Puna verzija : Aleksa Šantić
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/thumb/b/b8/Aleksa_Santic.JPG/180px-Aleksa_Santic.JPG
Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta ("Moja otadžbina"). U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ( "Ostajte ovdje" , "Hljeb" ). Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu" ).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem,...
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.
znanje.org
Emina
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S' ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...
Elegija
Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.
Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.
Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.
Ne vjeruj
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.
Vodenica
Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.
Sve je isto, staro...Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
K'o bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...
Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi
Niti vidim one oči prostodušne.
Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio!
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!
Bog zna gdje je sada?!.. Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja
Nakrivljena ćuti vodenica stara...
Molitva male Zorice
Kud god okom glednem
Tebe vidim, Bože!
Pa u srcu s' mome
Tebi hvale množe.
Zemlju, more, zvijezde
Ti nama podari,
I potrebne sv'jetu
Svakojake stvari.
Ti nam dade zoru,
Tici milnog glasa,
Pa i mene stvori
Da tog gledam krasa.
Primi moju hvalu,
Kao male tice,
Primi hvalu, Bože,
Tvoje Srpkinjice!
Srbinu
Neka zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć'.
Neka nebo magla prati,
Sunašce će zasijati,
Ružičasta moć.
Priroda će opet tajna
Raspučiti njedra sjajna,
Darivat' nam med.
Zabrujaće potočići,
Zamirisat' baj-cvjetići
Svuda upored.
Pa nek zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
Proljeće će doć'.
I patnika, sirotana,
Koga gone sa svih strana,
Neće satrt' noć.
Ne malakši bolom, jadom,
Već se uzdaj čvrstom nadom
U božju pomoć!
Što te nema
Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"
Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"
I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...
Ostajte ovdje
Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
Seoba
Pusto li ceš biti, Nevesinje ravno,
Rasadnice srpstva, kolijevko lava!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno,
A naša budućnost, gde je ona? - Spava.
Vjerovasmo u nju ko u sveti čivot
Vasijija svetog što klonule snaži!
Vjerovali smo u nju ko u vječni život.
Vjerujuci u vas, o orlovi naši!
A sada vjera naša umire i gasne,
Mutno oko gleda u nebo bez zraka...
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne
Jer ostade zemlja bez svojih junaka..
Braco, zar vas duša ni malo ne boli?
Zar vam nije žao ovih polja ravnih,
Gdje se jedno more naše krvi proli
I gdje leže kosti otaca nam slavnih?
Zar vam nije žao, na ognjištu onom
Gdje vas oganj grijo sto ce tudjin biti?
Što ce naše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno, a mi suze liti?
Il ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi?
Ostaviti brata, bez snage u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?
O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz cist ko sunce s neba!
Ne idite braco, od rodnoga praga,
jer mučenoj zemlji mučenika treba...
Treba muške snage i viteških ruka;
Treba Obilića i slobodnih lava.
Treba više smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo daleko, naša zora spava...
O klasje moje
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?
Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...
Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...
I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!
Mi znamo sudbu
Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi —
Bog je slobodu dao za čovjeka.
Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko —
U svojoj smrti da nađe lijeka.
Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!
Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!
Čekanje
Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!
Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.
Ne moli se tamo, pred ikonom starom!
Ovdje u slobodi, pred nebom - oltarom,
Sa koga nam Gospod o milosti zbori,
Dođi, da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim, oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.
Gospodjici
Nekada sam i vas na koljenu cupko,
I donosio vam slatke šećerleme,
I ljubio dugo vaše plavo tjeme,
I čelo, i lice nevino i ljupko.
No dani su prošli ko rijeka nagla,
Ko trenutni snovi, kao puste varke:
Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,
A na mom jesen i turobna magla.
Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,
Moje hladna zima okiva i mori;
Vaše oči sjaju ko dva neba plava,
A moje su mutne kao magle sinje...
Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava -
Po kosama mojim popanulo inje...
O, kuda stremiš moja željo laka
O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?
Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veče,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teče?
Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad nećeš dršćati pod maglom
Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?
Il' misliš tamo, u valima burnim -
U tom svijetu, da te dobro čeka,
I da ćeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?
Ne idi!... Tamo nema ni boravka!
Proljeće žarko umrlo je davno...
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.
Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomićeš krila;
Vrati se, vrati zavičaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!
Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava...
Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anđeo čuva struk bosiljka meka...
Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako -
Tamo te ljubav i svo blago čeka…
Prolaze dani
Prolaze dani... Ko selice neke
Gube se oni u dugome nizu.
I jednom i ja počivaću blizu
Povijenih vrba, čempresa i smreka...
No moja duša naselju zvijezda
Prhnuti neće da odmara krila:
Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.
Tu, iznad grana i toplih gnijezda,
Rodne rijeke, dubrava i vrela,
Krševa, polja i ubogih sela,
Gdje raštrkane kolibe stoje -
S ticama one lepršače lako,
I moliti se, i čekati tako
Na zlatno jutro otadžbine moje...
Moja noći
Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!
Na po puta
Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana.
K'o ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana,
Pa se natrag trgne premrzla i svela.
Moji vrti, više ne cekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...
Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide -
I ja čujem samo udar tvrde krasne.
BOKA
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom ko od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svetija si od njenog đerdana.
Nikad se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode
I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!
I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA
I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizreka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gled'o ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka...
POD OSTROGOM
Spokojno ćuti manastir i spava.
Maleni toranj stražari i bdije,
I doli mirno teče Zeta plava.
Još pozni mjesec na vidiku nije,
Odblesak prvi tek što jedva zâri
Vrhove kršâ. Tiho. Samo vije
Pritajen vjetar iz grmova stari'.
No dok pod hrastom od stoljetnih dana
Preda mnom vatra kô jutro se žari
I crven baca po račvama grana,
S kivota svetog sjaj čudesni sinu,
I srebrn blesak pade preko strana...
I vidjeh: uz krš sveti otac minu,
Na čelu noseć jednu mutnu boru,
I sjajan na vrh Ostroga se vinu.
Pjesmu zvijezde počeše u horu,
I vidar bola u odeždi stanu,
Pogleda tamo prema Durmitoru.
Kleknu i poče da moli, i kanu
Suza mu jedna... Kao nikad prije,
Nebo zatrepta, i nad vrhom planu
Pun krvav mjesec... I sa strana svije'
Sa grmljem bolno jeknu golet gornja;
I kô srce jedno gdje jad ljuto bije,
Žalosno zvono zacikta sa tornja.
1910.
blueella
19.10.2006, 06:36
AKO HOĆEŠ...
Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!
Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!
Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!
Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!
Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...
NA GROBLJU
Hladno mi je... Hladno mi je...
Proljeća mi duša želi, -
Al' proljeća moga nema,
Cvjetovi su moji sveli.
O, kako je strašna java,
Kako li me kivno prati!
Ni to sunce s neba plava
Ne može mi dana dati.
Svud je ponoć, mrak i tama,
Kud mi suzno oko gledne, -
Kao da mi dušu slama
Grdni teret sante ledne.
Ja bih htio ubrisati
S mutnog oka suze ove,
Al' ko može meni dati
Mjesto suza sreće nove?
Niko! Niko! Sve je svelo
Što sam svojom srećom zvao, -
Ja sam svoje srce vrelo
U grob hladni zakopao;
Srce svoje: brata svoga,
Dva cvijeta - seje dvije,
Majku milu - milost boga,
Nju - to blago najsvetije.
Od mogile do mogile
Sumorna me tuga kreće,
Iz sna zovem svoje mile,
Al' ni jedno meni neće...
Tek što katkad šum preleti
I nada mnom lako mine,
Kao da mi glasak sveti
S neba šalju duše njine.
Ja ga slušam, a iz grudi
Otimlje se uzdah jadni,
Pa s jecanjem k nebu bludi,
A ja stojim kô kam hladni...
MORU
Ala si divno, oj sinje more!
Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
A srcu mome svaka med.
Još kada mila po tebi zora
Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,
Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
Na njih se vineš razjaren sav.
Mnoga te lađa teretom tišti,
A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
Jednim je mahom ponoru daš.
Probudiš tvoje gromovne vale,
A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
U stravi dršću gledeć ti boj.
Pa zdravo da si, oj sinje more!
Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
Samo im mladost dočuje klik.
BLAGO TEBI...
Blago tebi, ako na svijetu
Nađeš srce, u kom vjera sjaji,
U kome se čista ljubav taji
Kao miris u rosnom cvijetu.
Ljepšeg dara od tog' dara nema, -
U toj sreći tek bi sreća bila;
Čisto srce nebeska su krila,
Što ih Gospod s blagoslovom sprema.
Blago tebi, ako vjerno bije
Na tvom srcu jedno srce drugo:
Skrsti ruke i moli se dugo
Onoj Misli, što nad tobom bdije!
MESEČINA
Noć. Moj konjic pase. Tiho ribnjak sniva
I trstike šapću. Ćuk ćuče daleko.
Srebro mesečine sedefno i meko
Topi se, i lije sa vrbinih griva.
I u svakoj kaplji što na cveće kane
Ja udare čujem srca koja čeznu,
Tajnu setu, ljubav silnu, neopreznu,
Šum krvi i požar slatke strasti rane.
I mladosti svoje odbegnulo leto
Ja vidim gde snova vraća mi se... Eto
Mojih nimfa, lete, meni stižu same
Sa harfom u ruci... I dok ponoć brodi
I sedefne kapi kucaju po vodi,
Iz nedara lepih behar siplju na me...
LJUBAV
O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.
Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.
Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.
Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.
NEMIR
O, kako me trese ovo gluho doba -
Mjesečina sjajna kao sedef sušti,
I šedrvan što mi pod pendžerom pljušti,
I dušeci ovi i mirisna soba!...
Gdje si?!... Tebe samo volim, rekla sam ti!
Ja sam tvoja bašta, i sve ljeto moje
Ove noći, dragi, meni svjetlilo je,
I po mome granju toplo voće plamti...
Na te čeka... Hodi, hodi mi što prije!
Hodi dokle hladna jesen došla nije,
Po plodove moje, iz maglenih luka!
Moj bulbule, sleti u jabuke moje:
Selimino njedro gori, sazdrelo je -
Hoće tvoga stiska, hoće tvojih ruka...
MITOS
Usamljen Hristos, pod granjem kraj puta,
Na krstu visi i vijenac drače
Obavija se oko čela žuta,
Gdje vječne misli svjetlilo se zače.
Pozno, kad lišće brezinoga pruta
Pod mjesečinom zatreperi jače,
Žena u crnu ruhu dugog skuta
Pred noge Hrista pristupi i plače.
Mrtvi udovi micati se stanu,
Sa božjeg čela kaplje krvi kanu
I ozgo siđe jedan uzdah tajni...
U tome času vihor duhne s grana,
I krv i suze raspe, i sa strana
Svud planu ruže od kapljica sjajni'...
Senke
Vi, senke, što sada po putima mojim
Urličete kobno, ko s razboja hrti,
Ma vi bile kandže svih beda i smrti,
Svejedno, ja vama na belezi stojim
Ne tresu me više oštrohrte osti,
Ni jed zelen s vaših gubica što prska;
S vama ću ukoštac, pa ma poput trska
U pritegu vašem prsnule mi kosti.
Ne, vas pomam nema snage da me satre,
Ja sam gora gde se carske rude kriju,
I na svaki udar raspu se i biju
Iz mojijeh stena iskre zlatne vatre.
O grmenje moje zube krši vreme,
I u njemu svaka hajka lava nadje.
Još su moje snage gorda jedra ladje,
Gde prosipa zora svoje dijademe.
Mičite se s puta Iz kaljuže ove,
Gde se oreola čovečnosti cepa,
Ja na timor idem, kuda srca lepa
Kupe se i hrle na polete nove.
Onamo, na vrhu, ko dan jedan beo,
Ja hoću s kopljem stati, ti, maglena hordo,
I ko pozar zlatan, radosno i gordo,
Na bregu lepote izgoreti ceo.
Hleb
Parobrod spreman. More se koleba.
Poslednji plamen na zapadu trne;
Suton se radja i s jesenjeg neba,
polako pada na hridine crne.
Paluba puna. Ruke uzdignute,
pozdrav salju i rupcima masu.
U mnostvu ovih vidim celjad nasu,
naslonili se na pervaz, pa cute...
Zemljaci moji, dokle cete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle,
i na nas pade tvrda tuca s neba..."
A zar vam nije zavicaja zao?
"Zao je brate...Bog mu srecu dao...
No hleba nema...Zbogom! Hleba... Hleba..."
POD MUŠEBACIMA
Dođi u moj čardak!... Samu mi je zima...
Svi dušeci moji za te su prostrti...
Hoću poljubaca u kojima ima
I vatre, i sunca, života i smrti!...
Tvoji zagrljaji neka budu zmije,
Neka stežu divlje uz vihore žara!
U njima da umrem, Šerifa, što prije,
Mirišući bašte, tvojijeh njedara...
Žedan sam ljepote, i ženskoga stasa,
Grčeva i slasti, smijeha i vriska,
Pomame i ognja, i milošte tajne...
Hodi! Neka ti se sva duša zatrese,
I po mojoj sobi, kô procvale rese,
Svog proljeća prospe pahuljice sjajne...
ŠERIFA
Istom sunce sjeknu. Kô plava kadifa,
Prostrlo se nebo, a vita i laka,
Niz očevu baštu, po ćilimu maka,
Pjevajući hodi jedina Šerifa.
Na nju zrelo voće smije se sa grana;
Leptiri je prate, prvi zraci miju;
Po petama golim nanule joj biju,
A pod grlom trepte odblesci đerdana...
Gle, zembilju punu krupnih zerdelija
Na ramenu nosi, a sve joj se vija
S glave jašmak crven, kô sabah na visu.
Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra!
Što li joj se tresu ona pusta njedra,
Nabrekla kô šipci što još prsli nisu!...
Proljeće
Gle krasote, gle ljepote
Što se sada stvori!
Gle kako se ljupka, mila
Tica pjesma hori.
Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu.
Ljubičica krasna, mila,
Širi liste svoje,
A slavujak kod nje stao,
Umiljato poje.
Čelica nam laka, hitra,
Oko cv'jeća l'jeće,
Proljeće je milo došlo,
Mirovati neće.
Zabruj'o je već i potok
Studeni i 'ladni,
Vesel'te se sada i vi,
Siromasi jadni.
Radostan je sada pastir,
Pa uz frulu svira,
Oko njega milo stado,
Pa travicu bira.
Ratari se sa svih strana
Žure svojim ralom,
- Sada ima i leptira,
Blago Niki malom! -
Doletjela hitra lasta,
Kroz zrak se vijuga,
Ponosito stao slavuj,
Gleda je iz luga.
Hvala tebi, mili Bože,
Na ovakom daru!
Još Srbinu uz proljeće
Pošlji slavu staru!...
Bog se smilovao
Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.
Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.
U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.
Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.
A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.
vBulletin® v3.6.8, Copyright ©2000-2008, Jelsoft Enterprises Ltd.