Poezija menja?

[kohili]

Da li poezija može bilo šta promeniti?Pod uslovom da može,šta mislite da li je bitnije njome promeniti svet,ili čoveka do sebe i čoveka u samome sebi?Opšte govoreći,koliko puta ste probali 'ličnom,svakodnevnom poezijom' da komunicirate sa svetom oko sebe i pokušate da ga,barem za jednu nijansu promenite,da promenite pravac kojim se kreću stvari oko vas?Poezija je komuniciranje bez obaveze da bude pisana,zato,setite se svoje 'lične' poezije kojom ste probali da,makar i u sebi samima,dovedete stvari do 'tačke usijanja' u cilju 'tihog prevrata'.Zaista,da li se poezijom može menjati čovek?

[DBlica]

Da, može i menja.
Tuđa poezija menja svet.
Lična čoveka.

Pokušavati bilo šta menjati, bilo čime, pa tako i poezijom, krupan je i težak poduhvat kojim čovek, ako ga stavi na listu svojih zadataka, dovodi sebe u opasnost da vodi unapred izgubljene bitke, vrti po jednoj te istoj kružnici, koja lukavo, s vremena na vreme, samo promeni tintu i time na trenutke stvara iluziju da se nešto promenilo, a ona sama i sve ono što ona okružuje i dalje ostaje isto, nepromenjeno, ostaje ono što je bilo pre, što je sada i što će biti, ono što taj naš čovek ne vidi, ali i dalje uporno pokušava uzalud da promeni.

"treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi", B.M.

Svet se sam menja, treba mu dati vremena, jednog jutra se probudiš u nekom svetu koji nije onaj u kome si zaspao i onda kao neki domorodac iz Južne Amerike kojeg su doveli u neku svetsku metropolu počinješ da zagledaš u svaki ćošak tog sveta, da dižeš pogled i posmatraš krovove zgrada čija prizemlja si već odavno znao i pored njih prolazio hiljadama puta, srećeš neke nove ljude koje si mislio da poznaješ, čuješ neke stvari koje do tada nisi slušao, osetiš neke nove mirise i smradove...

Tvoja lična poezija može da te toliko izmeni da zaboraviš i ko si ti i šta je svet u kome živiš a onda kroz nju i po njenom liku stvoriš nekog novog sebe i neki novi svet, pa ako još i njome takvom pokušavaš da utičeš na stvari oko sebe i da ih menjaš u velikoj si opasnosti da pređeš granicu nakon koje više nema povratka.

Pusti je, neka leti slobodna bez cilja i namere, jer i ti si za nekoga svet koji se menja... i ne pokušavaj više (http://stajebilo.blogspot.com/2008/10/drugo-lice.html)...

[kohili]

''...jer i ti si za nekoga svet koji se menja.''-ovo je jako lepo rečeno,DBlica.Na jedan takav ''odsjaj'' onog dovođenja do ''tačke usijanja'' ,kao mogući odgovor na život i sva ona pitanja koja on u čoveku pokreće,sam i mislila kada sam postavila temu.
Čovek se svojom,''ličnom'' poeziom menja,ali neminovno menja i sebi bliske ljude jer se njegovom promenom menja i njihov odnos prema njemu.Tako se menjaju dva sveta koja su možda čak i prividno odvojena.
Koliko je samo vrsta komuniciranja na ovom svetu putem kojih je došlo do ličnih,malih,''pesničkih'' revolucija u srcima ljudi?Koliko li je tu tek mogućnosti,koliko je tu tek obrta?Mogućih ''stihova'' kao odgovor na ono što muči čoveka..

[CHichaGlisha]

kohilice :) milice :) vanilice :)

... meni je svaki tvoj post POEZIJA ...

:roll:


~~~~~~~~~~~~~~~~~~


Menja ... i treba da menja ....... sve osim "kamenja" ;)




http://i49.photobucket.com/albums/f294/CHichaGlisha/ban/Hi5.gif

[A6quattro]

Retke su umetnosti koje mogu kao sto moze knjizevna umetnost, dati suverenu i originalnu viziju sveta i zivota. Misli se da je lirska grana odnosno poezija u uzem smislu najstariji knjizevni izrazaj uopste. Osim toga poezija je najpogodnija da se njome izrazi svaka pa i najsuptilnija nijansa u osecaju mislima i zivljenja pesnickog subjekta.

Ako je prvo poetsko delo bilo neartikulisani krik pracoveka, kao izraz straha pred silama prirode, danasnja poetska dela jesu sofisticirani jasno artikulisani i finalno kultivisani krici ali ne vise kao izraz primarnog straha, nego kao izraz zapitanosti nad pitanjima vaznim i svevremenskim. Ipak, zajednicko i ondasnjem i sadasnjem kriku jeste jedno, i rekao bih jedino moguci ishod - ljudska dusa ili da budem precizan do kraja - duh koji stvara ideje i nove vrednosti.

Verujem da mnogi znaju da u malom broju ljudi zivi stvaralacki duh. Zbog cega je to tako nisam bas siguran ali mislim da imam i delimican odgovor. Bilo, kako bilo svim dusama je u ovozemaljskoj i bogomdanoj konstelaciji odnosa jos od pramajke Eve i praoca Adama, a njihovim izgonom iz Raja u nasledje data patnja. Koja je bila rajska misija ljudskog bica - ja nebih da u to ulazim.

U naslijedje nam je ostavljena i sudbina koja je sama po sebi za ljudski um koji trazi i pokusava pronaci logicnost u svemu protivrecna i neshvatljiva.

Stoga da zakljucim. Imanentno je ljudskom bicu da podnosi i trpi sudbinu. Mnogi od nas koji podnosimo i cutimo, nemaju petlju da predju preko praga u svet koji govori.

Poezija je govor, zivot koji govori. Personifikacija zivota koji se obraca onom ko ga zivi - coveku. Nije to samo besposlica ili kako je neki nazvase "slovna besposlica."

Odabrati poziv pesnika slozena je zadaca, bezmalo onoliko kolko je tesko i ziveti. Odvaziti se da progovorimo i za i protiv reke zvane Zivot, reke zvane Sudbina, pojava kao sto su radjanje i umiranje i ono sto one medjusobno se uokviruju, nije samo cin vanredne hrabrosti. To je istovremeno i postavljanje neobicno teskog zadatka pred sebe. To je zadatak i imperativ misljenja i razmisljanja. Da se misli i razmislja a potom o tome zbori i prozbori, imperativ je svakog knjizevnog umetnika.

Ali pronaci i dodirnuti zivotni puls, procitati broj otkucaja, prepoznati "zivotnu dijagnozu", te na osnovu dijagnoze odrediti potrbnu terapiju za izlecnje, govoreci metaforicno naravno, i to je jedan od zadataka umetnika.
Medjutim, ima nesto sto u tom lancu neumitnosti permanentno izostaje, Nema nazalost u ovim nasim zemaljskim odorama ni tacne dijagnoze , niti moguce terapije. Takva je to sudbina. Ostaje vecna, sizifovski simbolicna borba. Sve se desava i ostaje na nivou pokusaja. I poezija je pokusaj i ništa vise. Pokusaj da se nevazno kakvom i kojom formom iskaze gola sustina.


Pesnici pokusavaju reku zivota, taj "zivotni fluid", za nas kao individualna ljudska bica ogranicen brdima rodjanja i smrti, da pretoce u reku poezije. Ta poezija sama po sebi ne moze biti vazna kao sto je vazan je zivot , sto je, da podsetim, jos do kraja nedefinisan pojam. Na tom putu pesnik nailazi na nezgodnu prepreku u vidu alternative: zivotna sudbina naspram poetske sudbine, ostra realnost zbilje naspram svojevrsne fikcije.

Prva moze bez druge, druga ne moze bez prve. Iz tog razloga ja kao pesnik biram drugu, jer nigde se fraza "važno je ucestvovati" tako zorno ne ilustruje i potvrdjuje kao sto je to slucaj u covecijem zivotu. Nema tu pobednika i pobedjenih, niko se ne izvlaci ziv. Put je ireverzibilan, jednosmjeran.

Izgleda i suvise jednostavno da bi se moglo reci - ne zurite u pesnike!

[DrinChe]

Apsolutno.

Ermin Čelenka Skomoranin kaže:


Poetsko oblikovanje svijeta i života
(NE ŽURITE U PJESNIKE, MLADIĆI) :uredu:


Malo je umjetnosti koje mogu , kao što može književna umjetnost, dati suverenu i originalnu viziju svijeta i života. Misli se da je lirska grana tj. poezija u užem smislu najstariji književni izričaj uopće. Osim toga poezija je najpogodnija da se njome izrazi svaka pa i najsuptilnija nijansa u osjećaju mislima i življenja pjesničkog subjekta.


Ako je prvo poetsko djelo bilo neartikulisani krik pračovjeka ,kao izraz straha pred silama prirode , današnja poetska djela jesu sofisticirani jasno artikulisani i finalno kultivisani krici , ali ne više kao izraz primarnog straha, nego kao izraz zapitanosti nad pitanjima važnim i svevremenskim.

Ipak, zajedničko i ondašnjem i ovdašnjem kriku jeste jedno , i rekao bih, jedino moguće ishodište – ljudska duša , ili da budem precizan do kraja-duh koji stvara ideje i nove vrijednosti.

Vjerujem da mnogi znamo da u malo duša obitiva stvaralački duh .Zbog čega je to tako , nisam siguran , ali mislim da imam i djelimičan odgovor.Bilo kako bilo svim dušama je u ovozemaljskoj i bogomdanoj konstalaciji odnosa još od pramajke Have i praoca Adema, a njihovim izgonom iz Dženneta (Raja) u naslijeđe dana patnja. Koja je bila džennetska misija ljudskog bića , ja neću ulaziti u to .

U naslijeđe nam je dana i sudbina koja je sama po sebi , za ljudski um koji traži i pokušava pronaći logičnost u svemu , proturječna i neshvatljiva.


Stoga da zaključim : imanentno je ljudskom biću da podnosi i trpi sudbinu. Mnogi od nas podnosimo i šutimo, ne usuđujući se preći preko praga u svijeta koji Zbori.

Poezija je govor. Život koji govori.Personifikacija života koji se obraća onom ko njega živi –čovjeku. Nije to samo besposlica , ili kako je neki nazvaše «slovna besposlica» i bajanje.


Poezija to su porazi – poručuje rahmetli Sarajlić čiji naslov pjesme sam i unio u naslov ovog rada. Odabrati poziv pjesnika teška je zadaća, bezmalo onoliko kolko je teško i živjeti. Odvažiti se da progovorimo i za, i protiv , rijeke zvane Život, rijeke zvane Sudbina, pojava kao što su rađanje i umiranje, i ono što one među se uokviruju, nije samo čin vanredne hrabrosti. To je istovremeno i postavljanje neobično teškog zadatka preda se. To je zadatak i imperativ mišljenja i razmišljanja. Da se misli i razmišlja, A potom o tome zbori i prozbori, imperativ je svakog književnog umjetnika.

Ali i: pronaći i dodirnuti životni puls, pročitati broj otkucaja, prepoznati «životnu dijagnozu», te na osnovi iste odrediti moguću terapiju za izlječenje, govoreći metaforično naravno, i to je jedna od zadaća umjetnika.


Izgleda i suviše jednostavno da bi se moglo kazati: ne žurite u pjesnike, mladići!


Međutim, ima nešto što u tom lancu neumitnosti što permanentno izostaje: nema nažalost u ovim našim zemaljskim odorama ni tačne dijagnoze , niti moguće terapije. Takva je to sudbina. Ostaje vječna, sizifovski simbolična borba. Sve se dešava i ostaje na nivou pokušaja. I poezija je pokušaj i ništa više. Pokušaj da se nevažno kakvom i kojom formom iskaže gola suština.


Pjesnici pokušavaju rijeku života, taj «životni fluid», za nas kao individualna ljudska bića ograničen brdima rođanja i smrti, da pretoče u rijeku poezije , «poetski fluid».Ta poezija sama po sebi ne može biti važna kao što važan je život , što je, podsjetit ću vas , još do kraja nedefinisan pojam. Na tom putu pjesnik nailazi na nezgodnu prepreku u vidu alternative: životna sudbina naspram poetske sudbine, oštra realnost zbilje naspram svojevrsne fikcije.



Prva može bez druge, druga ne može bez prve. Iz tog razloga ja kao pjesnik biram drugu, jer nigdje se fraza «važno je učestvovati» tako zorno ne ilustruje i potvrđuje kao što je to slučaj u čovjekovom životu.Nema tu pobjednika i pobjeđenih, niko se ne izvlači živ.

Put je ireverzibilan, jednosmjeran.

... i nastavlja:


Mene odista fascinira snaga duha smrtnoga bića i želim da iz te snage izvučem maksimum. Fascinira me šta jedan grumen «oplemenjene ilovače» može podnijeti i podnositi a sve uz pomoć Svemogućeg i Sveznajućeg. I šta je cilj i uspjeh?

Kolabriranje između ovozemnog i transcendentalnog čini mi se uslov je za kakav-takav uspjeh. To naravno podrazumijeva vjeru u Boga i sve ono što takva vrsta vjerovanja uza se nosi.


Pokušat ću poentirati i završiti jednim prijedlogom za razmišljanje.

Nemam namjeru da ičim sugerišem odgovore na eventualna retorička pitanja koja će uslijediti poslije slijedeće informacije:

Čovjekovo tijelo skup je ujedinjenih elemenata koji se mogu naći u prirodi kao što su: željezo, voda(hidrogen i oksigen),fosfor,aluminij,bakar itd. Ljudi su opet izračunali da se svi,ali bukvalno svi, ti gradivni elementi u datim količinama mogu kupiti za novce u bilo kojoj laboratoriji i da koštaju, za prosječno teškog čovjeka, nevjerovatnih 0,25$.

Ja postavljam samo dva retorička pitanja:

Zar isto toliko ne košta i grumen obične ilovače?!
Zar se ponekad pomalo ne precijenim?!


Vi nastavite. Pred vama su brušeni biseri moje duše koje na bejan iznosim i zbog vas i zbog sebe.I još nešto. Mnogo manje je dobrih čitalaca i slušalaca, nego što je dobrih pisaca.


...