Puna verzija : Usamljene duše
biterlemon
19.06.2007, 09:11
Koliko ljudi poznajete, koji ni do svoje 35 - 40. godine nisu našli svog životnog saputnika?
Tu su medju nama, mnogima smo prijatelji! Prave se sretni! Prave se veseli, samostalni! Prave se da im nije stalo do partnerskog odnosa! Grade masku!
U dnu duše su duboko usamljeni. Ponekad padaju u depresiju. Kada ostanu sami ponekad zaplaču. Boli im sto nikom ne trebaju...
Pitaju se gde su pogresili. Da li se priroda tako surovo proigrala sa njima? Možda su njihovi roditelji krivi za pogrešno vaspitanje? Ili su oni sami, svojim neiskustvom, naivnošću pokvarili stvari oko sebe?
Povučeni su, često stidljivi. Neki nikada nisu imali vezu, a neki su imali ali kasno su poceli i posle te veze nisu našle drugu. Neuspesi i frustracije su ih naterali da više ne iniciraju vezu.
Kada neko pokuša da inicira vezu prema njima, oni su nesigurni, ne salju odmah potvrdne signale, kasne sa reagovanjem, cesto odbiju prvi pokušaj.
Naravno odmah zatim se kaju i žale sudbinu...
Ali popravnog nema. Posle prvog pokušalja ne sledi sledeci... Opet su propustili potencijalnu vezu...
Ima li nade?
Kako im pomoći, kada često ni oni sami neće nam priznati da im je potrebna pomoć?
biterlemon
19.06.2007, 09:12
Imam jednu divnu prijateljicu sa neta. Predaleko živi od mene, nikada se nismo videli. Često ćaskamo.
Imala je dečka, pre par godina. Sada je sama. Usamljena. Pati. Želi samo da nekom da svoju ljubav i da bude voljena. Ne uspeva. Pristojno izgleda, fina je duša, pomalo tiha, povučena, pitoma, čini mi se domaćinska... Ima oko 27 godina.
Pošto nikako nije mogla da nadje partnera, došla je na net da pokuša.
Posle dugog vremena upoznala je jednog dečka. Dugo su se dopisivali. Trebali su se sresti. Ali u zadnjem trenutku dečko se našao povredjen nekom glupošću i odustao je. A ona je nadu grejala nedeljama. Ona se NADALA! Razočaranje joj je mnogo bolelo.
Posle toga se upoznala sa drugim dečkom. Taj je iz njenog grada. Trebali su se prvi put sresti u bioskopu.
Opet se pojavila nada, sreća, isčekivanje. I tada dečko javlja da ne želi da se vidi sa njom jer se razočarao nekad u neko poznanstvo preko neta...
Njoj sada sve ovo jako boli...
Tako sitni problemi za nas ali za nekog ko je usamljen, ovo je pitanje smisla života.
Pukla je. Juče je otišla sa neta. Oprostila se i od mene. Ne želi više ni drugove preko neta. Povlači se u usamljenost koju ne podnosi. Izjeda sebi dušu. Past će u depresiju. Žao mi je nje, vredna je!
Kako da pomognem jednoj divnoj Zaječarki?
Ima li nade za nju?
U pravu si. Ima i previše takvih slučajeva. Kako im pomoći? Nikako. Sve je to individualno. Prvo, možeš pomoći samo onome ko želi da mu se pomogne. Drugo, kod nekoga će tvoja najbolja namera izazvati sreću i euforiju, kod nekoga depresiju i nesigurnost. I ja sam sama. I teško mi je. Ali, guram nekako dalje. Zato, ako ti je do nekoga jako stalo, vuci ga sa sobom na svaki društveni događaj i pričaj, pričaj, maštajte zajedno. Nešto se mora desiti.
U pravu si. Ima i previše takvih slučajeva. Kako im pomoći? Nikako. Sve je to individualno. Prvo, možeš pomoći samo onome ko želi da mu se pomogne. Drugo, kod nekoga će tvoja najbolja namera izazvati sreću i euforiju, kod nekoga depresiju i nesigurnost. I ja sam sama. I teško mi je. Ali, guram nekako dalje. Zato, ako ti je do nekoga jako stalo, vuci ga sa sobom na svaki društveni događaj i pričaj, pričaj, maštajte zajedno. Nešto se mora desiti.
:ok:
Bolje je biti sam, nego u ''lošem društvu'' ... Tačnije da imaš vezu koja će samo tako da se zove, ništa manje ili ništa više od toga... Moj brat se oženio sa 42 godine :uzbud:... kada smo već mislili da se ''taj nikada neće oženiti'' :smeh: ili zasnovati neku vrstu zajednice - počevši od veze...
Valjda to tako život ''namesti'' ... Sve je počelo nekako munjevito da se dešava, promenio je posao, upoznao divnu devojku (sadašnju suprugu) .. Skontali su se... videli da je to ''prava stvar'' i venčali... :jeee:
Nešto se uvek dešava - samo bi trebalo malo bolje otvoriti oči i hrabro reći sebi '' stvoren - a sam da volim i da budem voljen - a '' ... Tako počinje... ;)
Nisam ja odustala, ali nemam grč, u smislu, e baš sada propuštam nešto bitno. Jednostavno, u toku dana ti se dese neke gluposti koje moraš da rešiš, a onda si i previše umoran da bi negde izašao. A tu onda nastaju problemi: Gde izaći? Sa kim? Gde se skupljaju ljudi između 35-40 godina u Novom Sadu?
Nisu samo 35-40 godisnjaci usamljeni. Verujte, ima jako mnogo i nas 24-25 godisnjaka koji su usamljeni i suoceni sa istim problemom- kako pronaci, upoznati, i ndruziti se sa normalnom osobom!!!
U ovom savremenom svetu kojim gacamo trudeci se da idemo u korak sa svetom, sistem vrednosti i moralna deformacija talozeni su godinama u ljudima, a svoje savrsenstvo dostignuce u mladim dolazecim generacijama.
I kako, kako naci i prepoznati zrno peska u pustinji koje se suprotstavlja silama vetra, i ne da da ga odnese u rasulo svakodnevnice!
Kazite mi, kako:confused:
Prvo, možeš pomoći samo onome ko želi da mu se pomogne.
:ok:
Odnosno, ko je spreman sam sebi da pomogne.
Bolje je biti sam, nego u ''lošem društvu'' ...
Postoji ona izreka: Kad je loše - uvek je rano, kad je dobro - nikad nije kasno.
Nešto se uvek dešava - samo bi trebalo malo bolje otvoriti oči i hrabro reći sebi '' stvoren - a sam da volim i da budem voljen - a '' ... Tako počinje... ;)
Mislim da si ovim rekla sve o usamljenim dušama.
Uvek postoji neko ko je tu, a koga usamljene duše prosto ne konstatuju. Treba biti spreman da gledaš i vidiš, da slušaš i čuješ, da primiš i da daš.
Gde izaći?
Bilo gde. Uvek ima mesta gde će ti biti prijatno.
Gde se skupljaju ljudi između 35-40 godina u Novom Sadu?
Na roditeljskim sastancima. :smeh:
Šalim se, naravno. Nisam sigurna da baš postoji neko "mesto okupljanja", ali i ljudi između 35-40 godina žive, kreću se, tu su negde, svuda po malo, samo ih treba primetiti.
Postoje oni koji od puberteta padaju u očaj jer ne mogu da nađu srodnu dušu. I to nezadovoljstvo ih drži ceo život. Nikad mi nisu bili jasni ti teški, patetični slučajevi.
Posmatram neke svoje drugarice. Generalno te usamljene duše delim u dve grupe. Jedne se žale na svoju usamljenost i sve više se zatvaraju u sebe, prosto postaju neprivlačne zbog tog duha paćenika. Druge pak su vrlo rešene da to svoje "stanje" promene, pa srljaju na svakog slobodnog kojeg već prvog dana vide kao "budućeg trajnog". Prve svakog rasteraju svojom nezainteresovanoću, a druge pak svojom preteranom zainteresovanošću.
euridika
20.06.2007, 00:44
Koliko ljudi poznajete, koji ni do svoje 35 - 40. godine nisu našli svog životnog saputnika?
Ja ću da počnem od početka. Da li to da neko ima životnog saputnika zaista znači da nije usamljen? Koliko smo spremni da budemo iskreni u ovoj konverzaciji? Usamljenost je veoma ozbiljan i složen pojam, bar iz moje perspektive, i da budem skroz iskrena, umevala sam da budem mnogo više usamljena u momentima kada sam imala nekoga pored sebe nego kada sam bivala sama.
Tu su medju nama, mnogima smo prijatelji! Prave se sretni! Prave se veseli, samostalni! Prave se da im nije stalo do partnerskog odnosa! Grade masku!
Ovo je veoma individualna stvar. Da li se prave ili su možda stvarno srećni. Ljudima je dozvoljeno i ponekada preporučivo da budu malo sami, reorganizuju snage, naprave planove, smisle šta i kako bi od svoijh života, štagod...
U dnu duše su duboko usamljeni. Ponekad padaju u depresiju. Kada ostanu sami ponekad zaplaču. Boli im sto nikom ne trebaju...
To što neko nema životnog saputnika, ne znači da nikome nije potreban, i to je sve pitanje lične projekcije i uticaja okruženja, zapravo toga koliko je neko svoj i sposoban da drži svoj život u svojim ličnim rukama bez obzira na norme koje sredina postavlja.
Pitaju se gde su pogresili. Da li se priroda tako surovo proigrala sa njima? Možda su njihovi roditelji krivi za pogrešno vaspitanje? Ili su oni sami, svojim neiskustvom, naivnošću pokvarili stvari oko sebe?
Povučeni su, često stidljivi. Neki nikada nisu imali vezu, a neki su imali ali kasno su poceli i posle te veze nisu našle drugu. Neuspesi i frustracije su ih naterali da više ne iniciraju vezu.
Kada neko pokuša da inicira vezu prema njima, oni su nesigurni, ne salju odmah potvrdne signale, kasne sa reagovanjem, cesto odbiju prvi pokušaj.
Naravno odmah zatim se kaju i žale sudbinu...
Ali popravnog nema. Posle prvog pokušalja ne sledi sledeci... Opet su propustili potencijalnu vezu...
Ima li nade?
Život je otvoreno more, svi smo u istom, oćeš plivaš nećeš plivaš izbor je samo tvoj. Ne sviđa mi se ova kategorizacija na snađene i nesnađene, pitanje je ličnih htenja i kompromisa i standarda i mnogih drugih stvari hoćemo li se odlučiti da uđemo u neku vrstu zajednice ili ne.
I da se vratim na ono Gogino, bolje sam nego u lošem društvu, ili da ga malo preformulišem, bolje sam nego u bilo kakvom društvu.
Kako im pomoći, kada često ni oni sami neće nam priznati da im je potrebna pomoć?
Da li smo se ikada zapitali da li im je potrebna pomoć? Možda je ljudima dobro u svojoj koži, možda smo mi ti koji mislimo, da ako smo mi sređeni i upareni da čitav svet mora da bude takav da bi dio srećan? Možda samo malo manje da postavljamo takvu vrstu pitanja i ostavimo ljude da žive svoje živote onako kako umeju.
biterlemon
20.06.2007, 07:03
Da li smo se ikada zapitali da li im je potrebna pomoć? Možda je ljudima dobro u svojoj koži, možda smo mi ti koji mislimo, da ako smo mi sređeni i upareni da čitav svet mora da bude takav da bi dio srećan? Možda samo malo manje da postavljamo takvu vrstu pitanja i ostavimo ljude da žive svoje živote onako kako umeju.
Smisao cele teme je kako pomoci J.?
Mada nece nikada priznati, ona trazi pomoc, kao i mnogi drugi u slicnom polozalju.
Ta klasa ljudi je podlozna samoubistvu i statisticki se lakse odlucuje na to!
Znaci mnogima je pomoc potrebna! Jedino treba naci put do njenih srca!
euridika
20.06.2007, 09:47
Smisao cele teme je kako pomoci J.?
Mada nece nikada priznati, ona trazi pomoc, kao i mnogi drugi u slicnom polozalju.
Ta klasa ljudi je podlozna samoubistvu i statisticki se lakse odlucuje na to!
Znaci mnogima je pomoc potrebna! Jedino treba naci put do njenih srca!
Tako što ćeš, kao njen dobar prijatelj ispoštovati njenu odluku, odluke.
Nije ni net bogom dan, kao ni bilo šta drugo, ako je rešila da prekine, to je uredu, mnogi od nas se razočaraju u ovo ili ono, neko je manje a neko više isključiv u svojim odlukama.
Ako joj treba pauza od druženja, traganja, čegagod onda je treba podržati a ne predstavljati joj to kao neko loše rešenje i kao eventualni gubitak šansi u životu.
Kako se pomaže prijateljima?
Uvek razgovorom, onim i onakvim tonom i tokom kakav je lekovit u datom momentu. Bez guranja, jurnjave za instant rešenjima za čitav život, lagano, samo pokazivanjem da smo tu, i da nećemo baš uvek da raspravljamo o smislu i besmislu života već ćemo da pričamo o bezveznim stvarima, šalimo se, vrtimo neke lagane teme i tražimo način da utabamo svoju poziciju iz koje ćemo biti u stanju da pratimo razvoj situacije i kada osetimo najbolji momenat počnemo razgovor koji jeste ozbiljniji, uradimo nešto konkretnije, zavisi od priče u kojoj smo, u kojoj je izvesna osoba, koliko smo zapravo bliski sa njom, ne može se i ne treba pomagati svakome, svako od nas ima nekoga svoga čija reč je najsnažnija (ovde mislim isključivo na prijatelje).
Tako nekako, čini mi se.
Žao mi je što neki ljudi nemaju dovoljno snage, da se suoče sa problemima. Ipak, prisustvo i razgovor, ponekad, čine čudo. Ne znam u kakvom je stanju tvoja prijateljica Biterlemon, ali ako je jako ozbiljno, i ako se bojiš za njene postupke, onda bi trebali potražiti stručnu pomoć!
biterlemon
20.06.2007, 20:00
Evo nekih saveta za usamljene, svakako oni moraju preuzeti prvi korak da pomognu samom sebi!
Kada malo ojacaju svoju volju, tada je vec lakse. A da bi to postigli morju se osloboditi negativnih osecanja, tuge, kompleksa...
Tekst sam pozajmio od M.J. Nadam se da nece zameriti...
Za sve koji zive tiho,sve tise....
Za sve one koji zive tiho, sve tise
i koji nemaju nikoga vise.
Razlozi za srecu:
- Posetiti dobre prijatelje
- Pocetak proleca
- verovati da postoji andjeo cuvar
- jedna macka koja prede
- duga
- dobra knjiga
- zapoceti nesto NOVO
- biti naspavan
- smejati se sa jednim detetom
- popeti se na crkveni toranj i uzivati u panorami
- uzivati u jutru, kada je svet jos miran- a vazduh cist
- jesensko lisce na vetru
- jedna lepa seljacka trznica
- sumovi mora
- planirati pozivnicu za nekoga
- jedan suvo-hladni zimski dan
- pustiti zmaja da leti
- kupati se u jednom malom zacaranom jezeru
- prva letna noc
- tek procvala ruza
- otici na buvljak
- sresti slucajno staroga prijatelja
- pronaci stare fotografije
- film sa happy-endom
- da se stan sjaji od cistoce
- promatrati ulicnog umetnika
- upoznavati nove ljude
- jedan kompliment........................................ .
Otvorite oci, jer sreca stanuje tu, kraj nas.
Neka ovo bude kutak za utehu svim usamljenim, tuznim i razocaranim srcima....
Koliko ljudi poznajete, koji ni do svoje 35 - 40. godine nisu našli svog životnog saputnika?
Mnogo,i sve je veći broj takvih duša.Pažljivo sam čitala o tvojoj prijateljici sa neta,tužna priča,ali ne i usamljeni slučaj.
Generalno mislim da su svi u nekoj frci od vezivanja,pokazivanja emocija...On se razočarao,pa se uplašio nje,zatim ona doživljava i drugo razočarenje,pa joj ne pada na pamet da doživi i sledeće,začarani krug,a rezultat nikakav.Ispovredjivali su se,a zašto?Verovatno da net i nije pravi način za ono što traže.Jer retki su slučajevi,da na ovaj način neko doživi ono što neki nisu realno do svoje 35-40.Da smo malo više otvoreni jedni ka drugima,ne bi bilo toliko povredjenih,malo se i foliramo,kao kul si,a u stvari se raspadaš i čekaš čudo....
Počinjem da zvučim veoma pesimstički,što baš i nije ohrabrenje za one koji su usamljeni...ali ako se sami ne cimnu...ostaće sami do 70.
Mnogo,i sve je veći broj takvih duša.Pažljivo sam čitala o tvojoj prijateljici sa neta,tužna priča,ali ne i usamljeni slučaj.
Generalno mislim da su svi u nekoj frci od vezivanja,pokazivanja emocija...On se razočarao,pa se uplašio nje,zatim ona doživljava i drugo razočarenje,pa joj ne pada na pamet da doživi i sledeće,začarani krug,a rezultat nikakav.Ispovredjivali su se,a zašto?Verovatno da net i nije pravi način za ono što traže.Jer retki su slučajevi,da na ovaj način neko doživi ono što neki nisu realno do svoje 35-40.Da smo malo više otvoreni jedni ka drugima,ne bi bilo toliko povredjenih,malo se i foliramo,kao kul si,a u stvari se raspadaš i čekaš čudo....
Počinjem da zvučim veoma pesimstički,što baš i nije ohrabrenje za one koji su usamljeni...ali ako se sami ne cimnu...ostaće sami do 70.
...pricate o ljudima koji se boje zivota...koji zive u stalnom strahu od neuspeha...i to je kukavicki...bolje je i sam ostariti,nego procerdati zivot sa budalom...8)...jednostavno,treba se prepustiti zivotu,pas gde te odnese...:)
...btw...ta granica 35-40 godina...uvek sam se uzasavao tih cifara...zar posle tih godina ljudi ne zive?8)
...pricate o ljudima koji se boje zivota...koji zive u stalnom strahu od neuspeha...i to je kukavicki...bolje je i sam ostariti,nego procerdati zivot sa budalom...8)...jednostavno,treba se prepustiti zivotu,pas gde te odnese...:)
...btw...ta granica 35-40 godina...uvek sam se uzasavao tih cifara...zar posle tih godina ljudi ne zive?8)
...naravno da žive,ali kako i sama imam koleginicu koja nešto oće-neće,opterećuje me svakodnevno sa svojom "samoćom",a u stvari ne zna ni sama šta hoće...ima 45,sama je i na mozak mi se popela sa analizom svoje samoće...foliranje i sebičnost,tačnije dovoljna je sama sebi...
...za sebe lično znam sigurno,i kad bi mi se desilo da ostanem sama,ne bi terala sve od sebe svojim lošim iskustvom,nego bi digla glavu,zatreptala svojim trepuškama:smeh:i nastavila da živim:uredu:
biterlemon
06.02.2008, 02:06
Razmenili smo SMS za novu godinu...
Jos uvek je sama, drustva odavno nema, ne izlazi nigde...
Na net ne dolazi...
pokloni joj psa. gledaj samo da ne bude neki seldzuk, delo grupe autora. :)
Usamljenenost u vezi....prolazna ili vecna stvar....pitanje je sad.....:stid2:
:cesces:
Ja imam 38 godina i jos nisam nasao zivotnog saputnika.
Pitam ja vas:
Da li sam ja normalan,m?
NSdjanka
25.02.2008, 21:48
:cesces:
Ja imam 38 godina i jos nisam nasao zivotnog saputnika.
Pitam ja vas:
Da li sam ja normalan,m?
verovatno jesi, zato je i nisi našao...još... :)
:cesces:
Ja imam 38 godina i jos nisam nasao zivotnog saputnika.
Pitam ja vas:
Da li sam ja normalan,m?
...bolje da budes sam,nego da zivot provedes sa budalom...ima vremena...:ok:
Usamljenost je, po mom misljenju, na neki nacin direktno proporcionalna emancipovanosti i urbanosti sredine. Kladim se da je u Njujorku najvise usamljenih dusa. Moderan zivot, sa svim atributima koje poseduje, namece neke svoje standarde i menja i modifikuje brojne i do skoro uvrezene nacine zivljenja. Svakodnevnica ispunjena dinamikom i brojnim izazovima kod jednog broja ljudi stvara stanje nesigurnosti ili umanjuje sposobnost u ostvarivanju emotivnih veza, ili ko zna sta vec, sto rezultira njihovom usamljenoscu i pored zrelih godina i nekog zivotnog iskustva koje poseduju...
Na neki nacin usamljenost je u nekom stepenu neotudjivi deo nas. Po potrebi smo joj svi ponekad skloni. Ali,hronicna usamljenost (bez ostvarene porodice, potomstva, ili realizovane emotivne veze i slicno) zna da bude snazan generator depresivnih stanja. Kako se boriti protiv toga. Oni cvrsci i uporniji pokusavaju da rese taj problem povcavanjem svoje drustvene angazovanosti (setimo se serije `Dragi Dzon`), oglasavanjem preko za to specijalizovanih angencija ili medija, pa i preko interneta. Oni su sa najvecim sansama da rese svoj problem. Drugi se jos vise povlace u sebe, a deo ih se odaje sredstvim zavisnosti....
Na zalost, potpuno sam uveren da ce usamljenih dusa biti sve vise, a `lekova` za takve osobe sve manje....
Monaliza
28.03.2008, 21:47
Mnogi ljudi su danas usamljeni ali mislim da su sami krivi zbog toga...
...naravno da žive,ali kako i sama imam koleginicu koja nešto oće-neće,opterećuje me svakodnevno sa svojom "samoćom",a u stvari ne zna ni sama šta hoće...ima 45,sama je i na mozak mi se popela sa analizom svoje samoće...foliranje i sebičnost,tačnije dovoljna je sama sebi...
...za sebe lično znam sigurno,i kad bi mi se desilo da ostanem sama,ne bi terala sve od sebe svojim lošim iskustvom,nego bi digla glavu,zatreptala svojim trepuškama:smeh:i nastavila da živim:uredu:
duga12 kaže:
Mnogo,i sve je veći broj takvih duša.Pažljivo sam čitala o tvojoj prijateljici sa neta,tužna priča,ali ne i usamljeni slučaj.
Generalno mislim da su svi u nekoj frci od vezivanja,pokazivanja emocija...On se razočarao,pa se uplašio nje,zatim ona doživljava i drugo razočarenje,pa joj ne pada na pamet da doživi i sledeće,začarani krug,a rezultat nikakav.Ispovredjivali su se,a zašto?Verovatno da net i nije pravi način za ono što traže.Jer retki su slučajevi,da na ovaj način neko doživi ono što neki nisu realno do svoje 35-40.Da smo malo više otvoreni jedni ka drugima,ne bi bilo toliko povredjenih,malo se i foliramo,kao kul si,a u stvari se raspadaš i čekaš čudo....
Počinjem da zvučim veoma pesimstički,što baš i nije ohrabrenje za one koji su usamljeni...ali ako se sami ne cimnu...ostaće sami do 70.
...samo da dodam još koju u vezi koleginice,a i moje inače jako dobre prijateljice...mislim,već kad sam je ogovarala na ovaj način,sad bi podelila još nešto sa vama,koji čitate ove teme...;)konačno se usudila da i ona zatrepeta svojim trepuškama,posluša dosadnu dugu :roll:,i pruži šansu jednom čoveku...:),veoma me obradovalo to.
Usamljene duše...
Imam 34 godine...gotovo 35 za tri mjeseca...Sama sam...imala sam dugu vezu skoro deset godina...razisli se,poslije toga par prolaznih veza al nista što bi mi dotaklo srce i ispunilo usamljenu dušu.Većina mojih drugova i drugarica žive u relativno srećnim brakovima...trudim se da ih ne opterećujem svojom samoćom...živim normalan život, još uvijek nadajući da ću naći svoju polovinu...ne bi mogla da se udam samo zato jer se to mora da bi bio u svijet,što kaže moja baba...Znam da svako zašto ima svoje zato...i vjerujem u ljubav i u neke normalne odnose među ljudima koji se vole.Ne tražim puno i nije me strah vezivanja...još uvijek smatram da su najveće bogatstvo jednog čovjeka porodica i klinci iako su vremena teška da ih izvedemo na pravi put...i ne može se živjeti sam...to je jedino što znam...ko god misli drugačije ili je egoista ili se boji života...Ponekad se može biti usamljen u vezi ili u braku više nego kad si zaista sam...tužno je kad se to desi...
Usamljenost ponekad prija....al ljepše se život iznese na leđima kad ga sa nekim djeliš...i ima više smisla...:)
The Gunslinger
08.04.2008, 02:23
Ja sam bio zaljubljen u mnoge devojke....ali sve su me odbile....i sad se bojim da priđem ijednoj u koju se zaljubim....i najgore je što moj kukaivčluk po tom pitanju raste iz dana u dan......prosto imam strah od odbijanja......imam 16 god. a još nisam imao vezu, nisam nikad poljubio devojku, i zbog toga se osećam tako bedno....
Sve je džabe što pokušam. Džabe je što sam duhovit, pametan, dovitljiv...ništa to nema veze. Svaka devojka u koju se zaljubim na kraju završi s nekim fudbalerom sa manje od pola mozga, koji je po pravilu makar dve godine stariji od nje. I tako uvek.....a ja se trudim, i trudim, i kad je konačno pitam, ona me odbije....a neki tipovi samo dođu i osvoje devojke za dve sekunde.....i šta ja sad da radim? Mogu samo da patim u tišini posle svakog neuspeha, da zadržavam moj bol pod maskom, i da se pravim da me nije povredilo, a jeste, i to svaki put.
Ponekad pomislim da moj život nema svrhu. Ja samo želim da budem voljen, i uvek mi se čini da svi oko mene imaju nekog koga vole, i koga taj neko voli, a da sam ja jedini koji je sam. Svaki put kad vidim neki par kako se ljubi, ili grli, ja se osetim tako mizerno, da mi dođe da umrem....
Svaka devojka u koju se zaljubim na kraju završi s nekim fudbalerom sa manje od pola mozga,
Ej pa takve i nisu za tebe ;)...
Budi ono što jesi,jer samo takav ćeš valjati sebi,i drugima,a onda će te neka devojčica već prepoznati...
Ima vremena za prave vrednosti,a kad one dođu zaboravićeš probleme,koji te sada muče,a verujem i većinu tvojih vršnjaka...
I nisi jedini koji je sam,vreme je pred tobom ;)...a stiglo i proleće :) i najvažnije:nema maski :jok:,samo nabaci osmeh na lice :)
Ja sam bio zaljubljen u mnoge devojke....ali sve su me odbile....i sad se bojim da priđem ijednoj u koju se zaljubim....i najgore je što moj kukaivčluk po tom pitanju raste iz dana u dan......prosto imam strah od odbijanja......imam 16 god. a još nisam imao vezu, nisam nikad poljubio devojku, i zbog toga se osećam tako bedno....
Sve je džabe što pokušam. Džabe je što sam duhovit, pametan, dovitljiv...ništa to nema veze. Svaka devojka u koju se zaljubim na kraju završi s nekim fudbalerom sa manje od pola mozga, koji je po pravilu makar dve godine stariji od nje. I tako uvek.....a ja se trudim, i trudim, i kad je konačno pitam, ona me odbije....a neki tipovi samo dođu i osvoje devojke za dve sekunde.....i šta ja sad da radim? Mogu samo da patim u tišini posle svakog neuspeha, da zadržavam moj bol pod maskom, i da se pravim da me nije povredilo, a jeste, i to svaki put.
Ponekad pomislim da moj život nema svrhu. Ja samo želim da budem voljen, i uvek mi se čini da svi oko mene imaju nekog koga vole, i koga taj neko voli, a da sam ja jedini koji je sam. Svaki put kad vidim neki par kako se ljubi, ili grli, ja se osetim tako mizerno, da mi dođe da umrem....
...ej breeeeeeeee...sine...nisi ni svestan...kad te bude krenuo shut...samo cepaj,ne odustaj,ima vremena...:ok:
...mora da te vodim jednom u provod...:cesces:
Насмејте их. Увек се трудите да на њих пренесете свој оптимизам. Оно што такве људе највише погађа су злуради, песимистични, омаловажавајући сугестивни коменари због којих се још више повлаче у себе. Будите позитивно сугестивни. Храните их комплиментима. Ако од вас као пријатеља не добијају лепе речи, шта тек да очекују од незнанаца? Не критикујте их због тога што јесу, већ хвалите оно што ће да буду. Не хвалите се много својом срећом пред њима, радије им испричајте како сте се некада обрукали и направили будалу од себе. Пронађите још некога ко је усамљен и упознајте их међусобно.
miloradv
25.04.2008, 08:44
Бити сам, не значи бити и усамљен.
bojana999
30.04.2008, 11:39
Бити сам, не значи бити и усамљен.
Imati nekog ne znaci da nisi usamljen;)
poznavati na hiljade osoba,biti ponosan zbog toga,biti delimicno poznat...sve je uzalud,ako vam nisu emocije ispunjene...
u dusi imati prijatelje,imati nekog bliskog,pa makar i za razgovor,bi trebalo da je dovoljno,ali...ako je to sve istina,zasto nas onda,majka priroda,tera da nadjemo srodne duse,zasto imamo potrebu za jos vecom bliskoscu,zasto postovanje,ljubav i poverenje,onda neumemo da nadjemo u prijateljima...????
NSdjanka
03.05.2008, 20:01
"Zašto svi moraju da budu ovoliko usamljeni? Zašto je neophodno biti toliko usamljen? Kad je toliko ljudi na ovom svetu, i kada svako želi nešto što ima u onom drugom, zašto i pored toga moramo biti toliko daleko jedni od drugih? Zbog čega? Zar se ova planeta okreće hraneći se ljudskom usamljenošću?"
"Zažmurio sam i mislio o sputnikovim potomcima, koji preleću nebom, sa silom zemljine teže kao jedinom sponom sa maticom. Kao usamljene metalne hrpe, slučajno se sretnu u mrklom mraku prostranog svemira, mimoidju se i zauvek rastanu. Bez i jedne jedine reči koju bi razmenili, bez ikakvih osećanja koja bi ih obavezivala."
Citati iz knjige "Sputnik ljubav" Haruki Murakamija... Mislim da ništa bolje od njih ne bi moglo da opiše osećaj samoće...
Ja sam bio zaljubljen u mnoge devojke....ali sve su me odbile....i sad se bojim da priđem ijednoj u koju se zaljubim....i najgore je što moj kukaivčluk po tom pitanju raste iz dana u dan......prosto imam strah od odbijanja......imam 16 god. a još nisam imao vezu, nisam nikad poljubio devojku, i zbog toga se osećam tako bedno....
Sve je džabe što pokušam. Džabe je što sam duhovit, pametan, dovitljiv...ništa to nema veze. Svaka devojka u koju se zaljubim na kraju završi s nekim fudbalerom sa manje od pola mozga, koji je po pravilu makar dve godine stariji od nje. I tako uvek.....a ja se trudim, i trudim, i kad je konačno pitam, ona me odbije....a neki tipovi samo dođu i osvoje devojke za dve sekunde.....i šta ja sad da radim? Mogu samo da patim u tišini posle svakog neuspeha, da zadržavam moj bol pod maskom, i da se pravim da me nije povredilo, a jeste, i to svaki put.
Ponekad pomislim da moj život nema svrhu. Ja samo želim da budem voljen, i uvek mi se čini da svi oko mene imaju nekog koga vole, i koga taj neko voli, a da sam ja jedini koji je sam. Svaki put kad vidim neki par kako se ljubi, ili grli, ja se osetim tako mizerno, da mi dođe da umrem....
Tek ćeš da budeš zaljubljen... :uzbud:
Nećeš znati ni svoje ime, o prezimenu da ne pričam...
Devojke, koje si spomenuo - su te, koje '' gube ''
( pretpostavka, zato što te ne poznajem )...
Sve ovo što si napisao je samo još jedna faza... ;)
Skini masku - ne treba ti...
Ti si ti, takav kakav si... ( verujem izuzetno dobar i fin dečko )...
Nemoj da dozvoliš sebi da se utopiš u masu i postaneš, ono što nisi...
Probala sam - veruj mi nije vredelo, samo je bolelo još više...
Polako... sve će da dođe na svoje... :)
vBulletin® v3.6.8, Copyright ©2000-2008, Jelsoft Enterprises Ltd.