HLEBmaster
24.10.2006, 22:04
Bajkalsko jezero, sa svojim okruženjem - lancima planina, šumama bogatim raznovrsnim biljem i zverinjem, poljima, rekama, potocima, ostrvima, gradovima i selima, te putevima i železnicom - deo je nepreglednog Sibira. Zapravo, njegov mali deo. No, posebnosti ove regije doprinose i ljudi, čije su se sudbine na poseban način isprepletale sa "majkom prirodom", stvorivši tako jednu specifičnu celinu, koja posetioca ne ostavlja ravnodušnim, a koju ćemo, kroz redove koji slede, truditi da vam dočaramo...
Anđelka Milić (Izvor: Travel Magazine)
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/5293908874519a7c043374698730682_extreme.jpg
"Portret" Bajkala
Za Ruse je Bajkal "slavno more, sveti Bajkal", kako se o njemu govori u jednoj popularnoj narodnoj pesmi, dok u jeziku naroda Burijata (mongolsko-turkijskog porekla, koji je davno pre ruske kolonizacije Sibira naselio njegovo priobalje) naziv Bajkal znači "sveta voda". Oba opisa imaju puno smisla ako se imaju u vidu veličina i prirodne osobenosti Bajkala i njegove okoline, ali i njegov višestruki značaj za život stanovništva, ne samo njegovog priobalja, već i čitavog Sibira, pa i azijskog kontinenta. Geolozi koji se bave nastankom i geološkim formacijama Bajkala, imaju za ovaj prirodni fenomen sledeće tumačenje: Bajkal je u davnoj prošlosti bio jezero, sada je "more", a u budućnosti će biti okean. Naime, iako postoje razne geološke teorije o nastanku ovog velikog basena, smatra se da je jezero postepeno nastajalo povezivanjem više manjih jezera i rečnih tokova do sadašnjih razmera ali, zbog klimatskih i geoloških promena, postoji pretpostavka da se u budućnosti ono može spojiti sa Arktičkim okeanom i tako, zapravo, poplaviti čitav Sibir.
Bajkalsko jezero sadrži petinu svih rezervi slatke vode u svetu i po tome predstavlja neprocenjiv prirodni resurs, kojim raspolaže ne samo Rusija, već i čitava planeta. Centralne i lokalne vlasti u Rusiji su veoma svesne ove činjenice, tako da se već odavno na jezeru primenjuju veoma stroge ekološke mere zaštite od zagađivanja jezerskih voda, što se odnosi i na restrikcije u pogledu naseljavanja stanovništva, na izgradnju i proširenje postojećih naselja, kao i na ograničeno planiranje turističkog razvoja. Otuda su vode Bajkala tako čiste da se bez ikakvog prečišćavanja mogu koristiti za ljudsku ishranu, što i jeste slučaj sa stanovnicima malih naseobina na obali jezera, ali takođe, i u slučaju malobrojnih kampera, koji dolaze da provedu nezaboravno leto u divljini i miru bajkalskih plaža. Kada smo kod hidroloških osobenosti ovog jezera, onda treba svakako spomenuti nekoliko. Bajkalsko jezero se, na primer, puni dotokom oko 500 različitih, većih i manjih rečnih pritoka, a iz njega izlazi samo jedna reka Angara, na čijim se obalama, odmah po isticanju iz jezera, smestio glavni grad Sibirske provincije - Irkutsk. Osim toga, Bajkalsko jezero je najdublje na svetu, sa najvećom dubinom od 1.637, a prosečnom od 730 metara. Neobičnost Bajkala je i visoka prozirnost njegovih voda, do 40 metara u dubinu, što je karakteristika morskih i okeanskih voda, a ne jezerskih. Po lepom vremenu, jezero ima modroplavu boju, kao more, a u peskovitim i šljunkovitim uvalama i tirkiznu. Bajkalsko jezero ima još jednu neverovatnu hidrološku osobenost, a to je da njegove vode sadrže neznatne količine soli i drugih minerala, tako da hemijski predstavljaju gotovo apsolutno čistu vodu (H2O). U Prirodnjačkom muzeju Bajkala (Limnological Museum of Baikal), saznali smo da jezero ima sposobnost samoprečišćavanja svojih voda, zahvaljujući nekim specifičnim mikroorganizmima koji uništavaju organski otpad, tj. hemijski ga razlažu.
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/14700767864519a7c07a9d6150164204_extreme.jpg
Hidrološke i ekološke osobenosti jezerskog regiona čine da na jezeru i njegovom najužem priobalju vladaju sasvim specifične klimatske prilike. Pre svega, za samo jezero je karakteristična velika i iznenadna promenljivost vremena, naročito nailazak snažnih vetrova, što za plovidbu njime zahteva izuzetno uvežbanu posadu. U ovo sam imala prilike da se neposredno uverim jer je, iznenada, osunčani horizont zatamnjen pretećim oblacima; podigli su se talasi, a na brodu je postalo veoma neprijatno. Posle dva do tri sata tog nevremena, sve se smirilo i brod je nastavio svoj put po glatkoj, mesečinom obasjanoj površini.
Inače, temperature, kako zimske, tako i letnje, na jezeru se dosta razlikuju od najbližih priobalnih zona. Tako, na primer, Irkutsk, koji se nalazi na obalama reke Angare, na nekoliko desetina kilometara od jezera, ima znatno drugačije temperaturne proseke od onih koji se mere na samoj obali jezera. U celini, samo jezero ima znatno toplije zime, hladnija leta i veoma puno sunčanih dana u godini, u odnosu na uže i šire priobalne zone. Takva klima pogodna je i za zimski i letnji turizam. Zimi se jezero u celini zamrzne, tako da se preko njega odvija sav transport, čime se skraćuju putne trase, jer ne mora da se obilazi oko njega. Ali, specifičnosti temperaturnih razlika se, i u ovom slučaju, očituju u tome da se jezero kasnije zaledi od okolnih predela, ali i da se led na njemu kasnije otopi (ponekad tek u maju mesecu).
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/20496409754519a7c0d76c2264579306_extreme.jpg
Ove neobičnosti jezera prati i njegova egzotična flora i fauna, u kojoj se sreću mnoge neverovatne endemske vrste biljaka i životinja. Gotovo do samih obala pruža se sibirska tajga, šuma koju čini raskošno razgranato drveće ariša, odnosno sibirskog kedra, pomešano sa "obaveznim" brezama. Naročito su lepi prizori bujnih zelenih krošnji kedrova, koji rastu na ivicama peščanih plaža i tirkizne boje jezerske vode, što, na momente, ostavlja utisak kao da se nalazite na Mediteranu.
Postoje dve jedinstvene endemske životinjske vrste. Prozirna ribica golomjanka, koja podseća na vrstu "čovečje ribice", iz pećina balkanskog prostora, jer je potpuno prozračna. Naravno da je jezero prebogato i ostalim ribama najrazličitijih vrsta koje se koriste u ljudskoj ishrani. Prastanovnici ovih predela, kao i današnji pripadnici burijatskog naroda, uglavnom žive od ribolova, a u sovjetskom periodu je bila veoma razvijena industrija prerade ribe, koja sada propada. Najukusnija riba za ljudsku ishranu, koju sam imala prilike da probam kao svežu i konzervisanu, jeste vrsta omulj (slična šaranu), koje ima pet podvrsta.
Međutim, najveća atrakcija na jezeru su slatkovodne foke ili nerpae, kako ih zovu stanovnici priobalja. To je endemska vrsta koja opstaje jer se hrani isključivo golomjankama. U odnosu na morske i okeanske foke, bajkalske su znatno manjeg rasta (najviše do 130 cm), sa predivnim belim krznom. Zbog njega su u prošlosti nemilosrdno ubijane, što je, u jednom trenutku, pretilo izumiranju vrste. Potom su preduzete energične mere zaštite, i sada se njihov broj znatno uvećao. Njih je veoma teško videti u prirodnom staništu, jer su veoma plašljive i oprezne; obitavaju na veoma usamljenim mestima, izvan uobičajenih vodenih trasa kojima saobraćaju brodovi i ribari, ali se mogu videti preparirane u Prirodnjačkom muzeju Bajkala, u mestu Listvjanka, gde se nalazi Naučni institut Ruske akademije nauka, koji se bavi proučavanjem prirodnih fenomena Bajkala.
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/9518135374519a7c10d1bb160225115_extreme.jpg
Životinjski svet kopna obiluje svim vrstama velikih i malih ptica i zverinja; od ptica tu su različite vrste orlova, sokolova, ždralova, čaplji, kormorana i gusaka - pri obali; a u šumama i tundrama (pojas visoravni iznad šuma) oko jezera žive losovi, severni jeleni, sibirske košute i veliki medvedi, zatim lisice, vidre, risovi i drugo.
Prvobitni stanovnici Bajkala bila su plemena koja su naseljavala Sibir, ili su se doseljavala iz mongolskih i turkijskih pustara. Neki i sada žive u plemenskim zajednicama, a najbrojniji je narod Burijata, koji je u većini na istočnoj obali Bajkala, i stoga se taj deo priobalja administrativno tretira kao Autonomna oblast Burijata, koja se graniči sa Mongolijom.
Irkutsk
Irkutsk je ekonomsko i obrazovno-kulturno središte Sibira, sa 595.000 stanovnika. Sa njim je povezano rusko "otkriće", a potom i kolonizacija tog dela Sibira. Prvi ruski pohod, koji je doveo do nastanka naselja na obalama reke Angare, vezuje se za kozaka Kurbata Ivanova, koji je 1643. predvodio prvu ekspediciju za Bajkal i kome je podignut spomenik u centru grada. Prvobitno naselje je u celini bilo od drveta. Naselje je bilo ograđeno visokom drvenom ogradom, a unutra su se nalazile brvnare za stanovanje (sa karakterističnom ruskom rezbarijom), javni trg popločan drvenim oblicama i, naravno, veoma lepa i visoka drvena crkva. Svi ovi objekti mogu se danas videti u Etnografskom muzeju Irkutska, na otvorenom prostoru, u mestu Taljinci, 20 km udaljenom od grada, koji je otvoren 1980. i zauzima 52 hektara. Tu su izložene originalne, sačuvane građevine iz prvobitnog perioda grada, od kojih je najvažnija drvena ulazna kapija u tvrđavu i veoma lepa i bogato, intarzijama u drvetu, ukrašena crkva. Tu su, zatim, objekti u kojima su izloženi primitivni zanati, kojima se bavilo stanovništvo prvobitne naseobine (kolarstvo, grnčarstvo, staklarstvo, proizvodnja posuđa, nameštaja itd.), kao i originalni prehrambeni proizvodi, koji se mogu i probati (hleb, piće, voće itd ).
Naročito je intenzivna bila migracija ruskog seljaštva ka Sibiru i Bajkalu od druge polovine 18. veka, kada Irkutsk od male vojno-trgovačke postaje prerasta u pravi grad, sa oko 20.000 stanovnika. Sa razvojem i istorijom Irkutska, tesno je povezana jedna veoma značajna epizoda u istoriji carske Rusije, a to je pobuna "dekabrista", 1825. godine. Dekabristi su se zalagali za ukidanje kmetstva i za liberalizaciju ruskog carskog režima, a pošto to nisu mogli da ostvare na miran način, političkim sredstvima, skovali su zaveru za obaranje cara Nikolaja I. Zavera nije uspela i njih 120 je proterano u Sibir, u Irkutsk, bez prava vraćanja u prestonicu. Među ovim veoma visokim plemićima nalazio se i princ Sergej Grigorijevič Bolkonski, čija je životna priča poslužila kao okvir za stvaranje istoimenog lika u romanu Lava Tolstoja "Rat i mir". Bolkonski je u Sibir proteran sa svojom porodicom, ženom i dvoje dece, gde je posle zatvora i boravka u jednom malom selu, dobio dozvolu da se za stalno nastani u Irkutsku. Tu je podignuta njihova palata, u stvari, jedna nevelika ali veoma skladna i udobna drvena spratna kuća, koja je služila kao njihov dom do 1856. godine, kada dolazi pomilovanje od novog ruskog cara. Ta kuća i porodica Bolkonski postaju središte razvoja kulturnog života u Irkutsku. Tu gostuju čuveni književnici, pesnici i intelektualci iz čitave Rusije; tu se odvijaju koncerti i pripremaju pozorišne predstave, koje se izvode u ambaru pored kuće. Posle odlaska porodice Bolkonski iz Irkutska, kuća je menjala vlasnike i namenu, ali je danas u potpunosti rekonstruisana u svom prvobitnom eksterijeru i enterijeru, zahvaljujući pre svega trudu veoma brojne umetničke zajednice u ovom gradu.
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/8593533104519a7c13a081998322220_extreme.jpg
U kući Bolkonskih u Irkutsku imala sam nezaboravan doživljaj jednog popodneva, kada je u originalnoj atmosferi, sa upaljenim svećama umesto električnog svetla, uz klavir na kome je svojevremeno svirala princeza Marija Bolkonska, održan jedan prigodan ali, po atmosferi i dekoru, veoma svečan solistički koncert, u kome su učestvovali istaknuti operski umetnici i instrumentalni solisti, na čelu sa direktorom spomen-muzeja (Marija Bolkonska je, inače, Sergejeva supruga i ćerka čuvenog ruskog generala Rajevskog, heroja iz rata protiv Napoleona, koji ima veze i sa našim oslobađanjem od Turaka). Na programu su bile kompozicije Čajkovskog i drugih poznatih umetnika koji su u ono vreme stvarali i dopisivali se sa članovima porodice. Na kraju koncerta, posle burnog aplauza, počašćeni smo obaveznim ruskim "šampanskoje", uz mogućnost da lično nazdravimo ruskim umetnicima i da se upišemo u knjigu utisaka. Ovaj susret nas je sve ostavio sa suznim očima. Zašto?
Irkutsk, iako spolja gledano nije nimalo lep (njegov veći deo čine nezgrapne, ružne, zubom vremena potpuno uništene fasade ogromnih realsocijalističkih stambenih blokova, neuređenih, zakrpljenih ulica, a drugi, manji i stariji - veoma lepe dvospratne zgrade u baroknom i neoklasicističkom stilu, ali sa potpuno propalim fasadama i gotovo urušenim krovovima), jeste grad u kome buja kulturno-umetnički i intelektualni život. U gradu ima oko 20 pozorišnih i koncertnih zgrada i sala. Tu su: opera, nacionalni teatar, nacionalna drama, komedija, dve filharmonije, baletska kuća, folklorni ansambli raznih nacionalnosti i ono na šta je grad posebno ponosan - slikarska galerija "Sukačov" (Sukachev's Fine Arts Museum), koja je treća po veličini i važnosti kolekcija domaćeg i inostranog slikarstva u Rusiji (posle čuvenog Ermitaža i Tretjakovske galerije) i, naravno, veoma veliki univerzitet, na kome se školuju stručnjaci i intelektualci svih profila, od kojih su mnogi proneli slavu Sibira širom Rusije i sveta. I sav taj veoma trudoljubiv, talentovan, visoko obučen i neverovatno sofisticiran umetnički i intelektualni svet Irkutska živi od tako malih zarada da se to prosto ne može staviti ni u kakav savremeni kontekst, ne svetski nego ni naš! A ipak, oni se sa najvećim entuzijazmom predaju svom poslu, sami brinu za kulturno nasleđe grada, čuvaju tradiciju i razvijaju i šire umetnički duh svoje sredine.
U Irkutsku sam imala prilike da obiđem i glavni tržni centar. Jedan deo tog centra je smešten u zatvorenom prostoru, čiji su posebno lep i funkcionalan novi deo projektovale i izgradile, pre nekoliko godina, naše građevinske firme koje posluju u Rusiji. Oko ovih zgrada, na velikom prostoru, koji zauzimaju i okolne uličice, prostire se otvoreni deo, na kome su smešteni, pogledu i mirisu privlačni, domaći proizvodi, pre svega sveže šumske jagode, maline, borovnice i pečurke svih mogućih vrsta... i, na kraju, "obavezni" buvljak, na kome se trguje svim i svačim, uključujući i deo gde se više razmenjuju i usvajaju nego prodaju domaći ljubimci - psi, mačke, ptice, ježevi i dr.
Anđelka Milić (Izvor: Travel Magazine)
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/5293908874519a7c043374698730682_extreme.jpg
"Portret" Bajkala
Za Ruse je Bajkal "slavno more, sveti Bajkal", kako se o njemu govori u jednoj popularnoj narodnoj pesmi, dok u jeziku naroda Burijata (mongolsko-turkijskog porekla, koji je davno pre ruske kolonizacije Sibira naselio njegovo priobalje) naziv Bajkal znači "sveta voda". Oba opisa imaju puno smisla ako se imaju u vidu veličina i prirodne osobenosti Bajkala i njegove okoline, ali i njegov višestruki značaj za život stanovništva, ne samo njegovog priobalja, već i čitavog Sibira, pa i azijskog kontinenta. Geolozi koji se bave nastankom i geološkim formacijama Bajkala, imaju za ovaj prirodni fenomen sledeće tumačenje: Bajkal je u davnoj prošlosti bio jezero, sada je "more", a u budućnosti će biti okean. Naime, iako postoje razne geološke teorije o nastanku ovog velikog basena, smatra se da je jezero postepeno nastajalo povezivanjem više manjih jezera i rečnih tokova do sadašnjih razmera ali, zbog klimatskih i geoloških promena, postoji pretpostavka da se u budućnosti ono može spojiti sa Arktičkim okeanom i tako, zapravo, poplaviti čitav Sibir.
Bajkalsko jezero sadrži petinu svih rezervi slatke vode u svetu i po tome predstavlja neprocenjiv prirodni resurs, kojim raspolaže ne samo Rusija, već i čitava planeta. Centralne i lokalne vlasti u Rusiji su veoma svesne ove činjenice, tako da se već odavno na jezeru primenjuju veoma stroge ekološke mere zaštite od zagađivanja jezerskih voda, što se odnosi i na restrikcije u pogledu naseljavanja stanovništva, na izgradnju i proširenje postojećih naselja, kao i na ograničeno planiranje turističkog razvoja. Otuda su vode Bajkala tako čiste da se bez ikakvog prečišćavanja mogu koristiti za ljudsku ishranu, što i jeste slučaj sa stanovnicima malih naseobina na obali jezera, ali takođe, i u slučaju malobrojnih kampera, koji dolaze da provedu nezaboravno leto u divljini i miru bajkalskih plaža. Kada smo kod hidroloških osobenosti ovog jezera, onda treba svakako spomenuti nekoliko. Bajkalsko jezero se, na primer, puni dotokom oko 500 različitih, većih i manjih rečnih pritoka, a iz njega izlazi samo jedna reka Angara, na čijim se obalama, odmah po isticanju iz jezera, smestio glavni grad Sibirske provincije - Irkutsk. Osim toga, Bajkalsko jezero je najdublje na svetu, sa najvećom dubinom od 1.637, a prosečnom od 730 metara. Neobičnost Bajkala je i visoka prozirnost njegovih voda, do 40 metara u dubinu, što je karakteristika morskih i okeanskih voda, a ne jezerskih. Po lepom vremenu, jezero ima modroplavu boju, kao more, a u peskovitim i šljunkovitim uvalama i tirkiznu. Bajkalsko jezero ima još jednu neverovatnu hidrološku osobenost, a to je da njegove vode sadrže neznatne količine soli i drugih minerala, tako da hemijski predstavljaju gotovo apsolutno čistu vodu (H2O). U Prirodnjačkom muzeju Bajkala (Limnological Museum of Baikal), saznali smo da jezero ima sposobnost samoprečišćavanja svojih voda, zahvaljujući nekim specifičnim mikroorganizmima koji uništavaju organski otpad, tj. hemijski ga razlažu.
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/14700767864519a7c07a9d6150164204_extreme.jpg
Hidrološke i ekološke osobenosti jezerskog regiona čine da na jezeru i njegovom najužem priobalju vladaju sasvim specifične klimatske prilike. Pre svega, za samo jezero je karakteristična velika i iznenadna promenljivost vremena, naročito nailazak snažnih vetrova, što za plovidbu njime zahteva izuzetno uvežbanu posadu. U ovo sam imala prilike da se neposredno uverim jer je, iznenada, osunčani horizont zatamnjen pretećim oblacima; podigli su se talasi, a na brodu je postalo veoma neprijatno. Posle dva do tri sata tog nevremena, sve se smirilo i brod je nastavio svoj put po glatkoj, mesečinom obasjanoj površini.
Inače, temperature, kako zimske, tako i letnje, na jezeru se dosta razlikuju od najbližih priobalnih zona. Tako, na primer, Irkutsk, koji se nalazi na obalama reke Angare, na nekoliko desetina kilometara od jezera, ima znatno drugačije temperaturne proseke od onih koji se mere na samoj obali jezera. U celini, samo jezero ima znatno toplije zime, hladnija leta i veoma puno sunčanih dana u godini, u odnosu na uže i šire priobalne zone. Takva klima pogodna je i za zimski i letnji turizam. Zimi se jezero u celini zamrzne, tako da se preko njega odvija sav transport, čime se skraćuju putne trase, jer ne mora da se obilazi oko njega. Ali, specifičnosti temperaturnih razlika se, i u ovom slučaju, očituju u tome da se jezero kasnije zaledi od okolnih predela, ali i da se led na njemu kasnije otopi (ponekad tek u maju mesecu).
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/20496409754519a7c0d76c2264579306_extreme.jpg
Ove neobičnosti jezera prati i njegova egzotična flora i fauna, u kojoj se sreću mnoge neverovatne endemske vrste biljaka i životinja. Gotovo do samih obala pruža se sibirska tajga, šuma koju čini raskošno razgranato drveće ariša, odnosno sibirskog kedra, pomešano sa "obaveznim" brezama. Naročito su lepi prizori bujnih zelenih krošnji kedrova, koji rastu na ivicama peščanih plaža i tirkizne boje jezerske vode, što, na momente, ostavlja utisak kao da se nalazite na Mediteranu.
Postoje dve jedinstvene endemske životinjske vrste. Prozirna ribica golomjanka, koja podseća na vrstu "čovečje ribice", iz pećina balkanskog prostora, jer je potpuno prozračna. Naravno da je jezero prebogato i ostalim ribama najrazličitijih vrsta koje se koriste u ljudskoj ishrani. Prastanovnici ovih predela, kao i današnji pripadnici burijatskog naroda, uglavnom žive od ribolova, a u sovjetskom periodu je bila veoma razvijena industrija prerade ribe, koja sada propada. Najukusnija riba za ljudsku ishranu, koju sam imala prilike da probam kao svežu i konzervisanu, jeste vrsta omulj (slična šaranu), koje ima pet podvrsta.
Međutim, najveća atrakcija na jezeru su slatkovodne foke ili nerpae, kako ih zovu stanovnici priobalja. To je endemska vrsta koja opstaje jer se hrani isključivo golomjankama. U odnosu na morske i okeanske foke, bajkalske su znatno manjeg rasta (najviše do 130 cm), sa predivnim belim krznom. Zbog njega su u prošlosti nemilosrdno ubijane, što je, u jednom trenutku, pretilo izumiranju vrste. Potom su preduzete energične mere zaštite, i sada se njihov broj znatno uvećao. Njih je veoma teško videti u prirodnom staništu, jer su veoma plašljive i oprezne; obitavaju na veoma usamljenim mestima, izvan uobičajenih vodenih trasa kojima saobraćaju brodovi i ribari, ali se mogu videti preparirane u Prirodnjačkom muzeju Bajkala, u mestu Listvjanka, gde se nalazi Naučni institut Ruske akademije nauka, koji se bavi proučavanjem prirodnih fenomena Bajkala.
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/9518135374519a7c10d1bb160225115_extreme.jpg
Životinjski svet kopna obiluje svim vrstama velikih i malih ptica i zverinja; od ptica tu su različite vrste orlova, sokolova, ždralova, čaplji, kormorana i gusaka - pri obali; a u šumama i tundrama (pojas visoravni iznad šuma) oko jezera žive losovi, severni jeleni, sibirske košute i veliki medvedi, zatim lisice, vidre, risovi i drugo.
Prvobitni stanovnici Bajkala bila su plemena koja su naseljavala Sibir, ili su se doseljavala iz mongolskih i turkijskih pustara. Neki i sada žive u plemenskim zajednicama, a najbrojniji je narod Burijata, koji je u većini na istočnoj obali Bajkala, i stoga se taj deo priobalja administrativno tretira kao Autonomna oblast Burijata, koja se graniči sa Mongolijom.
Irkutsk
Irkutsk je ekonomsko i obrazovno-kulturno središte Sibira, sa 595.000 stanovnika. Sa njim je povezano rusko "otkriće", a potom i kolonizacija tog dela Sibira. Prvi ruski pohod, koji je doveo do nastanka naselja na obalama reke Angare, vezuje se za kozaka Kurbata Ivanova, koji je 1643. predvodio prvu ekspediciju za Bajkal i kome je podignut spomenik u centru grada. Prvobitno naselje je u celini bilo od drveta. Naselje je bilo ograđeno visokom drvenom ogradom, a unutra su se nalazile brvnare za stanovanje (sa karakterističnom ruskom rezbarijom), javni trg popločan drvenim oblicama i, naravno, veoma lepa i visoka drvena crkva. Svi ovi objekti mogu se danas videti u Etnografskom muzeju Irkutska, na otvorenom prostoru, u mestu Taljinci, 20 km udaljenom od grada, koji je otvoren 1980. i zauzima 52 hektara. Tu su izložene originalne, sačuvane građevine iz prvobitnog perioda grada, od kojih je najvažnija drvena ulazna kapija u tvrđavu i veoma lepa i bogato, intarzijama u drvetu, ukrašena crkva. Tu su, zatim, objekti u kojima su izloženi primitivni zanati, kojima se bavilo stanovništvo prvobitne naseobine (kolarstvo, grnčarstvo, staklarstvo, proizvodnja posuđa, nameštaja itd.), kao i originalni prehrambeni proizvodi, koji se mogu i probati (hleb, piće, voće itd ).
Naročito je intenzivna bila migracija ruskog seljaštva ka Sibiru i Bajkalu od druge polovine 18. veka, kada Irkutsk od male vojno-trgovačke postaje prerasta u pravi grad, sa oko 20.000 stanovnika. Sa razvojem i istorijom Irkutska, tesno je povezana jedna veoma značajna epizoda u istoriji carske Rusije, a to je pobuna "dekabrista", 1825. godine. Dekabristi su se zalagali za ukidanje kmetstva i za liberalizaciju ruskog carskog režima, a pošto to nisu mogli da ostvare na miran način, političkim sredstvima, skovali su zaveru za obaranje cara Nikolaja I. Zavera nije uspela i njih 120 je proterano u Sibir, u Irkutsk, bez prava vraćanja u prestonicu. Među ovim veoma visokim plemićima nalazio se i princ Sergej Grigorijevič Bolkonski, čija je životna priča poslužila kao okvir za stvaranje istoimenog lika u romanu Lava Tolstoja "Rat i mir". Bolkonski je u Sibir proteran sa svojom porodicom, ženom i dvoje dece, gde je posle zatvora i boravka u jednom malom selu, dobio dozvolu da se za stalno nastani u Irkutsku. Tu je podignuta njihova palata, u stvari, jedna nevelika ali veoma skladna i udobna drvena spratna kuća, koja je služila kao njihov dom do 1856. godine, kada dolazi pomilovanje od novog ruskog cara. Ta kuća i porodica Bolkonski postaju središte razvoja kulturnog života u Irkutsku. Tu gostuju čuveni književnici, pesnici i intelektualci iz čitave Rusije; tu se odvijaju koncerti i pripremaju pozorišne predstave, koje se izvode u ambaru pored kuće. Posle odlaska porodice Bolkonski iz Irkutska, kuća je menjala vlasnike i namenu, ali je danas u potpunosti rekonstruisana u svom prvobitnom eksterijeru i enterijeru, zahvaljujući pre svega trudu veoma brojne umetničke zajednice u ovom gradu.
http://www.b92.net/news/pics/2006/09/8593533104519a7c13a081998322220_extreme.jpg
U kući Bolkonskih u Irkutsku imala sam nezaboravan doživljaj jednog popodneva, kada je u originalnoj atmosferi, sa upaljenim svećama umesto električnog svetla, uz klavir na kome je svojevremeno svirala princeza Marija Bolkonska, održan jedan prigodan ali, po atmosferi i dekoru, veoma svečan solistički koncert, u kome su učestvovali istaknuti operski umetnici i instrumentalni solisti, na čelu sa direktorom spomen-muzeja (Marija Bolkonska je, inače, Sergejeva supruga i ćerka čuvenog ruskog generala Rajevskog, heroja iz rata protiv Napoleona, koji ima veze i sa našim oslobađanjem od Turaka). Na programu su bile kompozicije Čajkovskog i drugih poznatih umetnika koji su u ono vreme stvarali i dopisivali se sa članovima porodice. Na kraju koncerta, posle burnog aplauza, počašćeni smo obaveznim ruskim "šampanskoje", uz mogućnost da lično nazdravimo ruskim umetnicima i da se upišemo u knjigu utisaka. Ovaj susret nas je sve ostavio sa suznim očima. Zašto?
Irkutsk, iako spolja gledano nije nimalo lep (njegov veći deo čine nezgrapne, ružne, zubom vremena potpuno uništene fasade ogromnih realsocijalističkih stambenih blokova, neuređenih, zakrpljenih ulica, a drugi, manji i stariji - veoma lepe dvospratne zgrade u baroknom i neoklasicističkom stilu, ali sa potpuno propalim fasadama i gotovo urušenim krovovima), jeste grad u kome buja kulturno-umetnički i intelektualni život. U gradu ima oko 20 pozorišnih i koncertnih zgrada i sala. Tu su: opera, nacionalni teatar, nacionalna drama, komedija, dve filharmonije, baletska kuća, folklorni ansambli raznih nacionalnosti i ono na šta je grad posebno ponosan - slikarska galerija "Sukačov" (Sukachev's Fine Arts Museum), koja je treća po veličini i važnosti kolekcija domaćeg i inostranog slikarstva u Rusiji (posle čuvenog Ermitaža i Tretjakovske galerije) i, naravno, veoma veliki univerzitet, na kome se školuju stručnjaci i intelektualci svih profila, od kojih su mnogi proneli slavu Sibira širom Rusije i sveta. I sav taj veoma trudoljubiv, talentovan, visoko obučen i neverovatno sofisticiran umetnički i intelektualni svet Irkutska živi od tako malih zarada da se to prosto ne može staviti ni u kakav savremeni kontekst, ne svetski nego ni naš! A ipak, oni se sa najvećim entuzijazmom predaju svom poslu, sami brinu za kulturno nasleđe grada, čuvaju tradiciju i razvijaju i šire umetnički duh svoje sredine.
U Irkutsku sam imala prilike da obiđem i glavni tržni centar. Jedan deo tog centra je smešten u zatvorenom prostoru, čiji su posebno lep i funkcionalan novi deo projektovale i izgradile, pre nekoliko godina, naše građevinske firme koje posluju u Rusiji. Oko ovih zgrada, na velikom prostoru, koji zauzimaju i okolne uličice, prostire se otvoreni deo, na kome su smešteni, pogledu i mirisu privlačni, domaći proizvodi, pre svega sveže šumske jagode, maline, borovnice i pečurke svih mogućih vrsta... i, na kraju, "obavezni" buvljak, na kome se trguje svim i svačim, uključujući i deo gde se više razmenjuju i usvajaju nego prodaju domaći ljubimci - psi, mačke, ptice, ježevi i dr.