Puna verzija : Berači zvezda
love hunter
28.09.2007, 16:45
...kad sam bio klinac, mislio sam da cu,kad porastem biti toliko velik da cu moci da uberem zvezde...moja seka lazov me podrzavala u tome ... gledajuci u nebo pre neko veche, ukapiram da jos uvek imam tu zelju...i obradujem se...
...da li jos uvek sanjate detinje snove?
...i da li ljudi stvarno umru kad prestanu da sanjaju?
...da li su odrasli za vas odrasli ili ste postali oni?
...da li ste jos uvek berachi zvezda?
...tema mi je poznata...nadam se da nece biti pod kljucem...:ok:
...ima li icega lepseg u zivotu,nego zeleti,nadati se,mastati,teziti tome da sne pretvoris u javu?Naravno da nema...i zato pozdravljam sve one...koji su po godinama odrasli ljudi...a u srcu i glavi ostali deca...koja sanjaju...:uredu:
Ne znam šta je po sredi pa se malo malo pomene taj ključ, ukoliko se ponašate u skladu sa pravilnikom, nijedna tema neće biti zaključana :) i sve što ima veze sa temom na njoj i ostaje. I tako je uglavnom svuda na ovom forumu ;)
love hunter
29.09.2007, 08:40
...lose uspomene...nego Indijanko, ne videh tvoj odgovor na temu...a voleo bih...:fijuk:
...da li jos uvek sanjate detinje snove?
:uredu:
...i da li ljudi stvarno umru kad prestanu da sanjaju?
:uredu:
...da li su odrasli za vas odrasli ili ste postali oni?
Samo sam se prerušila u njih 8)
...da li ste jos uvek berachi zvezda?
:uredu: Ali moram da dodam da sam ih posedovala više puta. Sjajile su samo za mene. Morala sam da ih vratim, da ih ubere neko drugi. Tako to ide sa tim zvezdama.
Imam ih i sad :sapat: Imam i dve koje rastu svaki dan po malo i sijaju sve jače. I ne samo to, nego imam i jednog profi berača zvezda :uredu: samo treba da poželim koju hoću :)
love hunter
02.10.2007, 19:39
Resio sam da vam poklonim odgovor na ovu temu, napisan u spoljnjem svetu, gde lepe reci cesto nestaju zbog kompleksa pojedinih ljudi...znam da ce biti sigurne, ovde u toplom vojvodjanskom gnezdascetu...napisala ga je dama koja je i mene iznenadila njime...uzivajte:
"Zvezde su – čudo.
Pojavljuju se, pale, sijaju, gase, padaju i nestaju – dok trepneš.
Obasjavaju, blješte, obećavaju, nude, daju. Ali, umeju i da uzimaju i da prete. I da budu proklete. Te, iste.
Po svom sopstvenom izboru i nahođenju, kako im se hoće. Mimo sveta i veka, mimo svega – pa i nas samih. A kao – naše su.
One mogu sve, može im se, jer znaju da znamo, misle da mislimo i potpuno su sigurne da verujemo, da su konci u njihovim rukama. A onaj ko drži konce – drži sve.
I pristajemo na sve, i mirimo se sa svim, i puštamo sasvim dobrovoljno, čak rado, da nas vuku i – odvuku. Kao marionete, bez mozga, volje, svesti i pameti. U ponor.
Ali, one su obične varalice. Izdajnici i prevaranti.
Sjaj im je i snažan i važan. I lažan.
U prste ih znam.
U jednom trenutku nađeš se u potpunom mraku. Ne za dugo, možeš biti obasjan punim sjajem jedne. U sledećem vidiš, nije jedna, tu je više njih i vrlo brzo u neverici shvatiš – obasjan si od svih. Celo nebo sija samo za tebe, zvezde su kao reflektori okrenute jedino tebi, svet i postoji samo zbog tebe, jer on je ustvari tvoja pozornica. A ti, glavni glumac – nisi niko drugi do, centar celokupnog sveta.
I tako namamljen na šarenu laž, šta ćeš drugo – nego da se prepustiš i predaš.
Čudo jedno, u tu glupu zamku upadaju svi.
Čim se predaš, dovoljno je da samo trepneš – nestane sve. Zvezde su se pogasile i tu bi svakoj kretnji trebao da bude kraj. Jer, zbog čega se i kretati, ako ne postoji nešto što je vredno dosezanja. Tako nespreman, zbunjen i uplašen, u tom potpunom mraku – polako nestaneš i sam.
A to je obična laž.
Zvezde se ne mogu dosegnuti i nisu ničije. Tako daleko one su svačije. I ta želja da ih dohvatimo sa tih visina iznad nas i utisak da su se spustile do nas, samo su privid tih veštih mađioničara i iluzionista.
U stvarnosti one zapravo jesu daleko, ali – ispod nas, i mi ih zapravo svo to vreme – dižemo do sebe.
Kao čudovište koje vučemo sa dna okeana, da nas proguta.
I mi, i nebo, i zvezde, i sav taj sjaj i sva ta beda i mrak, ustvari su, samo naša sopstvena, neumorna, beskrajna, crno-bela zbirka snova. Gomila nadanja i strahova. Masa svega što je nerealno i svega što je lažno.
A svetla se stvarno gase, kao sijalice kad pregore, kao kuršlus, kao neki kratki spoj. Trenutno. I jedino čega tada stvarno nema je prošlost. Izgubila se i nestala. Jednostavno – prošla. Pa zar je to razlog za smak sveta. Prošlost mora da prođe. I treba je mirno ispratiti i pustiti da ode sa bine. U mrak.
Na scenu se penje sadašnjost. Ona je bitna. Jedino ona.
Za budućnost ne treba brinuti. Ona nije mogla, niti može da nestane, pošto se još nije pojavila.
A da bi se pojavila traži samo jedno. Dobar razlog. Cilj.
Mora tačno da zna zbog čega dolazi, jer zbog neke gluposti sigurno se nikada neće pojaviti.
Njena uloga je i mala i kratka, ali najvažnija. Njen život je život gusenice. Trenutak u kome se stvorila, živela i pretvorila.
Kada zbog cilja dođe, postaje sadašnjost. Leptir. Nje više nema. Kada sadašnjost prođe, pretvara se u prošlost i ni nje više nema.
To je trenutak mraka, koji će trajati tačno i samo onoliko, koliko je potrebno da se odredi – novi cilj. Da se upali svetlo. Postoji samo sadašnjost.
Koju u ovom ludilu, transu, u svom zanosu zvezdama nismo mogli da čujemo kako vrišti, kako nam govori da cilj ne nastaje – nestankom svetla, već da svetlo nastaje – nastankom cilja.
To znači da ni mi nikada nismo stvarno nestajali, nego da smo se gubili i lutali po tami.
Zvezde su obična nebeska prašina. Sjajna. I svetlucava.
Ipak, prašina. Koja je samo pokušala da nas zatrpa.
Ako je taj sjaj – tako lažan i taj prah – tako lagan, zašto bi moralo biti tako teško zbaciti ga. I odbaciti.
Plus, one uopšte i nemaju baš nikakvu moć. Štos je samo u našem verovanju u njih i moć njihovog sjaja.
Krećući se tako, kao slepac bez štapa, od zvezde do zvezde, od trenutka do trenutka, trčeći u panici za bar malo sjaja, u strahu od tame, od smrti, ustvari se beži – od sopstvene senke.
Ponekad i od same pomisli o suočenju sa njom, kada svetla nema dovoljno da bi se pojavila ispred, iza, pored ili ispod nas, kada mraka ima toliko da poverujemo kako nas je to baš ona nadvila, preovlada takav strah, i sumnja da se iz nje uopšte i može izaći. I često se baš tako, u njoj – umre.
U svojoj sopstvenoj senci.
Eto zašto treba odbaciti sve. I odreći se.
Prvo zvezda.
Ja to odlično znam.
I opet ..... ne trepćem dok gledam.
U zvezde."
pa da, fali... jucer sam se nasla u drustvu jednog starijeg gospodina u kojem se nakon par black walkera stvorila neka zavidnost prema mojim godinama, pod utjecajem mog prisustva vratio se u svoju mladost i naravno poceo prepricavati svaku lijepu, ruznu, smijesnu i tuznu uspomenu koju je alkohol izvukao iz njegove podsvjesti... i nisam bas nesto bila zainteresiran slusatelj jer je lik pod dejstvom alkohola bivao sve naporniji, ali eto igrom slucaja imam mu na cemu zahvaliti... da se moze vratiti u moje godine, kako kaze, ne bi nista mjenjao, ni lijepo kao ni ruzno, samo ne bi dao svoje snove... kaze "sad ne bih, stvarno ne bih nikom dao ni za sto svoje snove, a prodao sam ih za sitne pare" ... tuzno je ne sanjati u javi kada mozes i tuzno je nikada ne prozivjeti svoj san u javi kada treba... i ja u se sad cvrsce drzati svojih snova , pa i ne moram uspjeti ali moram pokusati
nadam se da nisam masila temu...
love hunter
23.11.2007, 19:13
Moja soba gleda na zapad, i, kada izadjem na terasu, u daljini vidim Kosmaj, Vencac i Rudnik...jos dok nisam imao pojma sta je to Planina Usuda, imao sam svoj izmastani svet koji se gubio u plavicastim izmaglicama daljina...zamisljao zmaja koji zivi u pecini, negde ispod planinske kape pokrivene snegom...i patuljke, duboko dole, koji kopaju rudnike, toliko duge da mogu da dodju i do moje kuce...moji ortaci i ja smo jednom resili da im krenemo u susret, pa smo iz rupe u kojoj se nekada pekla cigla krenuli sa kopanjem...i iskopali jedno dva metra pre nego sto smo ukapirali da kopanje tunela nije nimalo lak posao...pa smo ga ostavili patuljcima :)...
...nikada nisam otisao ni na jednu od ove tri planine...plasim se, ako to budem uradio, izgubicu svoje detinjstvo...i svet odraslih ce me uzeti, zauvek...
believer
25.11.2007, 20:17
onomad sam bila kod kardiologa...on gleda ultrazvuk,pa ekg,pa vrti glavom....onda pita:Kad ste poslednji put bili kod kardiologa? Ja kazem:Nikad.
On iznenadjeno dize pogled i pita:A sto?
Ja kazem: Pa ja sam jos dete......
believer
25.11.2007, 20:20
...i tako,ja u stvari,nikad nisam odrasla....na uzas moje majke.....i radost mog sina......
love hunter
02.12.2007, 05:43
Kad sam bio klinac, svaku novu godinu sam provodio kod tetke na Novom beogradu. Prvo je stanovala kod starog Merkatora, posle se preselila u blok 44...mirisi Beograda koje sam tada upijao i danas su mi svezi u secanju...trubaci na zeleznickoj stanici, pesma Devojko mala, sladoled u plasticnoj loptici, pokretne stepenice...
...ipak, ono cega se najvise secam je plasticna patkica koja, kada se povuce kanapcic, zvoni laganu uspavanku...skoro sam bio u stanu kod tete, prenocio u njemu, sam...i primetio na zidu igracku koja me je uspavljivala pre vise od 25 godina...i povukao kanap, ponovo...postoje u zivotu trenuci kada vam se pomesa proslost i sadasnjost, praveci neraskidivi vrtlog u vasem mozgu i potiruci tockove vremena unatrag...vanvremenski trenuci...ja sam svoj doziveo uz laganu melodiju uspavanke koja je obojila moje detinjstvo...trenutak je bio topao, najtopliji...greje me i sada.
Leonard Peltier
25.01.2008, 15:38
...da li jos uvek sanjate detinje snove?
...i da li ljudi stvarno umru kad prestanu da sanjaju?
...da li su odrasli za vas odrasli ili ste postali oni?
...da li ste jos uvek berachi zvezda?
Ajmo redom:
...da li jos uvek sanjate detinje snove?...
Naravno 8)
Ili imam košmare ili sanjam detinje snove :beyond:
...i da li ljudi stvarno umru kad prestanu da sanjaju?
100% :uredu:
Čovek bez snova je mrtav iznutra. Džabe mu onda "aviJoni i kamiJoni" i sve ostalo :roll:
...da li su odrasli za vas odrasli ili ste postali oni?
Nikada neću postati oni :jok:
Preuzimam odgovornost za svoja dela uvek, ali neću da živim po šablonu ( neću da se "uozbiljim") :fijuk:
I šta uopšte znači biti odrasla osoba? Da li to znači prestati sanjati (prestati živeti)? :cesces:
...da li ste jos uvek berachi zvezda?
Apsolutno :ok:
Mene snovi teraju napred i izvlače iz mene maximum.............. naravno, plaćam najveću moguću cenu svojim snovima (svom snu) - ali bolje i to nego da lažem samoga sebe (ne zaslužujem to) 8)
love hunter
27.01.2008, 10:10
Ne volim sto sam bolestan. Nekad, dok je moja nana bila ziva, znao sam sta ce se desiti, pre ili kasnije...popela bi se na sprat i tiho usla u moju sobu...ja bih se pravio da spavam, i cekao bih dodir ruke po kosi, nezan, najnezniji...ruka bi mirisala na narandzu, cuvanu i izvucenu iz tajnog kutka njenog ormara...kad otvorim oci, video bih oci pune suza, i zabrinutost, i ljubav...
...mozda sam bio mladji i lakse podnosio prehlade, viruse i kijavice...mozda sam zbog toga lakse ozdravljao...ipak, sad mi se cini da je ogrubela i ispucala ruka koja me je milovala po kosi i licu bila onaj trun carobnog praha koji isceljuje...
...nedostaje mi, mnogo.
Najvise.
love hunter
11.02.2008, 20:27
...vozovi...
...zvuk voza je obelezio moje detinjstvo...vazdusnom linijom imam mozda dva kilometra do pruge, ali je neverovatno kako se jasno cuje voz koji prolazi, narocito u tihim zimskim nocima kao sto je ova, na primer...
...oduvek sam najvise voleo da putujem vozom. U busu mi je bilo muka, uvek je bio nekako skucen, i smrdljiv, i neudoban...obozavao sam da izadjem u hodnik i da gledam kroz prozor...kao klinac, mislio sam da kradem trenutke od svakog coveka koga vidim napolju...a narocito od onih kojima mahnem ( jeste, mahao sam iz voza :) )...kao putovanje kroz vreme, toliko pokupljenih mrvica zivota od razlicitih ljudi...
...u subotu sam se vracao iz BGD-a vozom, namerno, i izasao u hodnik i gledao kroz prozor...u Resniku, vidim klinca kako stoji sa rukama u dzepovima i netremice bulji u vagone...ciganchic, mali, musav, razbarusene kosice...dok je voz polako kretao, otvorio sam prozor i mahnuo mu, ali stidljivo (sramota me je sto je tako), napola plaseci se hoce li mi uzvratiti...e, onda je on izvadio ruku iz dzepica, i nasmejao se, i mahao mi dugo, dugo, a ja sam shvatio da je sve jos uvek tu...
Samo je potrebno posegnuti rukom i dodirnuti.
Onaj svet.
Koji svi toliko zurimo da napustimo, nesvesni toga da je njegovo okrilje najtoplije na svetu.
Necu da odem iz njega.
Dok god bude bilo ruku koje mi odmahuju, barem.
:)
love hunter
27.02.2008, 19:16
Jutros, presretnu me tri chvorka. Stajali su na osusenom bagremu, zvizdali i gledali me :).
Svoju sestricinu sam dobio kada sam imao 10 godina (moja seka je isto toliko starija od mene, a udala se, je li, jaako mlada :))...bila je (a to je ostala i dan - danas) jaaaako radoznalo dete kome sam morao da objasnjavam sve i svasta (iako sam i sam bio klinac)...kad nije bila zadovoljna odgovorima, obicno me ujedala i grebla i maltretirala i terala da joj po 100 - ti put prepricavam Knjigu o dzungli i Riki - tiki -tavija...
...elem, jutrosnja slika je bila identicna jednoj od pre mnogo, mnogo godina kada sam malog debelog belutka drzao za rucicu i setao se po dvorisu...e, prolece je i tada stizalo, mali zvizdaci su privukli njenu paznju i ona me, normalno, pitala (zamisljajte govor klincheta od 3-4 ili otprilike toliko godina):
"Koje su ovo ptichice?"
Ja:
"Chvorci."
Ona:
"A shta su chvorci?"
Ja:
"Vesnici proleca."
Ona:
"Zar to nisu laste?"
Ja:
"...pa...ovaaaj...jesu..."
Ona:
"A sta su onda chvorci?"
Ja:
"Oni su isto sto i laste, samo malo drugachije." :)
Danas sam se setio ovog naseg razgovora, pa sam je pozvao telefonom, i ona se secala (malo nejasnije od mene, al' definiciju je zapamtila 100 posto), i smejali smo se, i ja sam jos jednom ukapirao kolko je volim...po milioniti put :).
A zvizdaci su stigli, noseci prolece ispod krila...i poneku staru sliku, ponovo ozivljenu, jos toplijih boja nego u vreme kad je nastala...
.... gledajuci u nebo pre neko veche, ukapiram da jos uvek imam tu zelju...i obradujem se...
:ok: :uredu:
Da, sanjam još uvek detinje snove i oni me raduju. I negujem to dete koje živi u meni i nadam se da ću ga uvek negovati. Jer zbilja mislim da život bez želje i sna nije život, da čovek bez želja i snova nije živ.
A, sad, smatram li sebe odraslom :cesces: ?
Da, ponekad. Kaže moja drugarica za mene da sam ozbiljna kad treba i neozbiljna kad treba ;) i da zavisno od situacije mogu biti i starac-mudrac :wacko: i naivno, blesavo dete sklono idealiziranju.
Pa, i to mi se sviđa. :uzbud: I nek tako ostane.
Da, ja sam još uvek berač zvezda.
I radujem se tome. :uzbud:
...da li ste jos uvek berachi zvezda?
Apsolutno.....
Sanjam...stalno sanjam...snovi su moja osnova a sve preko toga je nadogradnja.....a bez osnove ne bih bila ja ja.....
Pamtim jedan kratak period kad su snovi u meni zamrli....Ljustura koja hoda unaokolo, bez cilja i smisla....brzo me je to proslo...snovi su se vratili, i ciljevi i smisao....
Da li sam odrasla?
Pa sve dok je one detinje naivnosti kojom gledam svet oko sebe, ljude koje volim i zvezde jednim delom sam dete....
Mrtvi su svi oni koji ne sanjaju, po ocima bez sjaja i svetlosti ih prepoznajem...
love hunter
05.08.2008, 19:58
Chudni su putevi interNetualNi :).
Namirishesh slichnost. Prepoznate se, ne znam ni ja kako, po nekim rechima koje pritiskaju odredjenu dugmad u vama, valjda, po srcu :)...kroz vreme, mozda i ugledate ochi, uzivo, i onda pochne pricha...
...nisam mogao da verujem koliko je preplitanja obelezilo nashe detinjstvo, koliko je mirisa, boja i ukusa zajednichko, koliko je sanjarskog, finog praha ostalo na usnama koje su govorile o onome shto sam vec znao, budeci usput i secanja koja spavaju, tamo negde u glavi, u zemlji ispod brshljana, chekajuci kopacha koji ce znati da ih izvadi, neokrnjene...
...shvatio sam da je kroshnja drveta samo spoljashnost, ono shto je dostupno oku, prolazno i promenljivo...ono shto nas chini onim shto jesmo je korenje...sokovi koje smo upili u detinjstvu...utkani u nashe bice, kroz pesmu slavuja, kroz zute narcise "koji ostave zuto na nosu kad ih pomirishesh", kroz senke nashih starih, lutajuce i u nama, kroz mirisne noci, mrachne ali nikako zastrashujuce...shta uopshte moze da ti se desi kad zivish u svome snu?
Ne znam da li sam ja berach zvezda, ali definitivno znam da ih prepoznam.
Sreca.
:)
iako mi je 46, nisam prestala da sanjarim i grabim svaki povoljan trenutak da "uberem" koju zvezdu i okacim je u svoju kolekciju. Da nije zvezda, ne bi bilo ni snova, a ako zamru, ni mene vise nece biti!
euridika
09.08.2008, 11:37
Ja ih ne berem, nikada ih nisam brala, ja ih hvatam kada padaju, ne dam im da mi pobegnu u daleka mora, i da se očešu o planine. Uhvatim ih, pa ih umotam u kapljice kiše i šaljem ih po svetu, onim najmilijima... Neki paketići nađu svoju adresu, a neki malko zalutaju, možda samo na tren, možda na uvek, to se nikada ne zna...
prewrnuta_torta
26.09.2008, 01:02
na ovu temu me je asocirala jedna pesma meni draga...
Plava zvezda - Miroslav Antic
Iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora,
žbunja, trava,
opet noćas tebe čeka čudna neka zvezda plava,
zvezda prava.
Čak i ako ne veruješ,
probaj toga da se setiš.
Kad zažmuriš i kad zaspiš, ti pokušaj da je čuješ,
da odletiš,
da je stigneš i uhvatiš i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi:
ako nije sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava, da se sanja do svitanja,
mora dalje da se luta,
trista puta,
petsto puta,
mora druga da se nađe... treća... peta...
mora u snu da se zađe na kraj sveta
i još dalje iza kraja - do beskraja.
Mora biti takve zvezde.
Što se čudiš?
Pazi samo da je negde ne ispustiš dok se budiš.
Pazi samo da se negde ne izgubi,
ne povredi.
Takva zvezda u životu mnogo znači, mnogo vredi.
Ja ti neću reći šta je ova zvezda plava,
zvezda sjajna.
Kad je nađeš - sam ćeš znati.
Sad je tajna.
jos uvek trazim svoju plavu zvezdu :uredu: sanjam, mastam, uvek ce dete u meni ziveti
Ne znam koliko sam puta procitala postove na ovoj temi.
i svaki put bih uzdahnula i otisla dalje.
I sve se mislim.. gde sam?
Na moju veliku zalost, zivot do sad se iz petinih zila trudio da u meni ubije svaki san. Da me natera da prestanem da mastam. Da se odviknem od ocekivanja lepih stvari.
A ja opet dozvolim sebi da kasno uvece stanem na prozor kuhinje i gledam u nebo. Koliko sam samo zelja u sebi izrekla na tom prozoru... Da niko ne cuje. Zazmurim i zamislim, pa pogledam u nebo, udahnem duboko i.... cekam. Da niko ne zna, ne cuje i ne vidi....
I sanjam dalje. U inat.
CHichaGlisha
26.09.2008, 22:34
Resio sam da vam poklonim odgovor na ovu temu, napisan u spoljnjem svetu, gde lepe reci cesto nestaju zbog kompleksa pojedinih ljudi...znam da ce biti sigurne, ovde u toplom vojvodjanskom gnezdascetu...napisala ga je dama koja je i mene iznenadila njime...uzivajte:
"Zvezde su – čudo.
Pojavljuju se, pale, sijaju, gase, padaju i nestaju – dok trepneš.
Obasjavaju, blješte, obećavaju, nude, daju. Ali, umeju i da uzimaju i da prete. I da budu proklete. Te, iste.
Po svom sopstvenom izboru i nahođenju, kako im se hoće. Mimo sveta i veka, mimo svega – pa i nas samih. A kao – naše su.
One mogu sve, može im se, jer znaju da znamo, misle da mislimo i potpuno su sigurne da verujemo, da su konci u njihovim rukama. A onaj ko drži konce – drži sve.
I pristajemo na sve, i mirimo se sa svim, i puštamo sasvim dobrovoljno, čak rado, da nas vuku i – odvuku. Kao marionete, bez mozga, volje, svesti i pameti. U ponor.
Ali, one su obične varalice. Izdajnici i prevaranti.
Sjaj im je i snažan i važan. I lažan.
U prste ih znam.
U jednom trenutku nađeš se u potpunom mraku. Ne za dugo, možeš biti obasjan punim sjajem jedne. U sledećem vidiš, nije jedna, tu je više njih i vrlo brzo u neverici shvatiš – obasjan si od svih. Celo nebo sija samo za tebe, zvezde su kao reflektori okrenute jedino tebi, svet i postoji samo zbog tebe, jer on je ustvari tvoja pozornica. A ti, glavni glumac – nisi niko drugi do, centar celokupnog sveta.
I tako namamljen na šarenu laž, šta ćeš drugo – nego da se prepustiš i predaš.
Čudo jedno, u tu glupu zamku upadaju svi.
Čim se predaš, dovoljno je da samo trepneš – nestane sve. Zvezde su se pogasile i tu bi svakoj kretnji trebao da bude kraj. Jer, zbog čega se i kretati, ako ne postoji nešto što je vredno dosezanja. Tako nespreman, zbunjen i uplašen, u tom potpunom mraku – polako nestaneš i sam.
A to je obična laž.
Zvezde se ne mogu dosegnuti i nisu ničije. Tako daleko one su svačije. I ta želja da ih dohvatimo sa tih visina iznad nas i utisak da su se spustile do nas, samo su privid tih veštih mađioničara i iluzionista.
U stvarnosti one zapravo jesu daleko, ali – ispod nas, i mi ih zapravo svo to vreme – dižemo do sebe.
Kao čudovište koje vučemo sa dna okeana, da nas proguta.
I mi, i nebo, i zvezde, i sav taj sjaj i sva ta beda i mrak, ustvari su, samo naša sopstvena, neumorna, beskrajna, crno-bela zbirka snova. Gomila nadanja i strahova. Masa svega što je nerealno i svega što je lažno.
A svetla se stvarno gase, kao sijalice kad pregore, kao kuršlus, kao neki kratki spoj. Trenutno. I jedino čega tada stvarno nema je prošlost. Izgubila se i nestala. Jednostavno – prošla. Pa zar je to razlog za smak sveta. Prošlost mora da prođe. I treba je mirno ispratiti i pustiti da ode sa bine. U mrak.
Na scenu se penje sadašnjost. Ona je bitna. Jedino ona.
Za budućnost ne treba brinuti. Ona nije mogla, niti može da nestane, pošto se još nije pojavila.
A da bi se pojavila traži samo jedno. Dobar razlog. Cilj.
Mora tačno da zna zbog čega dolazi, jer zbog neke gluposti sigurno se nikada neće pojaviti.
Njena uloga je i mala i kratka, ali najvažnija. Njen život je život gusenice. Trenutak u kome se stvorila, živela i pretvorila.
Kada zbog cilja dođe, postaje sadašnjost. Leptir. Nje više nema. Kada sadašnjost prođe, pretvara se u prošlost i ni nje više nema.
To je trenutak mraka, koji će trajati tačno i samo onoliko, koliko je potrebno da se odredi – novi cilj. Da se upali svetlo. Postoji samo sadašnjost.
Koju u ovom ludilu, transu, u svom zanosu zvezdama nismo mogli da čujemo kako vrišti, kako nam govori da cilj ne nastaje – nestankom svetla, već da svetlo nastaje – nastankom cilja.
To znači da ni mi nikada nismo stvarno nestajali, nego da smo se gubili i lutali po tami.
Zvezde su obična nebeska prašina. Sjajna. I svetlucava.
Ipak, prašina. Koja je samo pokušala da nas zatrpa.
Ako je taj sjaj – tako lažan i taj prah – tako lagan, zašto bi moralo biti tako teško zbaciti ga. I odbaciti.
Plus, one uopšte i nemaju baš nikakvu moć. Štos je samo u našem verovanju u njih i moć njihovog sjaja.
Krećući se tako, kao slepac bez štapa, od zvezde do zvezde, od trenutka do trenutka, trčeći u panici za bar malo sjaja, u strahu od tame, od smrti, ustvari se beži – od sopstvene senke.
Ponekad i od same pomisli o suočenju sa njom, kada svetla nema dovoljno da bi se pojavila ispred, iza, pored ili ispod nas, kada mraka ima toliko da poverujemo kako nas je to baš ona nadvila, preovlada takav strah, i sumnja da se iz nje uopšte i može izaći. I često se baš tako, u njoj – umre.
U svojoj sopstvenoj senci.
Eto zašto treba odbaciti sve. I odreći se.
Prvo zvezda.
Ja to odlično znam.
I opet ..... ne trepćem dok gledam.
U zvezde."
http://i49.photobucket.com/albums/f294/CHichaGlisha/muS/imwaiting.gifRed je da se "dama" i potpiše ...
u potpisu : Glisha
Drago mi je da je ovo "to mesto" ... na koje mi je onda rečeno - da je text "odnet".http://i49.photobucket.com/albums/f294/CHichaGlisha/muS/hugegrin.gif
love hunter
27.10.2008, 18:46
Na moju veliku zalost, zivot do sad se iz petinih zila trudio da u meni ubije svaki san. Da me natera da prestanem da mastam. Da se odviknem od ocekivanja lepih stvari.
A ja opet dozvolim sebi da kasno uvece stanem na prozor kuhinje i gledam u nebo. Koliko sam samo zelja u sebi izrekla na tom prozoru... Da niko ne cuje. Zazmurim i zamislim, pa pogledam u nebo, udahnem duboko i.... cekam. Da niko ne zna, ne cuje i ne vidi....
I sanjam dalje. U inat.
...kad sanjash na pravi nachin (u inat :)), nema nachina da u nerazumnoj igri ogledala koje se zove zivot izgubish svoj odsjaj, izgubish sposobnost da pronadjesh svoje pravo lice...
...dream on...
:kiss:
believer
27.10.2008, 21:22
.
...i da li ljudi stvarno umru kad prestanu da sanjaju?
...da li su odrasli za vas odrasli ili ste postali oni?
...da li ste jos uvek berachi zvezda?
moze biti...
samo,ne mislim da se to ikoga tice....sta ja berem i u sta verujem i koga sanjam i kuda letim....
previse price o tome zove se Patetika....
vise sam nalik na boksera mekog srca nego na trepetaljku s loknama....
:rasta2:
vBulletin® v3.6.8, Copyright ©2000-2008, Jelsoft Enterprises Ltd.