Tin Ujevic

[Crazy Angel]

:vila: ZVIJEZDE U VISINI


Ne ljubi manje koji mnogo cuti,
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parce kruva
za gladne zube) on brižljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Cutanje kaže: u tudem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci.

[Crazy Angel]

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU


Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i cistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.

Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reci u uho oholosti,
no vrlo srecno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci.

[Crazy Angel]

NOTTURNO


Nocas se moje celo žari,
nocas se moje vjede pote;
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci;
Placimo, placimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoci.

[Crazy Angel]

Uhapšen u svojoj magli

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.


I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.


I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.


I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

[Crazy Angel]

Vasionac

Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.


Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.


Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.


Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.


Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.


Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.


Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!

[Crazy Angel]

Blessed morning

Blessed morning, you cascade
Roaring lightfalls in this room.
How can pain make me afraid,
Dead already, in my tomb?


Well, perhaps you can ignite
Buried sparks from ash and dust
Since the lilac and the light
Still swell longing in your breast.


When I lift your veil, you show
Lines of quiet, forms of grace
In shelves of books, row on row –
Then the whole room’s careworn face.


Yet, there’s something still I miss
From this crib without a cross,
A smile on darling lips, the kiss
Of flowers in a waterglass.


Blessed morning, while you dress
This room in your translucent robe,
I have no fear of death’s caress.
Only give love back to this Job.


Translated by Richard Burns and Daša Marić

[Crazy Angel]

Daily Lament

How hard it is not to be strong,
How hard it is to be alone,
And to be old, yet to be young!


And to be weak, and powerless,
Alone, with no one anywhere,
Dissatisfied, and desperate.


And trudge bleak highways endlessly,
And to be trampled in the mud,
With no star shining in the sky.


Without your star of destiny
To play its twinklings on your crib
With rainbows and false prophecies.


– Oh God, oh God, remember all
The glittering fair promises
With which you have afflicted me.


Oh God, oh God, remember all
The great loves, the great victories,
The wreaths of laurel and the gifts.


And know you have a son who walks
The weary valleys of the world
Among sharp thorns, and rocks and stones,


Through unkindness and unconcern,
With his feet bloodied under him,
And with his heart an open wound.


His bones are full of weariness,
His soul is ill at ease and sad,
And he's neglected and alone,


And sisterless, and brotherless,
and fatherless, and motherless,
With no one dear, and no close friend,


And he has no-one anywhere
Except thorn twigs to pierce his heart
And fire blazing from his palms.


Lonely and utterly alone
Under the hemmed in vault of blue,
On dark horizons of high seas.


Whom can he tell his troubles to
When no-one’s there to hear hues call,
not even brother wanderers.


Oh God, you sear your burning word
Too hugely through this narrow throat
And throttle it inside my cry.


And utterance is a burning stake,
Though I must yell it out, I must,
Or, like a kindled log, burn out.


Just let me be a bonfire on
A hill, just one breath in the fire,
If not a scream hurled from the roofs.


Oh God, let it be over with,
This miserable wandering
Under a vault as deaf as stone.


Because I crave a powerful word,
Because I crave an answering voice,
Someone to love, or holy death.


For bitter is the wormwood wreath
And deadly dark the poison cup,
So burn me, blazing summer noon.


For I am sick of being weak,
And sick of being all alone
(seeing I could be hale and strong)


And seeing that I could be loved),
But I am sick, sickest of all
To be so old, yet still be young!


Translated by Richard Burns and Daša Marić

[Crazy Angel]

HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!

[Crazy Angel]

MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

[Crazy Angel]

BEZNADNI POVRATAK

Ja nisam božji oblik; bog je dio mene,
a drugi dio sve ono ostalo
što se razvija čak iza koprene
i gdje je staklo i najbolje stalo
i samog neba oči zamagljene.

U meni vode šume, oblaci putuju,
od čudnog smijeha pucaju ludaci,
za maglama se propinju čudaci,
na mramor vodoskoci tuguju.

U meni ključa izvora, plamsa zvijezda,
i tužnih šuma diše, cvjetnih livada.
O, u meni je naslada od jada,
u meni grožđa; oh! u meni mijeha
s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda.

U meni nema jednog: nema grijeha !
i ja sam star za eone stvorenja,
za neizmjernost čvorasta korijenja.

Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne,
i u prasnuću i eter izgori,
i kada dah svijeta posljednji umukne,
sić ću iz smrti u toj prvoj Zori;

u Zori što je sakrita u lijesu
danom od sila što ni žive nijesu;
jer moj je život tek u pravoj crti
-život u danu poslije svake smrti.

Ako se niko sa mnom ne probudi
U raskuženom grobu vaseljena,
o blago nikom ! neće da ga čudi
nevinost bića na kraju vremena…

[Crazy Angel]

HYMNODIA TO MOU SOMATI

Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu
ni tužbu ni plač na rugobu.
Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu
promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu.

Dijete, ne bijah jak, ali sam pregorio suze.
Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge.
Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze,
plač i bahtanje ja ostavih za druge.

Znamenit je život ovoga važnoga crva,
no on se odrekao toliko slaboća.
Očaj i ludilo sebe to je mana prva,
a bolja vrlina sočnost i dodir mesa voća.

O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.

To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.

O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.

To mnoštvo rada u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
te pseće gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi,
i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.

Pa ona zbirka pohlepa u djelatnome mozgu,
gdje u polusnu tiho šapuću prelesni pantuni,
i kiparevi prsti mijese po mekom vosku;
taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni.

Pa ovi živci po kojima svemir svira;
pa ova pluća kojima bahato boštvo diše;
sve što bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira,
ja jesam prah i život, i cijelost, i ništa više.


Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo grešan,
čovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti;
svih pogleda i opipa i osjećaja ješan,
sa živom trajnom čežnjom: u svijet strasti rasti


i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora,
prešao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo,
i da bih tada, od leša bez kretnje i bez zbora,
od mene ništa, a ipak nešto dično bilo.


Ne veličam tu ljepotu ni sve strasti vrele
ni sve vode žive što krkljaju u vrelu,
nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele
što su našle jesen u mom duhu zrelu.

Kad je tvoje djelo bilo svladati sve patnje,
sve zločine protiv tebe kroz godine duge,
ustrajati, žrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje,
i opet se uzvinuti na obzore druge.


Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
Istovetno tijelo, svjesno, blistaj božanskoga ruha.
Prolazan i treptav, no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.

Slavim tvoj otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva.
O moje tijelo! Ti silno još na grobnom pragu,
pa što si nego savjest i moćna duša živa ?

Pa što si nego izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih česti
što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?

O moje tijelo! Koliko smaknutih radosti,
koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
nerođeno da se kaje i da posti,
pa ipak, tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila;

gordo protiv titana, razapeto i sveto,
izopćeno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje,
o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto,
slavim tvoje vječno i raspojasano zdravlje.

Koliko vrijedi darežljiva kapljica crvene krvi
koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi —
koliko? — nego koliko i život i vječnost vrijedi.

O moje tijelo! sprdnjo slučaja, hire vasione,
ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
a što od tebe ostaje nakon lomače bone,
nosi još svjedočanstva te gorostasne borbe.

Bez sebičnosti osim da budeš potok vina,
grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,
pehar na stijeni gdje je Smrt sudbina
i krvožedni bozi zakonski jematvari.

[Crazy Angel]

MOLITVA ZA KORU KRUHA I ZDJELU LEĆE


I

Daj nam da jedemo svoju zdjelu,
pa makar leće, boba i pasulja.
Glad oblizuje siti prst od ulja,
a žig žalosti na našem je čelu
kad u tanjuru ogledamo ćelu.


Podaj nam svakog dana vruću zdjelu,
da ne trijebimo rakove sred mulja,
da siromašni ne budemo rulja,
da odahnemo, vedri, ko na selu.

I makar pili vodu tek na vrelu,
-potok je gori, i mutne vode strana-
i makar pili rosicu iz dlana,
nije ni crven pehar duši hrana:
daj našem srcu do ognjenog dana,
daj svakom od nas bolnu dušu zrelu.

Ubodi mudrost kao svetu strijelu.


II

Daj da nam, dok drače noge bodu,
veselje cvate ko ruža u hodu,
i našim znojem da se cvijeće kvasi,
a časnim žuljem da se snaga krasi.
I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki,
toplinom srca da je savladamo,
i borbu s gadom i s rđom dan svaki,
netom smo kadri da im zavladamo.


Daj nam kažiput i moć da spomenemo
na sav glas sve dobro što u nama ruje,
da sebe i sve druge već opomenemo:
da se krepče čini što silnije se čuje.


A sami ćemo tada ostvariti
srce za ljubav kao kovčeg zgodni.
I za ljepotu srce će mariti,
ljubav za lijepo i za život plodni.

Jer svijet i mi po tebi smo srodni.


III


Daj nama svakog dana našu zdjelu,
pa makar jeli pasulj, puru, rižu,
i makar pili vodu tek na vrelu,
brojeći kapi što se k usni skližu
na međi šumskog puta slična križu.


Daj nam uvredu, da cio svijet vidi
da smo za pedalj viši, jer smo gordi,
a poniženje da nas jedva stidi,
kad blisne pravda slična britkoj ćordi.


I saspi tlapnje maglovitoj hordi
da raspršamo u većoj jasnoći
Dana te sjene uplašene Noći,
i daj nam i zlo, no samo radi dobra,
ukloni smrt, u bašti klizaj kobra.


Oprosti našem luku i krompiru,
ako nas hrane idealnom hranom,
jer za nas nebo blista na tanjiru
i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom.


Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi:
na kraju srdžbe kada nam se smiješi,
i kad mrzimo neprijatelja svoga
znaj da nas spaja muških ljudi sloga,
ne biti zao, no uman u snazi
i isporaviti pravicu na vazi.

I daj nam oštro oko što slog pazi.
Daj pravdu nama i neprijatelju,
dvije mrlje ulja u istomu zelju.

[memento]

Noc u kojoj pljuste zvijezde


Nocas se zvijezde ore iz vjecna mira svoda.

Kamo se ruse zvijezde? Za lov im nemam mreze -
progutat ce ih eter i beskonacna voda.
Ruse se zvijezde u prostor svijeta bez ravnoteze.
Ko da ga veze?

Sto biva od mrtvih zvijezda? Idu u dim, u paru?

Nece li nove zore pojesti opca tama?
Nece li tkivo svijeta propasti u pozaru?
Ili ce zvijezde stici u ognjen sudar s nama?
Iskre, gdje je jama?

Gube se mahnite zvijezde u tajne svemirske rupe.

Ja molim pravo na najmanje parce meteora.
Da ove strasne vatre u lubanju me lupe,
da les moj plane u svetu lomacu odozgora,
smrt zvijezdanoga stvora.

Tin Ujevic
(1891 - 1955)

[NSdjanka]

OPIJEN I SAM

Danas je dan nežnosti, slobode,
pustio sam svoje zarobljene ptice
sa dlanova svaku ispraćam u svijet
da ih nebo kupa i očešlja let.
Sa mirisom mora primio sam dar
i oči su stekle modrog sjaja čar
da još uvek ne znam, opijen i sam
od prelijepog sna šta ću da ti dam.
Prisutan i bol, crven kao nar
Sav u vatri sna, sagoreće žar,
da ti sebe dam i osvojim više
ljepote za san od mirisa kiše.
Sad se plamen ne diže ko dim
i beskraj u tebi osvojiće mir.
Da ti u san žute iskre pružim
ja tonem u sebe i sunčani vir.
Ja u tebi ? Ti ne vidiš sebe.
Ući ću u more i postaću val,
i u školjki kad ostvarim tebe,
razbijem o hrid i natopim žal.

[memento]

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I bljesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.



YouTube - Arsen Dedic - "Odlazak" (2008.)

[Beatrica]

Kolajna I
Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje

*

Dosta je laži ! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može;
tek ljubav žene, vidik neba

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i -- čisto ravan put do sreće.

Kolajna II

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.