svakoj pesmi,priči.I u Granicama,na primer.
"...Ima jedan Verlenov stih koga se neću setiti,
ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima,
ima jedno ogledalo koje me je poslednji put videlo,
ima jedna vrata koja sam zatvorio do kraja sveta."
Granice
Ima jedan verlenov stih koga se necu setiti,
ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima,
ima jedno ogledalo koje me je poslednji put videlo,
ima jedna vrata koja sam zatvorio do kraja sveta.
MedJu knjigama moje biblioteke (gledam ih)
ima jedna koju nikada necu otvoriti.
Ovog leta cu napuniti pedeset godina;
smrt me nagriza, bez prestanka.
@Dince, dobar izbor...:)
Stranac
Poslao je telegram i pisma,
koraca neodredenim ulicama,
primecuje beznacajne razlike
koje mu ništa ne znace
i misli na Aberdin i Lajden,
koji su za njega životniji
od ovog lavirinta
pravih linija, bez složenosti,
kuda ga vodi vreme coveka
ciji je pravi život daleko.
U sobi sa brojem obrijace se
pred ogledalom koje mu više
nece odraziti lik i ucinice mu se
da je to lice nedokucivije i postojanije
od duše koja ga nastanjuje
i godinama ga oblikuje.
Mimoici cete se na ulici
i možda ceš zapaziti da je visok i siv
i da posmatra stvari.
Neka ravnodušna žena
ponudice mu vece i ono što se dešava
iza zatvorenih vrata.
Covek misli da ce zaboraviti njeno lice
i da ce se secati nekoliko godina kasnije,
negde na Severnom moru,
žaluzine ili lampe.
Nocas ce njegove oci gledati,
u pravougaoniku oblika koji su bili,
jahaca i njegovu epsku ravnicu,
jer Divlji zapad obuhvata planetu
i ogleda se u snovima ljudi
koji ga nikad nisu videli.
U višestrukoj polutami, nepoznati ce
pomisliti da je u svom gradu
i iznenadice se ako se pri izlasku nade u drugom,
sa drugim jezikom i drugim podnebljem.
Pre agonije, dati su nam pakao i slava;
idu ovog casa ovim gradom, Buenos Ajresom,
koji je za stranca iz mog sna (stranca koji sam bio pod drugim zvezdama)
niz nejasnih slika osudenih na zaborav.
Jedan san
Na jednom pustom mestu u Iranu ima jedna ne odveć visoka kula bez vrata i prozora.U jednoj prostoriji(čiji je pod od zemlje i ima oblik kruga)nalazi se jedan drveni sto i klupa.U toj kružnoj ćeliji čovek koji liči na mene ispisuje slovima koja ne razumem veliki spev o čoveku koji u drugoj kružnoj ćeliji piše spev o čoveku koji u drugoj kružnoj ćeliji...taj proces nema kraja i niko neće moći da pročita ono što sužnji zapisuju.
Pretnja
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
Sreća
Onaj što grli ženu je Adam.
Žena je Eva. Sve se dešava prvi put. Video sam nešto belo na nebu.
Kažu mi da je to Mesec, ali šta mogu uciniti sa jednom reci i jednom
mitologijom. Pribojavam se drveca.
Tako je lepo.
Mirne životinje se približavaju
da im kaže njihova imena.
Knjige u biblioteci nemaju slova.
Kada ih otvorim, naviru. Kad prelistavam atlas,
ocrtavam oblik Sumatre.
Onaj koji pali šibicu u mraku
pronalazi vatru.
Iz ogledala nas gleda onaj drugi.
Onaj što posmatra more vidi Englesku.
Onaj što izgovara Lilijenkronov stih ušao je u bitku.
Sanjao sam Kartaginu i legije koje su je opustošile.
Sanjao sam mac i vagu.
Blagoslovena neka je ljubav
u kojoj nema onoga koji poseduje ni one koja je posedovana,
vec se oboje jedno drugom predaju.
Blagosloven neka je ružan san
koji nam otkriva da možemo stvoriti pakao.
Onaj što side na reku sišao je na Gang.
Onaj što gleda pešcani sat vidi raspadanje carstva.
Onaj što se igra bodežom sluti Cezarevu smrt. Onaj što spava je svi ljudi. U pustinji sam video mladu Sfingu
koju tek što su isklesali. Nema niceg starog pod suncem.
Sve se dogada prvi put,
ali na vecni nacin.
Onaj što cita moje reci izmišlja ih.
Trenuci
Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih učiniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje čistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih.
Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i
Promišljeno svaki trenutak svoga života.
Naravno da sam imao trenutaka radosti.
Ali kada bih se mogao vratiti unatrag,
Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke,
Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka.
Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se
Da nikada ne izgubim "sada".
Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli
Bez termometra, termofora,
Kišobrana i padobrana.
Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen.
Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos
Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen.
Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja,
Igrao se sa više djece...
Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem.
Truko
Četrdeset karata pomeralo je život
Amajlije od obojenog kartona
pomažu nam da zaboravimo svoju sudbinu
a veseli pronalazak
naseljava ukradeno vreme
kitnjastim dosetkama
domaće mitologije.
Na granicama stola
život drugih ljudi se zaustavlja.
Unutra je čudna zemlja:
pustolovine ponude i potražnje,
shaga asa pika
kao svemoćni don Huana Manuela
i sedmica herc koja zvoni nadom.
Divlja sporost
obuzdava reči
a kako se mogućnosti u igri
ponavljaju i ponavljaju,
noćašnji igrači
skupljaju nekadašnje štihove:
pokret malo, vrlo malo vaskrsava
pokolenja predaka
što zaveštaše Buenos Ajresu
iste stihove i iste vragolije
Ulica sa ružicastim dućanom
Već oči zagledaju svaki početak ulice
A suša naslućuje blisku kišu
Već su svi putevi blizu,
čak i put čuda.
Vetar donosi obamrlu zoru.
Zora je naš strah da postupamo drukčije.
i muči nas.
Hodao sam celu bogovetnu noć
i njen nemir me ostavlja
u ovoj ulici koja je kao i druge.
Evo opet na horizontu
spokojstvo ravnice
i utrina s travuljinom i žicom
i dućan koji svetli
kao sinoć mlad mesec.
Kao uspomena blizak mi je ovaj dućan na ćošku
sa dugim coklma i obećanjem dvorišta.
Lepo je posvedičiti te, večna ulico,
jer sam u svom životu video tako malo stvari!
Već svetlost vazduh brazada.
Moje godine su prevalile puteve zemlje i vode,
samo tebe osećam, mirna i ružicasta ulico.
Mislim, možda su tvoji zidovi začeli zoru,
dućane, što si čitavu noć osvetljen
Razmišljam i, pred ovim kućama, nalazim reči
da ispovedim svoje siromaštvo:
nisam gledao ni reke, ni more, ni planinu,
već stekoh poverenje svetlosti Buenos Ajresa
i skovah stihove svog života i smrti
od te svetlosti ulične.
Velika i napaćena ulico,
ti si jedina muzika za koju moj život zna.
Na horizontu jednog predgrađa
Pampa,
osećam tvoju širinu koja produbljuje pregrađa,
krv mi otiče na tvojim zalascima.
Pampa, čujem te u upornim misaonim gitarama
i visokim caricima i umornoj škripi
kola sa senom koja pristižu iz leta.
Pampa,
dovoljno mi je da vidim prostranstvo crvenog dvorišta
pa da osetim da si moja.
Pampa,
znam da te razdiru
brazde i izlokani drumovi i vetar menja.
Pampa, napaćena i muževna što si već na nebu.
Ne znam jesi li smrt. Znam da si mi u grudima.
Mitsko osnivanje Buenos Ajresa
Zar po ovoj reci snenoj i blatnoj
da mi osnuju otadžbinu dođoše pramci?
Šareni čunovi išli su po talasima
između plovećeg bilja tamne matice.
Pretpostavićemo, dakle, posle zrelog razmišljanja,
da je reka bila modrikasta kao da na nebu izvire,
a mala crvena zvezda označavala je mesto
na kome je Huan Dijas postio, a indijanci mrsili.
Izvesno je da je hiljadu ljudi i drugih hiljadu prispelo
po moru pet uštapa širokom,
punom nemani i sirena
i magnetnih stena što zaluđuju busolu.
Podigoše nekoliko jadnih koliba na obali,
zaspaše kao stranci. Kažu da je to bilo u Rijaučelu,
no to su izmišljotine sa Ušća.
U stvari čitava skupina kuća, i to u mojoj četvrti, u Palermu.
Jedna skupina kuća ali usred polja
izložena zorama, kišama i vetrovima.
U mojoj četvrti ta skupina još postoji:
Ulice Gvatemala, Serano, Paragvaj, Guručaga.
Ružičasti dućan je kao naličije karte
zasijao, u zadnjoj sobici zagalamili su uz truko,
ružicasti dućan se zakitio kavgadžijom
što se prsi na uglu, osion i grub.
Prvi vergl je horizont pozdravio
svojim varljivim raspoloženjem, habanerom, svirkom nerazgovetnom.
Celo stovarište je odobravalo: IRIGOJEN,
daleki klavir svirao je Soboridova tanga.
Trafika je zamirisala kao ruža
pustinjom. U jucerašnjici veče se skrilo,
nestvarnu prošlost podelili su ljudi.
Nedostajalo je samo jedno: pločnik na drugoj strani.
Pričaju mi da je Buenos Ajres nastao:
smatram ga večitim kao vodu i vazduh.
Ivanjska noć
Neumoljivi u blistanju zalazak
na oštrici mača razdaljine je slomio.
Blaga kao vrbik je noć.
Crveni pucketaju
kovitlaci uspalmtelih lomača;
žrtvovano drvo
gubi krv u visokim plamsajima,
živa zastava i ludo komešanje.
Tama je krotka kao daljina;
danas se i ulice sećaju
da su nekada bile polljane.
Čitave bogovetne noći samoća prebira
brojanicu od rasutih zvezda.
BRUNANBUR, ljeta Gospodnjeg 937
BRUNANBUR, ljeta Gospodnjeg. Nikog kraj tebe. Sinoć ubih čovjeka u bitci. Bijaše srčan i visoka rasta, iz glasovitoga roda Analfovog. Mač mu uđe u grudi, malo ulijevo. A on se skotrlja na zemlju i postade stvar, Gavranov plijen. Uzalud ćeš ga čekati, ženo koju vidio nisam. Neće ga prenjeti lađe što umakoše po žutoj vodi. U zoru, tvoja ruka će ga iz sna potražiti. Postelja ti je hladna. Sinoć ubih čovjeka kod Brunanbura.
Moje knjige
Moje knjige (koje ne znaju da ja postojim)
isto toliko su dio mene kao i ovo lice
sa prosjedim zaliscima i sivim očima
koje uzalud tražim u prozorskom staklu
i koje opipavam zgrčenom šakom.
Ne bez izvesne logične gorčine
mislim da se suštinske riječi
koje me iskazuju nalaze u ovim listovima
što ne znaju ko sam, ne u onim koje sam ispisao.
Tako je bolje. Glasovi mrtvih
reći će me zauvijek.
Danas
Danas bih mogao...
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko...puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje šelo
smjesta povjetarac
ušuljavši se izmedj´ zavjesa
nošen mojom željom...
i srebrnom trakom mjeseca
Samo se jedan čovek rodio,
samo jedan čovek je umro na zemlji.
Tvrditi suprotno čista je statistika,
sabiranje je nemoguće.
Ne manje nemoguće nego sabrati miris
kiše sa snom koji ste sanjali onomad,
Taj čovek je Odisej, Avelj, Kain,
prvi čovek koji je rasporedio sazvežđa,
čovek koji je podigao prvu piramidu,
čovek koji je napisao heksagrame Knjige mena,
kovač koji je urezao ruže na
Hengistovom maču, strelac Ejnar Tambarskelver,
Luis de Leon, knjižar koji je rodio
Semjuela Džonsona, Volterov vrtlar, Darvin
na pramcu Bigla, Židov u odaji za mrtvace,
vremenom ti i ja.
Jedan jedini čovek je umro u Ilionu,
kod Metaura, Hestingsa, Austerlica,
Trafalgara, Getisberga.
Jedan jedini čovek je
umro u bolnicama, brodovima,
u teškoj samoći, u ložnici navike i ljubavi.
Jedan jedini čovek je gledao široku zoru.
Jedan jedini čovek je na nepcima
osetio svežinu vode, ukus plodova i mesa.
Govorim o jedinom, jednom, onom što je uvek sam.
Rastanak
Izmedju mene i moje ljubavi treba podici
tri stotine noci kao tri stotine zidova
a more ce biti carolija medju nama
Ostat ce mi tek uspomena
Oh, veceri mukom zasluzene
noci provedene s nadom da te ugledam
polja mojega prolaska, nebeski svode
sto ga upravo promatram i gubim...
Konacna poput mramora
tvoja ce odsutnost ispunjavati tugom
i druga kasna popodneva..
Oproštaj
Dan sto je potkopao nas rastanak.
Dan sjajan i blag i uzasan poput mracna andjela.
Dan, kada su nase usne zivele u nagoj bliskosti poljubaca.
Neizbezno vreme prelilo se iznad uzaludnog zagrljaja.
Oboje smo rasipali strast, ne za nas, nego za blisku samocu.
Danja svetlost nas je odbacila; noc je zacas pala.
Posli smo do ograde pritisnuti mrakom sto ga vec Danica blazi
Kao sto se covek vraca iz zemlje maceva, ja se vratih iz tvojih suza.
Dan koji je zivo urezan, kao san, medju drugim danima.
Tek kasnije sam dohvatio i nadmasio noci i plovidbe.
Beatrica
04.12.2008, 00:14
Druga pesma o darovima
Želim da zahvalim božanskom
lavirintu posledica i uzroka
za raznovrsnost živih bica
koja sacinjavaju ovaj cudni svet,
za razum, koji ce neprestance sanjati
o planu lavirinta,
za Jelenino lice i Odisejevu istrajnost,
za ljubav koja nam omogucava da vidimo druge
kao što ih vidi božanstvo,
za tvrdi dijamant i neuhvatljivu vodu,
za algebru, palatu od dragocenih kristala,
za misticni novac Angelusa Silezijusa,
za šopenhauera,
koji je možda odgonetnuo svet,
za blesak vatre
koji nijedno ljudsko bice ne može gledati bez straha
iskonskog,
za mahagonij, kedar i sandal,
za hleb i so,
za tajnu ruže
koja nudi boju a ne vidi je,
za neke veceri i dane 1955,
za tvrdokorne gonice stoke što u ravnici
požuruju krdo u zoru,
za jutro u Montevideu,
za umetnost prijateljstva,
za poslednji dan Sokratov,
za reci koje su jednog sutona upucene
sa jednog krsta ka drugom krstu,
za onaj san Islama koji je obuhvatio
hiljadu i jednu noc,
za onaj drugi san, o paklu,
plamenoj kuli što ocišcuje
i slavnim sferama,
za Svedenborga
koji je na londonskim ulicama sa andelima razgovarao,
za tajnovite i drevne reke
koje se susticu u meni,
za jezik kojim sam, pre toliko vekova, govorio u
Nortumbriji, za mac i harfu saksonsku za more,
što je blistava pustinja i znamen stvari koje ne znamo,
za muziku reci engleske, za muziku reci nemacke,
za zlato što se u stihovima presijava,
za epsku zimu,
za naslov knjige koju nisam procitao: Gesta dei per Francos
za Verlena, nedužnog kao ptice,
za kristalnu prizmu i bronzani teg,
za tigrove pruge,
za visoke kule San Fransiska i ostrva Menhetn,
za jutro u Teksasu,
za onog Seviljca koji je napisao Moralnu poslanicu,
a cije ime, kao što bi on i želeo, ne znamo;
za Seneku i za Lukana iz Kordobe koji pre španskog jezika
napisaše citavu špansku književnost,
za geometrijski i otmeni šah,
za Zenonovu kornjacu, i Rojsovu mapu,
za lekovit miris eukaliptusa,
za jezik koji ume da oponaša mudrost,
za zaborav koji briše ili menja prošlost, za naviku
koja nas ponavlja i potvrduje poput ogledala,
za jutro koje nam daje iluziju nekog pocetka,
za noc, njenu tamu i njenu astronomiju, za hrabrost i srecu drugih
ljudi, za otadžbinu, koja miriše u jasminu ili macu starinskom,
za Vitmena i Franju Asiškog, koji su vec napisali pesmu,
za cinjenicu da je pesma neiscrpna,
da je neodvojiva od zbira svih stvorenja,
da nikada nece stici do poslednjega stiha,
i da se menja prema ljudima,
za Frensis Hejzlem koja je molila decu
da joj oproste što tako sporo umire,
za trenutke pred san,
za san i za smrt, ta skrivena blaga,
za tajne darove koje ne nabrajam,
za muziku, tajanstven oblik vremena.
vBulletin® v3.6.8, Copyright ©2000-2008, Jelsoft Enterprises Ltd.