Puna verzija : Jovan Ducic
Pesma ženi
Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja reč u šumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plast sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
Podne
Nad ostrvom punim čempresa i bora,
Mlado, krupno sunce prži, puno plama;
I trepti nad šumom i nad obalama
Slan i modar miris proletnjega mora.
Ljubičaste gore, granitne, do svoda,
Zrcale se u dnu; mirno i bez pene,
Površina šušti i celiva stene;
Svod se svetli topal, staklen, iznad voda.
Prah sunčani trepti nad ispranim peskom,
I srebrni galeb ponekad se vidi,
Svetluca nad vodom. I mirisu hridi
Mirisom od riba i modrijem vreskom.
Sve je tako tiho. I u mojoj duši
Produženo vidim ovo mirno more:
Šume oleandra, ljubičaste gore,
I bled obzor što se proteže i puši.
Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne
Obale i vrti; i svetli i pali
Mlado, krupno sunce; i ne šušte vali,-
Galeb jos svetluca. Mir. Svuda je podne.
Moja ljubav
Sva je moja duša ispunjena tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Ko večni pokret nevidljivim dobom.
I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
svugde si prisutna, svemu istodobna.
Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađas se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.
Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O, ljubljena zeno, silnija od mene -
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.
Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve duge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.
IZMIRENJE
I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi:
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.
Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane dugih stradanja i mena:
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.
Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno —
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!
SUSRET
Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli,
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.
Oboje smo strasno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada ...
I zanavek kad se rastasmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema,
Otišla si plačna, zamrzla i nema,
Ko što beše došla, tužno i polako.
SRCE
Srešćemo se opet, ko zna gde i kada,
Nenadno i naglo javićeš se meni —
Možda kad u duši bolno zastudeni,
I u srcu poćne prvi sneg da pada.
Na usnama našim poniknuti neće
Ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
Što ne osta više od negdašnjih snova
Ni kaplja gorčine, ni trenutak sreće.
Ali starom strašću pogledam li u te:
To nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer što srce hoće to je njegov deo —
Uvek novi deo od nove minute.
Mind_reset
13.08.2006, 15:56
Krila
Leteti, leteti, leteti visoko,
Neznanom prostoru kao starom drugu,
Vitlati se kao omađijan soko,
I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.
Čuti samo zamah svoj u prostorima-
Muziku svog krila! I na samom kraju,
Svoj trag izgubiti i cilj među svima,
Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.
Da mi žeđ osete kobnu i sve višu
Oči što su tude dugo svetlost pile,
Kao vir dve ovce sa runom od svile,
Kao krv dve noćne sablasti što sišu.
Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom;
Da kao gnev svetlost sva ispuni mene;
Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom,
Tu gde gore večne podnevi bez sene.
I strasna raskršća sunaca, i puti
Kud oluj svetlost neprekidno ide,
Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti
Bog koji ubija oči kad ga vide.
Da samo s visina za ponore znadnem
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila.
Mind_reset
13.08.2006, 15:57
Oči
Beskonačne tvoje oči, mlada ženo,
Dve duge večeri u pustinji mora;
Dve sumorne bajke što uznemireno
Imaju šum slutnje u granama bora,
Dve mirne galije s crnim zastavama;
Dve žene u crnom, na molitvi neme;
Dve ponoćne reke kroz kraje od kama;
Dva glasnika bola koji kroz noć streme.
Oči moje žene, mračni triumf ploti,
Koje večnom tugom opijene behu,
Svoj su prostor našle u njenoj čistoti,
A svoj car nebeski u njenom grehu.
Od suza prosutih u velika bdenja,
Te beskrajne oči sijaju se s toga,
Dalekim i čudnim sjajem ushićenja,
Kao neke oči što videše Boga.
Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži
Sve tamne ekstaze snova koje sanja,
Oči nepregledne, na čijem dnu leži
Velika i mračna slabost očajanja.
Mind_reset
13.08.2006, 15:58
Simbol
Gledam tvoje krupne oči zljubljene,
Gde sja vatra - ko zna - grešna ili sveta.
Svejedno ljubiš ili drugog ili mene;
Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.
Ljubav bi ti moja bila zatočenje,
U tvom bezgraničnom, granica i meta;
Takva, večna zeno, kroz život i mrenje
U slavi instikta ti si samo sveta.
Ti si sat od kojeg nebo zarumeni,
Simbol veći nego bol ljudski što grca,
I ti si božanstvu bliža nego meni;
Više zakon svat, nego zakon srca.
Mind_reset
13.08.2006, 15:59
Strofe jednoj ženi
Gledaću tvoj sjajni sen na talasima,
I stope na pesku; s jutrom na vrhuncu,
Kao prvo gnezdo budno među svima,
Ja te pevam kao himnu zemlje Suncu.
Ti si iskra moga mača pobednoga;
Sto muzičkih vrela što bruje i plave;
Pogled koji hoće da sagleda Boga;
Pehar iz kog pijem strasno piće Slave.
Kroz tamnu je pustoš moje krilo seklo,
Gde sad sja tvoj pokret i tvoja reč zari;
I kao da svemu ti beše poreklo,
Sunce što mi otkri mesto sviju stvari.
Sve vode postaše za odsev tvog stasa,
Prostor, da imadneš dušu začuđenu,
Mir tamnih dolina za eho tvog glasa,
Sunce da na svetu baciš svoju senu.
Ti si kao lađa sa krupinim jedrilima,
Što nosi poneblja drugih kopna; o, ti,
Što se, neumitna, javi među nama
Da daš svoj dah zemlji i svoj glas lepoti.
Mind_reset
13.08.2006, 15:59
Senka
Ide sen moja pored mene,
Ognjena sablast i džin modar,
Predamnom kao vod bez smene,
Kao zbir za mnom, nem i bodar.
Pred šumom presta da me prati,
Za šumom vec me opet ceka;
Pred prag ce crkve zbunjen stati -
Taj prediskonski strah coveka.
Taj sjaj što mrkne i što sjaje,
Taj govor tela recju tamnom!
Dokle ce ici i šta traje -
Ta gorka igra sunca sa mnom?
Sve ce pod nebom dalje sjati,
A sen i covek, dva blizanca,
Na raskršccu ce nekom stati
Da oba zbace teret lanca...
No tražice se, dok dan sija,
Dve sudbe vecno sjedinjene:
Senka od zemlje bezmernija,
I covek lakši i od sene
Mind_reset
13.08.2006, 16:01
Vraćanje
Kad mi opet dodješ, ti mi pridji tada,
Ali ne ko žena što čezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.
Puna nostalgije beznadežne, duge,
Ne sećaj me nikad da bi mogla doći
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponoćno sunce iz dubine noći.
Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje žene
U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge...
I ti beše samo sen nečije sene...
Pored vode
Put mesečev srebrn niz more se vidi,
Leži beskonačan vrh zaspalih vala.
Mir. Zadnji je talas došao do hridi,
Zapljusno setno i umro kraj žala.
Noć miriše tužno čempresovom smolom.
Nebo pepeljasto. I kopno i voda
Ko da noćas dišu nekim čudnom bolom,
Tiha tuga veje sa dalekog svoda...
Sto srca nocas kucaju u meni,
I celo mi biće budi se i diže
Časom nekoj zvezdi, a čas kakvoj ženi.
Sve kipi u meni, ko plima kad stiže:
Kao sad da postah Dokle zvezde brode
Jedne bezimene noći, pored vode.
ZALAZAK SUNCA
Još bakreno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvava od večernjeg žara;
Još podmukli požar kao da izbija
Iza crne šume starih četinara
Negde u daljini čuje se da hukti
Vodenički točak promuknutim glasom;
Dim i plamen žderu nebo koje bukti,
A vodeno cveće spava nad talasom.
Opet jedno veče... I meni se čini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tišini,
U blistavoj senci smaragdovih gora -
Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
S krunom i u sjaju, sedi, misleć na me...
Teška je, beskrajna, večna tuga njena
Na domaku noći, tišine i tame.
Pred vrtovima okean se pruža,
Razleće se modro jato galebova;
Kroz bokore mrtvih docvetalih ruža
Šumori vetar tužnu pesmu snova.
Uprtih zenica prema nebu zlatnom,
Dva giganta Sfinksa tu stražare tako,
Dokle ona plače; a za morskim platnom,
Iznemoglo sunce zalazi, polako.
I ja kome ne zna imena ni lica,
Sve sam njene misli ispunio sade.
Vernost se zaklinje s tih hladnih usnica...
Kao smrt su verne ljubavi bez nade!
Vaj, ne recite mi nikad: nije tako,
Ni da moje srce sve to laže sebi,
Jer ja bih tad plako, ja bih večno plako,
I nikad se više utešio ne bi.
ČEŽNJA
Nebesa su prazna; nemo veče slazi,
Negde u aleji zadnji zračak blista,
Venus arhaička sama je na stazi,
Gola, i sva stidna, bez smokvova lista.
Veče će joj tiho da okupa telo
U mirisu ruže i u čistoj rosi;
Mesečina mirno da posrebri čelo,
I ponoćno inje da prospe po kosi.
Gola, ona čeka; a pogled, pun žudi,
Vapije u nebo, i strada, i moli!
I dok stidno oko u nebesa bludi,
Čežnjom dršću prsa i udovi goli.
Tako noć prolazi tiho, jednoliko,
Vetar mesečinom zasipa i veje;
Spi nebo i zemlja; i ne dozna niko
Tu pagansku ljubav sred mrtve aleje.
POEZIJA
Mirna kao mramor, hladna kao sena,
Ti se bledo tiho devojče što sneva.
Pusti pesma drugih neka bude žena,
Koja po nečistim ulicama peva.
Ja ne mećem na te đinđuve sa trakom,
Nego žute ruže u te kose duge:
Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,
Odveć gorda da bi živela za druge.
Budi odveć tužna sa sopstvenih jada,
Da bi išla ikad da tešiš ko strada,
A čedna, da vodiš gomile što nagle.
I stoj ravnodušna, dok oko tvog tela,
Mesto kitnjastog i raskošnog odela,
Lebdi samo pramen tajanstvene magle.
ZVEZDE
Sa ostrva Lopuda
Visoko u granju mirno gore zvezde,
I široka pesma mora u tišini
Čuje se oko nas; i ti glasi jezde
Ko da rosa pada u srebrnoj tmini.
U njenu sam kosu upletao strasno
Mokre noćne ruže. Putem punim zova,
Ja joj ljubljah celo ovo veče jasno
Oči pune zvezda i usta stihova.
Sve je šumno, sjajno; i lije iz granja
Svetlost, ko padanje neke bele kiše;
Maslinova šuma u daljini sanja ...
A more je puno zvezda, pa ih njiše,
I po žalu nemom, praznom i bez sane,
Kotrlja ih svu noć, ko pesak i pene...
PESMA
Izgubih u tom nemiru
Drugove i sve galije.
Koji je sat u svemiru?
Dan ili ponoć, šta li je?
Duboke li su putem tim,
Gospode, tvoje provale!
Busije s bleskom kraljevskim,
Zlatne me čaše trovale.
Suncima tvojim opijen,
Sjajem nebeskih ravnica,
Ne znah za tvoju zamku, sen,
Dno tvojih gnusnih tamnica.
I kad se otkri putanja
Sva sunca gde su zapala,
Na moru tvoga ćutanja
Kao dažd noć je kapala.
blueella
01.11.2006, 15:24
De profundis
Ti utehu cekas. Ne, utehe nema:
Sto utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako medju snom i javom,
Gledajuci kako nepomicno bdije
Taj Andjo Stradanja nad tuznom ti glavom.
Ti zelis i cekas. I ne znas da nije
Ni sad ispijena ta cemerna casa,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da ce nas vecno strasna proslost nasa
U nemirne noci da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijasa.
Surovi ce dani doci i uzeti
Svaki po svoj deo od srca sto bunca,
Sto zeli, sto moli; a ti ces se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pruzajuci ruke i vapijuc: Sunca
I tako ti dani bez srece i mete,
Odnosec svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani ce kraj nas da prolete,
I ne pokidavsi ni jednu od uza
Sto nas vezu i sad za proslost, sto stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Sto znaci zivot... Mi hitamo zurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita nase slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da lezi duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja nasa sum nejasni sreta,
I zudnom duhu odgovara nije;
Gde je pocetak? Gde li cudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago trazec u dubini;
I ne spazise svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne S teskom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukcije nam zbori
Niti u pustos pustaj zudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po povrsju baci,
Sladosnog mira tu ces samo steci.
- O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko zuboreci.
I snivaj samo` Bice manje suza
I vise svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uza
Istina jedna i sama ce doci
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I nasu mladost bezbrizno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima zivot cio
Ne pitaj nikad: zvuke nasih dana
Hoce li vjetri da raznesu sumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjece nekad nad nasijem humom;
Il ce da zive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga nase gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Sto pjeva zudno izmedj lednih gora,
Ne pitajuci da l je kogod gleda,
I da l je slusa; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Sto joj pjesmu nikad niko cuo nije
Bor
Golem i mračan, neveselo,
Stoji, bezimen kao travka;
U njemu huči gorsko vrelo
I noću prespi jedna čavka.
Usamljen večno, strašna grmen,
U prvi sunčev trenut sjanja,
Niz ozarenu baci strmen
Crnu sen svoga očajanja.
A noću nebu zavihori,
Kad zna da bolno sve zanemlje -
I zvezdama po svu noć zbori
Gorke samoće ove zemlje.
Bukva
Celo je nebo u nju stalo,
Senke joj kao provalije;
I sve je polje za nju malo,
I potok mrava iz nje lije
Prolaze kroz nju sjajne vreže,
I jedan crni refren zloći;
Jejina jedna tu sad leže
Novog i strašnog cara noći.
Stoji pod suncem koje daždi
Tvrđava usred polja naga.
A grom jedanput kad je zaždi,
Nestaće kao bog, bez traga.
Mravi
Sve putem koji vodi slavi,
Krenuše kao vojske mraka,
Biće se danas kao lavi
U noći tuđeg mravinjaka.
Učiniće ga opštim grobom,
Svud ostavivši smrt i senke;
Poneće svoje mrtve sobom,
I novo blago i sve ženke.
A vratiće s mirno tada,
Sve kao reke koje plave, -
Dokle za krvav zapad pada
Krupno i strašno sunce slave.
Suncokreti
Tužnom oku suncokreta,
Što nemo prati zeba bludnje,
Tu su sve žeđi ovog sveta,
Sva nespokojstva i sve žudnje.
Šume u strahu svom od mraka:
'Bog je pomalo sve što zari;
I svetlosti je jedna zraka
Mera i cena sviju stvari!...
'Sve je što živi na dnu tmine
S prokletstvom nemim na svet palo -
Sve što ne gleda u visine,
I nije jednom zasijalo!...'
S istoka kralji, obučeni
U teško zlato, stoje plačni;
I žreci sunca, naspram seni
Prosjački vape u čas mračni.
Te tužne oči suncokreta
U mom su srcu otvorene -
Ali su sunca nakraj sveta,
I tiho slaze mrak i sene.
Pomreće noćas širom vrti,
Dvoredi sjajnih suncokreta,
Ali će biti u toj smrti
Sva žarka sunca ovog sveta.
Međa
Kada se jave na crti,
Na kraju tuge i pira,
Visoke planine smrti,
I hladna jezera mira -
Ko čeka na međi? O, ta
Najveća tajna što traje!
Granica dveju lepota
I dveju sujeta! Šta je?
To nemo raskršće vera,
Most bačen između sreća,
Ta međa dveju himera -
Neg život i smrt je veća!
Znam čuva bezglasna žica
Sve zvuke neba i sveta,
i crna ponoćna klica
Sve boje sunčanog leta...
A strašna međa šta znači,
Što deli pokret od mira?
Šumna je reka, kad smrači,
Od svojih obala šira.
Kob
Milanu Rakiću
Srce sa svojim zlatnim ključima
Bije u brave tamne kapije,
Gde čami zla i nedokučima
Istina moja koja vapije.
A laž sa usta koja poljubim
(Otrov u zlatnoj čaši pričesti
Ubica sa mačem svojim stogubim)
Mrači sve pute moje ničesti.
Sjaji dan međ crnim borima;
Mrkne noć izmeđ belih krinova;
Božji lik trepti na svim morima;
Svaki čas svemir niče iznova.
A veru moju crkva ubila,
A moju sumnju strah zaledio;
Usta me laži samo ljubila
Izdajnik samo za mnom sledio.
Moj se duh božjeg vina napije,
Srce se svetoj reči otvori,
A bdim pred strašnom bravom kapije
Kao pred gradom gde su zlotvori.
Tajna
Kad minu mesec žut za kosama,
Tada s nebeskih crnih ledina, -
Kao kap pade ta reč jedina:
Tad pojmih šta je moja osama...
I pojmih kao otet čarima,
Šta znači strah moj među stvarima.
Razvije jutro kao plamene,
Hiljadu belih krila po moru,
A svetom zemljom prospe znamene,
I reči svud po belom mramoru.
Tad su pred tajnom što je morila,
Sva usta stvari progovorila.
Tvorče, kroz oluj i kroz ćutanje,
Slušam sve tvoje sjajne glasove;
A čekam kad sve mineš putanje,
Poljem kroz naše svete klasove,
Kraj puta k meni, atomu skrivenom,
Da priđeš u te časove:
I osloviš me pravim imenom.
Natpis
S mora na čijoj crnoj ploči
Sva mirna sunca sedaju,
Do na breg smrti s koga oči
Na oba sveta gledaju -
Ponor po ponor, gde god sinu
S nebeske svetle čistine...
Dok putić jednom najzad minu
Između sna i istine...
Vaj, ništa više da ne prene
Taj puhor sna i zamora,
Penji se tiho, zimzelene,
Uz ploču bledog mramora.
Ivana-psy
17.11.2006, 20:09
Zašto?
K'o pobožni Braman što sa stahom čuva
Urnu, što prah dragih pokojnika krije,
Bezbožnička ruka da je ne razbije,
I svešteni pep'o vetar ne razduva -
Muzo! zašto i mi ne čuvasmo tako
Srce sa pepelom pokojnika mili'?
Niko ne bi znao da smo tužni bili,
Da si ti jecala, a ja da sam plak'o!
Jer kako je sveta i čedna beskrajno
Tuga što se nikad nije rečju rekla,
Što je samo tiho u suzu potekla,
U bledilu lica javljala se tajno;
Kako li je srećna duša koja znade
Biti svijet za se, k'o zvezda nebeska,
Bačena u svemir što samotno bleska,
Dok svetova kraj nje blude milijarde;
I mora svetlosti sjaju i trepere,
Vek za vekom tone kroz prostranstva sjajna,
A njen bol i život ostali su tajna
Za beskrajni prostor i večite sfere!
I zašto ne osta tvoja knjiga mala
K'o grob siromaha, grob bez istorije,
Kog u svetom miru oskvrnila nije
Ni bezbožna grdnja ni bestidna hvala!
I ceneć' značenje svojih svetih muka,
Bez lire, bez glasa, ispovesti tvoje,
Zašto nisi srce progutala svoje,
Kao Belerofon, gordo, bez jauka!
Ivana-psy
17.11.2006, 20:11
Plava ptica
Zašto plačeš, draga, svu noć i dan ceo:
Izgubljena sreća još uvek je sreća!
I taj jad u duši što te na nju seća.
To je jedan njezin zaostali deo.
Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko:
Sreća nikad ne mre, ni onda kad mine.
Taj eho kog jedva čujes iz daljine.
To je još ona zbori u tebi duboko-
U samotne noći, kad žalosne šume
Reke pune zvezda, gore pune sena...
Do sluha ta pesma ne dopire njena,
No duša sluti, čuje, i razume....
blueella
08.02.2007, 08:05
Ave Serbia
Tvoje sunce nose sad na zastavama,
Ti živiš u besnom ponosu sinova;
Tvoje svetlo nebo poneli smo s nama,
I zore da zrače na putima snova.
Još si uz nas, sveta majko, koju muče;
Sve su tvoje munje, u mačeva sevu,
Sve u našoj krvi tvoje reke huče,
Svi vetri u našem osvetničkom gnevu.
Mi smo tvoje biće i tvoja sudbina,
Udarac tvog srca u svemiru. Večna,
Tvoj je udes pisan na čelu tvog sina,
Na mač njegov reč ti strašna, neizrečna.
Mlekom svoje dojke nas si otrovala,
U bolu i slavi da budemo prvi;
Jer su dva blizanca što si na svet dala-
Mučenik i heroj, kap suze i krvi.
Ti si znak u nebu i svetlost u noći,
Kolevka i groblje, u odeći sunca;
Ti si gorki zavet stradanja i moći,
Jedini put koji vodi do vrhunca.
Mi smo tvoje trube pobede, i vali
Tvog ognjenog mora i sunčanih reka:
Mi smo, dobra majko, oni što su dali
Svagda kaplju krvi za kap tvoga mleka.
blueella
08.02.2007, 08:05
Mala princeza
Mala princeza, čije su kose imale boju mesečeve svetlosti, čiji je pogled bio modar i čiji je glas imao miris žutih ruža - mala princeza je umorna od života i ona je tužna.
Ona je na svojim širokim mramornim teracama nad morem, pored ogromnih vaza u kojima su mirno umirale njezine krizanteme, plakala kradomice u duge mutne večeri. Nejasna nostalgija i neizvesna tuga umarale su njenu krv i njeno telo, koji su bili isti onaki kao krv i telo ljiljana.
I u tople noći, kada je vazduh pun zlatne zvezdane prašine i dok na zračnim zidovima spavaju mirni paunovi i kada svi cvetovi otvaraju svoja srca, otvaralo se i srce male princeze. Zato su te noći bile tako pune tuge i toplote.
A kada je umrla, nečujno i spokojno kao što su poumirale njezine krizanteme, dugo su sa ktedrale pevala stara zvona, a glasovi tih zvona bili su mirni i svečani kao glasovi davno pomrlih sveštenika.
K R A J
Hocu u tvom srcu, posle tamnih jada,
Da ostavim jednu nostalgiju dugu:
Pa sve kada prodje, da osecas tada
Sa bolom na srecu, s radoscu na tugu.
Hocu moja ljubav, kad sve jednom padne,
Da u tebi umre, kao u dan sivi
Sto mre grmen ruza: miris koji dadne,
To je bolna dusa koja ga nadzivi.
I kad ovi dani za svagda prohuje,
I kad opet htednes cuti moje ime,
Hocu da se ono u tvom srcu cuje
Ko sapat poljupca i uzdisaj rime.
Ljubavna pesma - Jovan Ducic
Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rec u sumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.
Ostaj nedostizna, nema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.
Srce ima povest u suzi sto leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.
Od mog prividjenja ti si cela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.
A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.
Prava žena nikad ne poljubi prva; pravi tip žene sve čeka od čoveka; prvu reč, prvi poljubac, prvu žrtvu, prvi primer. Retko kad žena prva kida sa nesrećnom ljubavlju; ali jednom odvojena, prva zaboravlja, ili se prva baci kamenom na prošlost.
.....................
Sve što znamo o ljubavi znamo od pesnika. Da nije bilo pesnika, o ljubavi bi se znalo manje nego o mržnji.
Blago cara Radovana
Jovan Dučić
http://img230.imageshack.us/img230/595/jovanducictj1.jpg
Odrastao je u Trebinju i Mostaru.
Diplomatsku karijeru započeo je 1907. i ostatak života proveo je u Carigradu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Kairu, Bukureštu...
Umro je u Americi 7. aprila 1943. godine.
Život u tuđini budio mu je nostalgiju za zavičajem koja se odražava i u njegovim pesmama.
2000. godine, pesnikovi posmrtni ostaci su, po njegovoj želji, preneseni u Trebinje.
http://img232.imageshack.us/img232/8048/gracanicadalekoff0.jpg
Na brdu u sred grada podignuta je crkva u kojoj se nalaze posmrtni ostaci velikog pesnika.
http://img215.imageshack.us/img215/5452/gracanicablizung7.jpg
Sama crkva zadužbina je Branka i Radmile Tupanjac.
http://img215.imageshack.us/img215/6904/gracanicablizu2ez9.jpg
Ljubav
Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova želja plava,
Je li želja srca moćnoga i čedna?
Ili napor duše koja malaksava?
Je li ovo žena koju ljubim, zbilja?
Il' sen na prolasku preko moga puta,
Tumaranje misli bez svesti i cilja,
I sve delo jednog bolnoga minuta!
Ne znam; no na međi toga sna i jave,
Vidim moje srce da čezne i pati.
I suze kad dođu, rane zakrvave -
Ja ni onda od tog ništa neću znati.
http://img398.imageshack.us/img398/6516/ducicsq7.jpg
BOGU
Nikad se nisam na Te bacio kamenom,
Niti u svome duhu Tvoj sjaj odricao;
I svoj put pređoh ceo sa Tvojim znamenom,
Svugde sam Tebe zvao i svud Te klicao.
Iz sviju stvari Ti si u mene gledao,
Tvoj gromki glas sam čuo u morskom ćutanju...
S bolom pred noge Tvoje svagda se predao,
Samo za Tvojim žiškom sledio putanju.
A od Tebe se nikad nisam odvajao,
Stoga i ne beh samac u dnu svih osama...
Zbog Tebe sam se kleo i za Te kajao,
Kad padne gorko veče po gorskim kosama.
U mašti sam Ti bele svud crkve zidao;
I za molitve sam Tvoje u zvona zvonio;
Za Tvoga blagog Sina i ja sam ridao;
I đavola sam crnog s Tvog krsta gonio.
A Ti što sazda sunca i plod oranice
Bio si samo Slutnja, bolna i stravična:
Jer svaka Istina duha znade za granice,
Jedino naša Slutnja stoji bezgranična.
NA OBALI NERETVE
Na škrtoj ovoj grudi i suvoj podini,
Gde raste samo trnje i stena rapava,
Nema ni mrava da dođe u gladnoj godini,
Ovde i ljuta guja od gladi skapava.
Na obali se ovoj u kletvi grcalo,
I sve molitve nikle u suzi patnika;
Ali ti, sveta reko, tu beše zrcalo
Svakome našem plugu i štitu ratnika.
I silazeći hučna sa crne planine,
Spirala znoj sa čela i krv na sečivu;
Šumila pesmu carstva i priču davnine;
Hladila kosovsku ranu još neizlečivu.
Ti ljubičicu pojiš u šumi skrovitu.
I kaplju rose rađaš u žednoj latici.
I sav je svod nebeski u tvome koritu
I sva zvezdana kola na tvojoj matici.
A danas sva rumena od krvi detinje,
Tečeš u more pesme i mit o carima;
Zajedno streljahu ovde ljude i svetinje,
Trag su brisali ovde novim i starima.
Zemljo najlepšim suncem koja si zlaćena,
Ni žižak više nemaš od tvojih svetila!
Novom krvniku svome sada si plaćena,
Ali i zavetom novim opet posvetila.
Na gladnoj obali ovoj kuda smo patili,
I od prvog se dana sa bedom spojili,
Najpre su izrodi tvoji blatom te blatili,
A izdajice tvoje krvlju obojili.
Krvave zore sviću po praznim selima,
Krvavo izgreva sunce u divljim hajkama,
A još ti predačkih koplja ima po ždrelima,
O sveta stara reko slavna u bajkama.
Ti vučeš sad ovud sunčane odore,
I sramne vrte podlih i krivokletcima;
I krv nevinih nosiš kroz strašne prodore -
A pevaš napev slave o našim precima.
Nikad u more gorko tvoj mlaz ne uvire,
Već kao Mlečni put sjaji sa suncima!
Niti pod nebom strašnim kap srca umire
Što daje povest zemlji i mit vrhuncima.
http://img76.imageshack.us/img76/1951/neretva300x225tf1.jpg
JABLANOVI
Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strasno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.
U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
Šume, šume, čudno, i drhću u svodu.
Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim
Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,
Leži moja senka. Ja se noćas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.
U sumraku
Odvela me tuga i misli zloslutne
U polje, daleko. Trava puna rose.
Tužno stoje vrbe iznad vode mutne,
Hladni vetri mrse zelene im kose.
Na zapadu negde polumrtav bleska
Ugašenog dana zadnji bledi plamen.
Nema je nada mnom širina nebeska,
Mrak zasipa šumu, reku, cvet i kamen.
Evo jedno groblje. Tu leže seljaci,
Do suseda sused, drugar do drugara;
A dok se u svodu brišu zadnji zraci,
Pobožno kapela stoji kraj njih stara.
I dole u selu zadnji ognji zgasli -
Noć, i tu se spava... A ko sablast čudna,
Međ grobljem i selom još krivuda staza,
Sva bela i gola, kratka, večno budna.
Padanje lišća
Koračaše nema, hladna pored mene,
Bez srebrne suze u mutnome oku;
Kraj nas behu mrtve ruže i vrbene,
Padalo je veče na vodu široku
Stare jedne reke. Njen je korak bio
Ko korak samoće, nečujan i setan.
Besmo tako tužni. Nas tištaše tio
Isti jad bez suza i bol istovetan.
Mrak bolesne noći zasipaše prahom
Platane po vrtu, jezero prozirno;
Naša srca behu ispunjena strahom
Tuda, gde sve tako umiraše mirno.
I kad u to veče što se većma mrači,
Približismo usta što ledeno ćute,
Vaj, mi osetismo, s užasom, da znači
I svaki taj poljub smrt jedne minute.
Svaki udar srca, smrt nečeg što živi!
Svaka želja strepi da će nešto strti!
U ovaj novembar čamotni i sivi,
Ne postoji Život drugde neg u Smrti.
Leonard Peltier
22.05.2008, 13:38
O sujeti
Ljudi su većma vezani među sobom njihovim manama nego njihovim vrlinama. Zato je i sujeta jedan od prvih osnova na kojima počiva društvo. Sujetni ljudi najviše se sastaju i najviše se međusobno vezuju, iako takvi sastanci i takve veze nikada nisu ispunjene nikakvom ljubavlju prema nekom drugom, nego samo slabošću prema samom sebi. Čak je vrlo retko da se ljudi puno zbližavaju po vrlinama, pošto vrline ne traže nikakvu ekspanziju, i dovoljne su same sebi. Ljudi se obično zbližavaju prema istim manama svoga karaktera, makar što bi se trebalo prema njima, naprotiv, jedan od drugoga odalečavati. Za mane bi se moglo reći sasvim protivno nego što se govori za vrline: mane nikada nisu same sebi dovoljne,i, za nesreću, traže ekspanziju. Tako čovek koji je naklonjen kocki, prvo će upoznati sve kockare u svom gradu, kao što će dobar naučnik upoznati najpre sve dobre naučnike, a dobar umetnik, sve dobre umetnike. Ženskaroši traže ženskaroše, koliko i same žene. Ogovarač traže one koji vole ogovaranje i intrige. Stoga ako ljudi ne traže uvek sebi ravne, oni neizostavno uvek traže sebi slične....
Odlomak iz "Jutra sa Leutara"
Akordi
Slušam u mirnoj ljubičastoj noći
Gde šušte zvezde; i meni se čini
Da često čujem u nemoj samoći
Pevanje sfera na toploj vedrini.
I čujem tiho u osami tako
Večiti šumor iz zemlje i svoda;
I slušam dugo, nemo i polako,
Te reči lišća i taj govor voda.
I ja razumem te glase što huje,
Taj jezik Bića i taj šapat stvari...
Često sve stane, još se samo čuje
Kucanje mog srca. No isti udari
Čuše se šumom, mirno zakucaše
Udar za udarom, iz stabla; i jasno
Kucnu iz crne rogozi i šaše -
Duž celog polja ... Najzad, mnogoglasno,
Dole, pod zemljom! Negde u dubini
Jednakim ritmom, kao muklo zvono,
Ogromno srce začu se u tmini:
Udari mirno, tiho, monotono.
Poznanstvo
Kada je poznah, nebo beše mutno,
Vrti su mreli s bolnim nestrpljenjem;
Jesenje vode šumile zloslutno,
I sve očajno žurilo za mrenjem.
I mladost moja nije više znala
Za dane strasti i trzanja njina:
U moju dušu njena sen je pala,
Bleda i hladna, kao mesečina.
Glas njezin beše ko muzika tuge:
I zato mišljah, u slušanju mnogom,
Samo na prošlost, na jeseni duge,
Na hladna neba, i na tužna zbogom.
Poljubac njezin beše tih i ledan,
Mramorni poljub; a kosa joj plava
Odisala je setan miris jedan
Bokora ruža koji docvetava.
I mnogo puta, u jutra, bez moći,
Prenem se kao iz olovnih uza:
Ja ne znam šta sam snevao te noći,
Ali mi oči mutne, pune suza.
Tišina
Zaboravljen predeo u proplanku dugom,
Obale pod teškom tišinom i travom
Tu večernje vode huje tihom tugom,
A žalosne vrbe šume zaboravom.
U zelenoj jasnoj pomrčini granja,
Tu nađem Samoću, u ćutanju večnom,
Bledu, pokraj reke; tu sedi i sanja,
I ogleda lice u modrilu rečnom.
Ko zna otkad tako. No u nemom dolu,
Glas pane li samo u ta mesta čista,
Sva tišina teško uzdahne u bolu;
Refren patnje ode od lista do lista.
Jedne večeri u suton
Nebesa behu mutna i razdrta,
Studen u nemoj sobnoj polutami;
I dopiraše iz samotnog vrta
Muzika kiše. Mi smo bili sami.
Hujaše negde vetar oko vile
Pesmu o tuzi. I ja gledah tako
Na njenom čelu i licu od svile,
Gde mutno veče umire, polako.
Mi besmo nemi; ali mi se čini
To veče da smo u ćutanju dugom,
Sami i tužni u hladnoj tišini,
Svu povest srca rekli jedno drugom.
I tajne misli bolne i zloslutne,
I strah od patnja kojih nema više...
Slušajuć tako te večeri mutne
Vetrova pesmu i muziku kiše.
ognjen56
25.09.2008, 12:55
Refren
Snevaj,da uvidis da prolazni snovi
Jos najblize stoje postojanoj sreci;
Da ne pitas nikad,zasto jadi ovi,
A ne koji drugi,a ne koji treci.
Ljubi,ljubi silno,uvek istovetan,
U ljubavi samo ti ces jasno znati:
Kako malo treba da se bude sretan,
I sto puta manje da se vecno pati.
I umri,da spases verovanje cisto,
Da si kad god stao pred istinom golom:
I da u zivotu nisi jedno isto
Jednom zvao srecom,a drugi put bolom.
PESMA TIŠINE
Zborim ti nestaloj, dok žalosno plavi
Mrtvi sjaj mesečev na planinskoj rti.
Ti si još uza me: vrata su ljubavi
Uvek otvorena, kao vrata smrti.
Reči neslušane, vi lepote čiste,
Istine u zračnom neporočnom ruhu!
Reči u samoći očajanja, vi ste
Setni govor s Bogom, njegov glas u duhu.
Iz smrti u život neprekidno hodiš:
Za moj san umrla, živiš u mom bolu;
Mreš u mojoj veri, u sumnji se rodiš;
Bednu, a kroz suzu ja te vidim holu!
Iz mog blagoslova prešla si u kletvu,
I bol odricanja: tvoj vek svagda traje...
Večno seme sprema svoju večnu žetvu,
Ljubav se zariče i kada se kaje.
Tako se obnavljaš večna, nesavladna,
I novorađana u mojoj samoći...
Dok zvučni sutoni padaju i hladna
Svetlost prvih zvezda, ti se tkaš od noći.
STARI ZAPIS
More će ti govoriti o Beskrajnosti, nebo o Čistoti, a mračni čempresi o Tuzi. – A ti ćeš reći moru i nebu i čempresima: ''Moja ljubav ima u sebi i vašu beskrajnost, i vašu čistotu, i vašu tugu. Jer zato što vas je moja duša obožavala, ona se sazdala od onog što je obožavala.''
Zvezde će ti govoriti o Večnosti, a zore o Svetlosti. – A ti ćeš odgovoriti zvezdama i zorama: ''Iz moje ljubavi se rađaju mlečni putevi i nebeska kola, i mirna svitanja na planini. Jer vaša večnost i vaša svetlost nisu drugo nego atributi ljubavi.''
Večernji sutoni govoriće ti o Smrti, a tišine o Zaboravu. – A ti ćeš odgovoriti sutonima i tišinama: ''Ima nešto što ne umire za ljudsko srce, a to je nerasudna ali nenadmašna vera u nerealno i nemogućno. I ima nešto što stoji iznad sudbine čoveka, a to je Ljubav koja je, kao i Smrt, uvek slepa moć prirode, a ne cilj čovečje sreće ili nesreće.''
vBulletin® v3.6.8, Copyright ©2000-2008, Jelsoft Enterprises Ltd.