Petar Kocic

[swba]

http://www.nubrs.rs.ba/images/kocic.jpg
Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadzbinu, slobodan je i neustrasiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.

Petar Kočić (29. juni 1877, Banja Luka - 27. august 1916, Beograd) je rođen u Stričićima, selu nedaleko od Banja Luke a osnovnu školu je završio u manastiru Gomjenica. Srednju školu je počeo pohađati u Sarajevu a završio je u Beogradu nakon čega je otišao u Beč da studira filozofiju. 1904. godine se vratio u Srbiju a na kratko je bio i učitelj u Skoplju. Dvije godine kasnije preselio se u Sarajevo i radio kao činovnik za izdavačku kuću Prosvijeta ali ubrzo nakon što je sudjelovao u radničkom štrajku protjeran je u Banja Luku. Prije Austrougarske okupacije Bosne organizovao je magazin Otadžbina u Banjoj Luci a nakon toga i politički pokret koji je podržavao borbu protiv Austrougarske i naročito protiv ostataka feudalnog sistema. Kao nacionalni i Socijalni revolucionar Kočić je imao podršku među seljacima i omladinom pa je odabran za člana Bosanskog sabora u Sarajevu. Austrijanci su smatrali Kočića opasnim neprijateljem te su ga hapsili. Prije početka Prvog svjetskog rata počeo je imati i nervni slom te je otišao u Beograd na liječenje gdje je umro za vrijeme Austrougarske okupacije. U Bosni je znan kao jedan od najhrabrijih boraca za nacionalni ponos i socijalnu pravdu.

Književno stvaralaštvo

Kočić bio pjesnik bosanskih planina i krepkog života svoga kraja a bio je oduševljen jednostavnošću narodnog jezika i narodnim životom te postaje pjesnik krajiških pejsaža i krajiškog života. Njegova je velika popularnost vezana za njegov borbeni nacionalizam i veliku ljubav prema krajiškom kmetu. Bio je smjeli i borbeni buntovnik ne samo protiv tuđinskog političkog podjarmljivanja već protiv svakog ekonomskog ropstva. Mjestimično u svojim pripovjetkama i naročito u političko-socijalnim satirama, on postaje propovjednik slobode i društvene pravde, zaštitnik ubogog bosanskog seljaka. U Davidu Štrpcu u „Jazavcu pred sudom" snažno je i psihološki tačno uobličio tip lukavog i prituljenog bosanskog seljaka, koga vara i pljačka tuđinska vlast i domaći zelenaši. David Štrbac nije samo bosanski seljak, već seljak uopšte, vječno varan i vječno iskorištavan seljak koji je svjestan svoga očajnog položaja i traži pravdu, Iako je on dat u komičnom okviru, on ipak izaziva duboko saučešće, suze kroz smijeh. Kočić je napisao tri zbirke pripovjedaka pod naslovom "S planine i ispod planine", jednu pod naslovom Jauci sa Zmijanja i dvije političko-socijalne satire: Jazavac pred sudom i Sudanija (prva u obliku pozorišnog komada, a druga u obliku dijaloga).

preuzeto sa wikipedia

[swba]

Ponoćni zvuci

U ponoćne slatke čase,
Kad caruje anđ'o mira,
Kao bolnik sa postelje,
Tužno jekne moja lira.

Zašto ciči tako pozno
U svečane mirne čase -
Kad ni zefir tihe noći
S mekim cvećem ne igra se?

To duhovi noći neme,
Što nečujno svetom blude,
Dodiruju strune njene,
Uspomene da probude.

Da podignu crni veo
Sa prošlosti moje sretne,
Što u mračnom grobu trune,
K'o u zimu ravni cvetne.

Oh, vrati me, pesmo mila,
Na obzorje prošlih dana,
Da s visine srebrozračne
Bacim pogled duž poljana.

Gde u sretno pevah doba,
U zanosu burnih snova,
A gde sada tužno leži
Potavneli niz grobova.

[swba]

Proljetni zvuci

S poljana vlažnih umorne zemlje
Koprena zime tiho se diže
I bujno doba proleća želj'nog
S čarima ljupkim na zemlju stiže.

Na plavom nebu sunašce drhće;
Proletne pesme zvuci se ore -
Podmlađen život širi se, buja
Kroz pusta polja i neme gore.

Kristalni potok srebrnim tokom
Nestašno plavi proplanke cvetne,
Ljubica plava gde slatko sneva
Zanosne snove mladosti sretne.

U setnom skladu priroda jeca
I bolno priča proleću bajnu,
K'o nežna majka čedašcu svome
Okrutne zime nesnosnu tajnu.

*

"Pridruž' se i ti", veliš mi, druže,
"Uskrsloj pesmi prirode budne -
Tamo ćeš naći u čistom hramu
Osveštan venac utehe žudne".

Kada mi rodu slobode sine
I blesne moćno kroz veo mračni,
Onda će srce grliti s pesmom
Proleće ljupko predela zračni'.

Al' danas za me utehe nema,
Proleće samo, o, druže mili,
Niz bledo lice suze mi mami,
Dokle mi narod u ropstvu cvili.

[swba]

Posljednja suza

Klonule su mlade grudi, izumrli osjećaji,
A u oku ispijenom pošljednja se suza sjaji.

Iščezli su mili snovi, a život mi kao sjena,
Sa slomljenim duhom luta kroz poljane
uspomena.

Kad zastanem, sav zadrhtim, jer se svuda
groblje stere,
Groblje sveto slatkih nada, groblje sveto
žarke vjere.

Zanesem se i jauknem na zgarištu ideala,
I spustim se s gorkom tugom gdje j'
pošljednja nada pala.

Svuda pustoš, nigdje znaka, da se širi
život danka!
Sledilo se, izumrlo u grobnici vječna
sanka.

I pošljednja suza pade na grobnicu
osveštanu
Ostavljajuć' bjedni život izmučenom
sirotanu.

[swba]

Spustivši glavu na moje grudi,
Plakala ti si, nevino čedo,
A tvoje nežne i bujne vlasi,
Skrivahu lice turobno, bledo.

I ja sam plak'o, gledeći tebe,
I bujni potok suza je tek'o,
Ali sam ipak presrećan bio,
Jer ljubav sam za ljubav stek'o.

*

Ja te ljubim divni stvore,
Ljubiću te vrelim žarom
Dok me smrca ne ugrabi
I rastavi s tvojim čarom.

Ali ni grob neće moći
Ugasiti ljubav svetu,
Koju gajim u svom srcu
Prema tebi, ljupkom cvetu!

Kad posetiš moj grob hladni,
Čućeš reči o ljubavi,
Što ti zbori tavna humka,
Cvete lepi i ubavi!

Ove pjesme Petar je uputio svojoj djevojci, kasnije supruzi

[swba]

http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/kocic/images/KOCIC61.jpg

[swba]

Jablan

Odavno se uhvatio sumrak. Na strnjištu ispod sela u jednoj zabrdici skupio se Lujo sav pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim, grahorastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose rasute po čelu. Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan.

Svake večeri, od kad su nastale vrućine, do neko doba noći napasa Lujo svog Jablana. Pazi ga kao oči u glavi. Dvaput ga na nedjelju soli. I užinu s njime polovi. Voli on Jablana - jer je Jablan najjači bak u cijeloj okolici. Lujo se ponosi. Ostale govedare i njihove bakove ponošljivo prezire. Usred groblja smio bi on noćiti kad je Jablan s njime.

- Samo šjutra! - trže se Lujo kao iza sna, zbaci sa sebe haljinicu, a oči mu sijevnuše od uzbuđenja.

Ustade, priđe baku, pa ga stade milovati, maziti i tepati mu:

- Dobro se ti, Jabo narucaj. Rucaj bate koliko ti dusa podnosi… Samo šjutra! Rođeni moj, mili moj, dragi moj Jabo - samo šjutra!

U Lujinom promuklom glasiću drhtalo je meko, nježno preklinjanje. Bak mahnu po navici repom, pa ga uhvati malo po obrazu.

- Zar mene, Jabo? pita ga prijekorno. Sad ću ja plakati.

On se malo odmače u stranu, pa kao đoja zaplaka. Jablan diže glavu.

- Nije, nije, Jabo! Šalim se ja. Nijesi ti mene udario… E, nemoj se, oca mu, odma za svašta ljutiti! De, da se pojubimo!

Poljubiše se. Lujo ogrnu haljinicu, pa se opet spusti na vlažnu travu da sanja o sjutrašnjem danu.

Sjutra će se njegov Jablan bosti s carskim bakom. U njemu već odavno bukti, plamti želja da se Jablan i s Rudonjom pobode. Preklinjao je kneza da mu ispuni želju. I ostariji su ljudi molili kneza.

- Ma, ljudi moji, nije to tako lako - carski je vo! Nego, ja ću baciti molbu. Odredi li carstvo da se bodu, dobro i jest - ne branim ni ja; ne odredi li - nije ništa ni bilo! Je li tako, braćo?

- Tako je, kneže. Samo ajde po redu, pa se ne boj!

Molba je bačena, odgovor je knezu došao: dozvoljava se. Sjutra je Preobraženje, a ujedno i carski dan. Sjutra će se kod kneževe kuće ogledati Jablan i Rudonja.

O tome Lujo budan sanja. Čas vidi kako je Jablan pao, kako uboden izdiše; čas opet, kako je nadbo Rudonju, pa ponosito stoji na mejdanu. Čuje kako Jablan gromovito riče, a brda odjekuju. On doliga:

Volo-lige, dolo-lige!
Jače moje milo bače
od te vaše jadne krave!
Ća kravuljo, nagrduljo!
Nagrdim ti govedara
i u kući kućanicu
i na struzi strugaricu

- Jabo, je li tebi studeno? - ču se Lujo ispod haljinice.

Jablan pase, šuti, ništa ne odgovara. On ustade, pomilova ga, izvuče iz stoga dva snopa zobi, metnu pred baka, pa leže kraj njeg. Poslije dugog polusanljivog, drhtavog trzanja prevari ga san. Kad Jablan pojede žito, leže i on kod svog dobrog druga.

Duboka strahovita tišina. Vlažna svježina širi se kroz noć. Mlak vjetar poduhiva preko kuća, što se u polukružnom, neprekidnom nizu protežu ispod planine. Krovovi, obrasli mahovinom, jedva se raspoznaju, prema mjesečini od zelenih šljivika, kroz koje strše. Samo se gdjegdje bjelaska nov krov. Selo spava mirno, slatko, kao jedro, zdravo i osorno planinče kada ga mati podoji i uljulja.

*

Sunce se lagano pomaljalo iza planinskih vrhunaca, koji još umorno počivahu u prozračnom jutarnjem sumraku. Jedan trenutak - pa se sve obli u bjeličastoj svjetlosti! Sve trepti, preliva se. Samo tamo daleko ispod planina u prisojima treperi magličasto, timorno plavetnilo. Sve se diže, budi, sve se puši kao vruća krv, odiše snagom, svježinom.

- O, svanulo već! - protegnu se Lujo, protra oči i pogleda oko sebe. Jabo, bate, što me nijesi probudio?

Jablan je rano, vrlo rano ustao i dobro se napasao. Drago bijaše Luji kad vidje kako su u Jablana trbusi zabrekli.

- E, kad si se tako, bate, naruco, eto ti pa malo nako zasladi! - veli veselo Lujo, pa baci pred baka nekoliko snopova zobi.

Jablan pojede. Krenuše kneževoj kući.

Vrane prolijeću iz okolnih šumaraka i padaju na kukuruze, koji su se istom počeli zrnati. Čuvari hajkaju! Strašila na ogradama oko kukuruza lepršaju se. Sermija se izgoni na pašu. Vika, dovikivanje na sve strane.

Lujo ide zamišljeno za Jablanom. Udubio se u misli - ne čuje on te galame, tog života koji se oko njega širi. On misli o Jablanu i mejdanu.

Vrcnu se, kao da se nešto dosjeti. Rasteže pedalj, pa poče mjeriti štap:

- ’Oće Jabo nadbosti - neće; ’oće; - neće; ’oće; - neće; ’oće!" - viknu Lujo, a oči mu zasvijetliše od prevelike radosti.

Od dragosti stade ljubiti i grliti baka.

- Je l de, Jabo, da ćeš ti njega nadbosti? Neka je on carski! Svejedno je to mom milom, dragom, rođenom Jabi. Je li tako? De, kazi svome Juji! - poče mu se bezazleno ulagivati.

U razgovoru s Jablanom stiže Lujo kneževoj kući, gdje se bijaše dosta svijeta iskupilo. Svetac je, ne radi se, pa došli ljudi da malo probesjede, a kao planincima milo im je gledati i kad se bakovi bodu. Luji se steže srce kad ugleda Rudonju. Učini mu se strašan, golem, i deblji i veći od Jablana.

- Jabo, bate, ako danas platiš glavom, ne zažali na me! - uzdahnu Lujo, pripi se uz vola, pa poče opet, krijući od ljudi, mjeriti štap. Izađe da će Jablan nadbosti! Razvedri mu se lice.

- Jesi li se uplašio, mali?

- Ti se, sinko, ništa ne boj. Tvoj je bak stari mejdandžija - sokoli ga jedan čičica.

- Ne bojim se ja, vala, ništa! - veli Lujo pouzdano.

- Bogme ćeš ti, mališane, i jauknuti kad Rudonja isuče Jablanu crijeva - zastrašava ga poljar. A i jest mi mlogo dodijo.

- E, to ćemo, poljare, istom viđeti! - smije mu se prkosno, zajedljivo Lujo.

- Manite se, ljudi, prazna razgovora! Na stranu djeca i žene! - viknu knez oštro, gotovo zvanično. Povedite bakove na ovu ravan niže plota!

Izvedoše ih. Okoli svijet sa sviju strana. Bakovi se počeše njuškati, kao da se upoznaju.

- Trke, Jablan!

- Trke, Rudonj!

Bakovi stadoše bukati, kopati prednjim nogama, zanositi se, rebriti, dok silno ne grunuše rogovi o rogove. Stoji prasak, lom! Zemlja se kruni, ugiba pod njima.

Lujo drhće, strepi. Svaki mu se živac razigrao. Izbečio krupne, grahoraste oči, ne trepće. Svaki pokret prati; svaki udar odjekne u razigranom srcu. Stisnuo se, pognuo se - pomagao bi Jablanu da može. Zasjeniše mu se oči. Samo nazire kako se nešto pred njim vrti, vijuga, ugiba.

Rudonja nasrnu svom silom.

- Poduvati ga, Jabo! - viknu Lujo, kao izvan sebe.

Jablan, stari, lukavi mejdandžija, posrnu kao đoja na desno koljeno prednje noge, pa poduhvati Rudonju ispod vrata.

- Ne dajte, ljudi, nagrdi vola! viknu preplašeno knez.

Ispod vrata Rudonjina šiknu velik mlaz krvi. Lujo zadoliga. Jablan stoji ponosito na mejdanu i riče, a planinski vrhunci silno - silno odjekuju.

[flober99]

Obzirom da sam ja iz Banjaluke,iz Kociceve ljute Krajine,mozda nisam objektivan u vezi Petra K.(ovo djeluje kao Jozef K.:) )

Ipak,moram da vam pokazem kako se BL oduzila Petru Kocicu...

http://www.igorficko.com/blparkpk.jpg

http://www.putuj.ba/slike/ponude/park-petar-kocic-spomenik2.jpg


Park i spomenik u njemu...

[morrib]

Prisećajući se ponovo "Jablan"-a, nostalgično-romantična sećanja na detinjstvo u Šumadiji, na selu, probudiše mi stare uspomene. Moj prvi izlazak na školsku "scenu", gde sam osvojio prvu nagradu u izražajnom čitanju, i knjigu "Uskok", Sime Matavulja. No to mi samo potvrdi i sada prisutno mišljenje koliko duše u toj lepo ispričanoj priči. Mali Lujo i njegov bak, osvajaju dečji san: pobedu. Ali ne samo pobedu na lokalnom nivou već pobedu nad carskim bikom, koji simbolizuje nešto nepobedivo, a opet izvodljivo. Koliko radosti, ponosa kada Jablan pobedi Rudonju, sve je to stalo u jedno malo dečje srce. I što mi je to uvek bila draga priča, pa zato što malo seljače u Šumadiji čuvajući krave, možda oseća da tada u Srbiji postoji carski "Rudonja", koga nažalost tada nije moguće pobediti, ali je ostalo zadovoljstvo što su mali Lujo i njegov Jablan ipak negde nekada pobedili Rudonju.
Petar Kočić, napisavši priču "Jazavac pred sudom", i dan danas se ismejava, a ujedno registruje da je i danas prisutno pravilo "Kadija te tuži, kadija ti sudi", i jadni Seljak najebava.