Puna verzija : Azbuka prošlosti
Krećemo sa slovom A, naravno..:roll:
AFŽ:uzbud: :uzbud:
za slovo b, recimo Bitka na Sutjesci:blink: ili Boško Buha:huh:
elemmm, mili moji, pišite dogadjaje, osobe, organizacije..:)
(kada bismo mogli da zavirimi u budućnost:cesces: )
Lady in red
02.08.2006, 01:51
Gladijatori
Djeneral Draža Mihajlović
Ernesto Guevara de la Serna,Che Guevara :ok:
Lady in red
03.08.2006, 17:19
Zaharije Orfelin :uzbud: :hahaha:
Nikolaj Velimirović
ima li neko ideju za slovo "lj", swboooo:mahanje:
Lady in red
05.08.2006, 05:10
Njegos
ima li neko ideju za slovo "lj", swboooo:mahanje:
Ljotic, Dimitrije :huh:
Osmanlije
nattydread
08.08.2006, 14:13
šbb kbb (ona djecja serija - sta bi bilo kad bi bilo)
Mater Vetru
08.08.2006, 18:57
Betoven
"Vilo misto" divna dalmatinska serija
Djordje Petrović - Karadjordje
euridika
19.10.2006, 23:40
Hitler
nattydread
22.10.2006, 12:34
desant na drvar
Lady in red
22.10.2006, 15:48
Djuradj Brankovic
nattydread
23.10.2006, 15:51
nirnberški (ne znam bas kako se piše) proces
''New York, New York'' poznati mjuzikl sa L. Mineli:fijuk: :)
pirati - gusari:smeh: :smeh:
Ivana-psy
24.10.2006, 00:39
Troja
nattydread
28.10.2006, 14:01
franc ferdinand
Lady in red
07.11.2006, 15:28
Džingis Kan
Škola :plaz2: bar za mene:smeh: :smeh:
Mater Vetru
12.11.2006, 13:02
Albert Ajnštajn :cesces:
nattydread
12.11.2006, 13:04
branko kockica
A6quattro
12.11.2006, 17:12
Vaterlo Adami
A6quattro
19.11.2006, 06:51
Eleonara Barudzija
A6quattro
20.11.2006, 13:30
Ljermontov (Mihail)
Ivana-psy
20.11.2006, 13:52
Mesopotamija
nattydread
21.11.2006, 17:52
Oscar Wilde
Ivana-psy
23.11.2006, 22:32
Trojanski konj
A6quattro
28.11.2006, 04:47
Elvis Presley
Ivana-psy
28.11.2006, 13:18
Žan Žak Ruso
A6quattro
29.11.2006, 03:38
Zana
Lady in red
29.11.2006, 17:17
Ilijada
A6quattro
01.12.2006, 05:14
"Jalta"
nattydread
03.12.2006, 20:59
Lajka
A6quattro
04.12.2006, 06:44
Marks Karl
nattydread
04.12.2006, 17:27
Njegoš
nattydread
26.12.2006, 17:37
Rade Končar
JasnaBGD
11.04.2007, 15:28
Uskočki ustanici...
nattydread
11.04.2007, 16:33
Faruk Begoli
DanijElla
11.04.2007, 22:06
hajduci :smeh:
nattydread
22.04.2007, 16:22
čarli čaplin
nattydread
25.04.2007, 18:43
šiber
JasnaBGD
07.05.2007, 16:59
Vavilonska kula.
JasnaBGD
12.05.2007, 00:32
Donski kozaci.
Jolly_walker
16.06.2007, 13:24
Eugen Savojski (Pariz, 18. oktobar 1663. - Beč, 21. april 1736), princ, austrijski vojskovođa i državnik. Potomak sporedne linije savojske kuće; engl. Eugene of Savoy, franc. François Eugčne de Savoie-Carignan ili François-Eugčne, prince de Savoie-Carignan, nem. Franz Eugen, Prinz von Savoyen-Carignan, rus. Evgeniй Savoйskiй, srp. Evgenij/e/ Savojski /pored Eugen Savojski/.
Studirao matematiku i prirodne nauke. Stupio u austrijsku vojsku nakon neuspelog pokušaja da bude primljen u francusku armiju. Istaknuvši se u ratu protiv Turaka kod Beča, Pešte i Beograda i protiv Francuza u Pijemontu postao general, a 1693. i feldmaršal. Od 1703. do smrti bio je predsednik Dvorskog ratnog caveta. Bio je isto toliko sposoban državnik i političar koliko i vojskovođa, pa je imao veliki utecaj na vođenje poslova u Austriji prve polovine 18. veka.
Njegove pobede nad Turcima (predvođenim sultanom) kod Sente 1697, kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. značile su prekid turskih osvajanja u Evropi, a rezultati tih pobeda, bio je Karlovački 1699, odnosno Požarevački mir (1718), kojim je Austrija stekla velike delove Hrvatske i Slavonije, Banat, severnu Srbiju, deo Bosne, Vlaške, Ugarske i Erdelj, značili su učvršćenje Austrije u Podunavlju. Pobede Eugena Savojskog nad Francuzima u Rat za špansko nasleđe (1701-1709) značile su istovremeno jačanje austrijskih pozicija u zapadnoj Evropi, gde je Francuska bila u prvom planu političkih zbivanja.
Mnogo je uticao na uređenje Srbije za vreme austrijske okupacije 1718-1739. U Beogradskoj tvrđavi ostala je kapija princa Evgenija, a doskora su postojali i ostaci njegovog dvora na Dorćolu u Beogradu.
...
JasnaBGD
19.06.2007, 15:37
"Žikina dinastija".
Jolly_walker
20.06.2007, 11:22
Igmanski marš
Krajem januara 1942. godine Prva proleterska brigada se na Romaniji našla opkoljena jakim nemačkim snagama. Štab brigade donosi odluku o izvršenju opasnog, ali jedino mogućeg pokreta. Trebalo je proći pored Sarajeva, preko Igmana, prema oslobođenoj Foči. Igmanski marš je izveden noću između 27. i 28. januara, po dubokom snegu i velikoj hladnoći. Taj marš postaje legenda, a četrdeset teško promrzlih boraca prebačeno je na lečenje u Foču, gde su junački podneli nadljudske bolove amputiranja promrzlih delova tela bez narkoze.
JasnaBGD
20.06.2007, 15:12
Jakobinska diktatura
Jakobinci su bili revolucionari u vreme Francuske revolucije, a ime su dobili po samostanu sv. Jakova u Parizu, gde im je bilo sedište. Na čelu jakobinaca bio je Robespjer. Godine 1793. doneli su Ustav kojim su ukinuti svi ostaci feudalizma i uspostavljeni kapitalistički odnosi...
Jolly_walker
20.06.2007, 15:24
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d1/Arthur3487.jpg
Kralj Artur (Arthur, Artus) bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Artur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije; od 13. stoljeća on je središnji lik brojnih književnih djela
JasnaBGD
22.06.2007, 11:58
La Pasionaria.
U Španskom gradjanskom ratu, jedna od najznačajnijih figura bila je Dolores Ibaruri, poznatija pod imenom La Pasionaria.
JasnaBGD
22.06.2007, 12:52
Marička bitka.
(Sukob izmedju srpske i turske vojske, 1371. godine, u "predvečerje" Kosovskog boja.)
la femme
22.06.2007, 13:23
Neron
punim imenom Neron Klaudije Cezar Avgust Germanik (lat. Nero Claudius Caesar Augustus Germanĭcus, rođen 37. god. n. e., stupio na presto 54. god., ubijen 68. god.) bio je rimski car, naslednik Klaudijev.
JasnaBGD
22.06.2007, 13:52
Njujorški maraton.
Ova manifestacija prvi put je održana 1970. godine.
Jolly_walker
22.06.2007, 17:25
Oktavijan Avgust
rođen 23. septembra 63. godine pre Hrista kao Gaj Oktavije (kasnije, kada ga je usvojio Julije Cezar, njegovo ime je glasilo: Gaj Julije Cezar Oktavijan), bio je prvi rimski car.
JasnaBGD
12.07.2007, 14:25
Proboj Solunskog fronta...
... izvršen je 15.09.1918. godine, a u njemu su učestvovale srpska vojska i dve francuske divizije. Već 1.11.1918. godine oslobodjen je Beograd i nedugo zatim, završen je Prvi svetski rat.
Srbija je, proporcionalno broju stanovnika, imala najveći broj žrtava...
http://img166.imageshack.us/img166/4355/imagesbx8.gif (http://imageshack.us)
Рамонс је била америчка панк рок група која се сматра првом музичком групом која је свирала овакву врсту музике. Формирани су у месту Форест Хилс у Њујорку 1974. Распали су се 22 године касније, 1996, после 14 студијских и живих албума. Током свог постојања често су путовали на турнејама, одржавши 2.263 концерта. Неколико година после распада, фронтмен групе Џои Рамон, као и друга два члана Џони Рамон и Ди Ди Рамон, преминули су.
Група је ушла на листу 100 највећих група свих времена чувеног музичког магазина Ролинг Стон, а 2. марта 2002. ушли су и у Рокенрол кућу славних
...Sarajevski atentat... /Gavrilo Princip, član tajne organizacije "Mlada Bosna" koja je imala za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata zbaci austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini, izvršio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu - Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. juna 1914.
Minotaur je čudovište iz Knososkog lavirinta s ljudskim tijelom i glavom bika.
Minotaurova majka bila je Pasifaja, žena kritskog kralja Minosa. Otac mu je bio sveti bijeli bik u kojeg se Pasifaja zaljubila. Svetog bijelog bika stvorio je Posejdon, a nakon što mu ga Minos nije prinjeo za žrtvu pretvorio ga je u zloglasnog Kritskoga bika.
Minotaur je boravio u lavirintu na Kreti koji je napravio Dedal. Minos je u lavirint bacao mladiće i djevojke iz Atene, koje je svakih devet godina na Kritu slao atenski kralj Egej u ime zadovljštine zato jer je na Atenskim igrama ubio Minosova sina.
Od toga danka u krvi Atenu je oslobodio Egejev sin Tezej koji je ubio Minotaura i vratio se kući.
Minotaur je čudovište iz Knososkog lavirinta s ljudskim tijelom i glavom bika.
Minotaurova majka bila je Pasifaja, žena kritskog kralja Minosa. Otac mu je bio sveti bijeli bik u kojeg se Pasifaja zaljubila. Svetog bijelog bika stvorio je Posejdon, a nakon što mu ga Minos nije prinjeo za žrtvu pretvorio ga je u zloglasnog Kritskoga bika.
Minotaur je boravio u lavirintu na Kreti koji je napravio Dedal. Minos je u lavirint bacao mladiće i djevojke iz Atene, koje je svakih devet godina na Kritu slao atenski kralj Egej u ime zadovljštine zato jer je na Atenskim igrama ubio Minosova sina.
Od toga danka u krvi Atenu je oslobodio Egejev sin Tezej koji je ubio Minotaura i vratio se kući.
Gde nam je pobeglo slovo '' ć '' ? :hmm:
Gde nam je pobeglo slovo '' ć '' ? :hmm:
Ćele kula.
Izvinjavam se.
http://img281.imageshack.us/img281/782/cele23nu.jpg
Faraon
Rečju faraon u Bibliji grčko-rimski autori misle na vladare Egipta. Naziv potiče od egipatske reči "Per aa" (doslovno "velika kuća"), što izvorno ( kako proizilazi iz hebrejskog originala Biblije) nije ni naziv vladara, ni lično ime, nego oznaka za palatu. "Velika kuća" je određivala poreze koje su morale plaćati "male kuće" (obični ljudi) , hramovi i veleposednici.
Invisibleman
30.09.2007, 09:21
Hadrijanov zid
Umesto vojne ekspanzije rimski car Publije Elije Trajan Hadrijan je težio definisanim granicama koje se u slučaju potrebe mogu braniti, iza kojih bi se nalazila zavisna kraljevstva, gde je to moguće. Same granice, ukoliko se nije radilo o prirodnim preprekama, bile su snažno utvrđene: u Britaniji je tokom prve polovine II veka izgrađen tzv. Hadrijanov zid s jednog na drugi kraj ostrva.
http://www.great-britain.co.uk/world-heritage/hadrians-wall/Hadrian's-wall-2.jpg
http://www.great-britain.co.uk/world-heritage/hadrians-wall/Hadrian's-wall.jpg
Carigrad
(Konstantinopolj, Istanbul) se nalazi na ulazu u Bosforski moreuz, a njegovo istorijsko srce smešteno je oko prirodne luke poznate i kao Zlatni Rog. Sa svojih 8.803.468 (10.018.735 sa periferijom) stanovnika, on je najveći grad Turske i jedan od najvećih evropskih gradova.
On je danas sedište istoimene oblasti, dok je delu grada poznatom kao Fanar sedište Vaseljenskog patrijarha.
Carigrad je opšte slovenski naziv ovog grada i pojavljuje se u gotovo istovetnom obliku u svim jezicima. (staroslovenski jezik: Цѣсарьградъ,crkvenoslovenski: Carьgràdъ, ruski jezik: Carьgrád, bugarski jezik: Càrigrad, ukrajinski jezik: Cargorod, srpski jezik: Carigrad. (Ovaj termin koristili su jedno vreme Bugari za svoju prestonicu Trnovo.)
http://www.ro.feri.uni-mb.si/portal/images/stories/Robotika/carigrad.jpg
Čarnok
Čarnojević je pre tri veka, kao svedočanstvo vremena i poruku pokoljenjima ostavio traga u našoj istoriji, vodeći svoj narod u plodnu ravnicu i bolji život. Čarnok je takođe spomenik najvećoj seobi Srba. To je zapisano i u bečkim arhivama da se tu vodila bitka između Srba koji su se doseljavali i Turaka koji su ih gonili. Tako da danas osim šančeva na Čarnoku, postoji i bista Arsenija Trećeg Čarnojevića, koja podseća narod ovog kraja na veliku seobu Srba u periodu od 1687 i 1690. godine. Sada znate zašto je Vrbas pored Čarnoka, morao da ima i bistu Arsenija Čarnojevića.
I tako stigosmo u paradox. Carnojevic bezao od Turaka koji su sada u EU
u Austrougarsku , koja je bila ondasnja EU. U stvari , pobegosmo od civilizacije . Bar, za sada , no svet se suzava, pa ko pozivi ... Ni ti Ilici nisu losi !/kao Obrenovici/ Kostunice, ... Sreca moja pa sam Mator , necu morati sve to da gledam i slusham ! He, He , Svet ce da ozida zid oko nas da sluzimo svima kao uzor kako NE TREBA DA SE RADI . Ko ima vremena i volje neka procita knjigu 807. od Baranina . Ma, pomakli se nismo , jos unazadili !
Sa srecom ! Ovo drugo ste ubili .
Invisibleman
09.10.2007, 14:51
Čarnok
Čarnok je arheološki lokalitet i na njemu se vrše iskopavanja. Elipsasti "šanac" je u stvari Keltski opidum.
Španski građanski rat
Arsen Dedić
Pjesnik , muzi čar , šansonjer . Rodom iz Šibenika .. Niz legendarnih pjesama kao što su "Čovjek kao ja ," "Ku ća pored mora ," "Vra ćam se ," itd . Njegova zbirka pjesama "Brod u boci " spada u najprodavanije pjesni čke knjige u SFRJ . Oplemenio ljubav mnogih generacija .
барутана
барутана је назив који се у прошлости користио за зграду унутар неке тврђаве намењену држању барута.
данас се користи као назив за локације у неким градовима бивше југославије.
...клуб "барутана" у београду.
Vavilon
Аntički grad u Mesopotamiji, blizu današnjeg grada Al Hilaha u Iraku, odnosno oko 88 km južno od Bagdada. Vavilon je bio glavni grad Vavilonskog Carstva i jedan od najstarijih kulturnih, političkih i trgovačkih centara. Ime mu potiče od akadske reči Vavilu, što znači "božja kapija", a koja je bila prevod sumerskog imena Kadingira.
Grad su osnovali Sumerani u četvrtom milenijumu pne, a prvi put se pominje na pločici Sargona Akadskog iz 24. veka pne. kada je Sargon Akadski Vavilon proglasio prestonicom svoje države.
Гиљотина
је механичка направа - названа по човеку који је предложио њену употребу (лекар Joseph Ignace Guillotin). Служила је за извршење смртне казне над осуђеницима и то одсецањем главе. Ова механичка справа је била замена за секиру којом се вековима пре тога у Француској вршила егзекуција над осуђеником.
Слична справа је употребљавана у Шкотској од 1564. године до 1708. године и звали су је Шкотска Девица ( Scottish Maiden). А у књизи А.Диме (http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%90%D0%BB%D0%B5%D0%BA%D1%81%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D 0%B0%D1%80_%D0%94%D0%B8%D0%BC%D0%B0) Гроф Монте Кристо (http://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=%D0%93%D1%80%D0%BE%D1%84_%D0%9C%D0 %BE%D0%BD%D1%82%D0%B5_%D0%9A%D1%80%D0%B8%D1%81%D1% 82%D0%BE&action=edit&redlink=1) слична справа се описује као италијанско (http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%98%D1%82%D0%B0%D0%BB%D0%B8%D1%98%D0%B0) оружје смрти – mandaia.
Гиљотина је карактеристична по великом, тешком и оштром сечиву које се, са велике висине, вертикално спушта – пада на потиљак жртве и одсецао јој главу. Идеју о употреби, ради хуманијег (http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A5%D1%83%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82) начина извршења смртне казне, предложио је 1792 (http://sr.wikipedia.org/wiki/1792). године Joseph - Ignace Guillotin, француски доктор, који је, као посланик у Француској народној скупштини, предложио гиљотину као средство хуманијег извршења смртне казне. Поред овог предлога о гиљотини, Жозеф Гиљотен је поднео и предлог о забрани јавног извршења казне. Предлог је прошао, али само онај о гиљотини, тако да су 1792 (http://sr.wikipedia.org/wiki/1792). године Charles-Henri Sanson главни француски извршилац – крвник и немачки мајстор Тобијас Шмит, направили први прототип (http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D1%80%D0%BE%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B8%D0%BF) гиљотине. Мада многи мисле да је Жозеф Гиљотен човек који је направио гиљотину, он је само издејствовао да закон о гиљотини буде прихваћен у скупштини, а није учествовао у њеној изради и осмишљавању.
Википедија
дунавска бановина
Дунавска бановина је била правна и самоуправна територијална јединица у Краљевини Југославији од 1929. до 1941. Установљена је одлуком краља Александра Карађорђевића од 3. октобра 1929. Међу девет бановина била је највећа после Савске бановине.
Обухватала је Војводину – Банат, Бачку и Барању и већи део Срема, затим целу Шумадију, Пожаревачку Мораву и Стиг. Од великих градова ван Војводне у овој бановини били су Крагујевац, Пожаревац и Смедерево. Првобитно су Шид и Сремска Митровица били укључени у Дринску бановину, али су после енергичних протеста тих срезова припојени Дунавској бановини, јер чине саставни део Војводине.
Београд је са Панчевом и Земуном чинио подручје Управа града Београда. Зато је главни град Дунавске бановине био Нови Сад, а не Београд. Седиште бановинске администрације налазило се у Банској палати.
Формирање бановина није задивољило оне политичке снаге које су тражиле не административну регионализацију, већ стварање федералних јединица од тзв. Историјских покрајина у које је спадала и Војводина. Али повезивање Војводине са Шумадијом наилазило и на повољан пријем, поготово међу Војвођанима у Београду (Вељко Петровић, Станоје Станојевић и др.). Сматрало се да српски живаљ не би имао апсолутну већину да је бановину чинила само територија Војводине.
У време формирања површина Дунавске бановине била је 31.479 km2 са 2.387.495 становника. Било је 56,9% Срба и Хрвата, 18,2% Мађара и 16,3% Немаца, као и известан проценат Словака, Румуна, Русина, Рома и др. Православнo становништво је чинило 54,9% од укупног броја становника, римокатоличко 35,3%, а евангелиста је било 7,9%.
Када је 26. августа 1939. дошло до споразума Цветковић-Мачек и стварања Бановине Хрватске, у њу се укључене Савска и Приморска бановина, али и Шидски и Илочки срез који су одвојени од Дунавске бановине. После Априлског рата, распада Краљевине Југославије и укључења Бачке и Барање у окупациону зону Мађарске, а Срема у тзв. Независну државу Хрватску, крња Дунавска бановина (Банат и Шумадија) је само формално постојала као управна јединица, њено средиште се налазило у Смедереву, а власт је била у рукама немачке окупационе управе
извор: википедија
Đura Daničić
Rođen je pod imenom Đorđe J. Popović, kao četvrti sin novosadskog sveštenika Jovana Popovića, u Novom Sadu, 1825. Prve škole učio je u Novom Sadu i Požunu, a pravne nauke u Pešti i Beču, gde je došao 1845. Pod uticajem Karadžića i Miklošiča počeo je da se bavi slovenskom filologijom, kojoj je kasnije, a naročito proučavanju srpskog jezika, posvetio ceo život. Za vreme studija materijalno su ga pomagali Knez Mihajlo Obrenović i Jovan Gavrilović. Godine 1856. postao je bibliotekar Narodne biblioteke u Beogradu i sekretar Društva srpske slovesnosti, a 1859. profesor Liceja (Velike škole). Godine 1865. ostavio je profesuru, i na kratko vreme postao činovnik Uprave pošta, a 1866. otišao je u Zagreb za sekretara tada osnovane Jugoslovenske Akademije. 1873. se vratio na katedru srpskog jezika u Veliku školu u Beogradu, predavajući u njoj do 1877. Otišao je zatim na odmor u Zagreb da produži rad na započetom velikom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Na tom poslu ga je i zatekla smrt. Njegovo telo preneseno je novembra iste godine (1882) u Beograd i tu je sahranjeno na Markovom groblju.
Svoje prezime zamenio je 1847. prezimenom Daničić, kojim se potpisao na prvom svom naučno-polemičkom radu Rat za srpski jezik i pravopis, i pri tom prezimenu je posle stalno ostao.
Vikipedija
еуридика
Еуридика, (грч. Ευρυδίκη) (лат. Eurydica) је у била нимфа и Орфејова жена.
Осим Орфејове жене Еуридике, у грчкој митологији је било још неколико Еуридика:
Еуридика - жена немејског краља Ликурга
Еуридика - жена тебанског краља Креонта
Еуридика - жена пилског краља Нестора
Име Еуридика долази од грчких речи - Eurys или Широк и Dikę или Правда.
и, наравно, наша драга еуридика, светлост севера. дивно једно биће коју много волем :stid2:
Еуридика и Орфеј
Федерико ЋервелиКада је Орфеј упознао најлепшу од свих нимфи - Еуридику, одлучио да се смири и да са њом проведе остатак свог живота. Орфеј је знао, када је угледао Еуридику у друштву њених дружбеницама, а видевши њену изузетну лепоту, да ће њих двоје постати једно.
Не дуго затим, прекрасна Еуридика, са очима боје нарциса и дугом плавом косом, постала је његова жена.
Брачна срећа Еуридике и Орфеја није дуго трајала јер је Еуридика, док је, кроз густу и високу траву бежала од Аристеја који је у својој похотости желео силовати, нагазила на змију која је ујела. Еуридика је на лицу места остала мртва.
Неутешан у својој боли, Орфеј се одлучио на невероватан подухват не би ли поново био са Еуридиком. Одлучио је да сиђе у подземни свет - свет мртвих. На самом улазу у Хад својом је лиром зачарао троглавог Кербера, а затим изашао пред бога Хада и његову жену Перзефону, владаре света мртвих, и запевао песму о избављењу Еуридике из подземља. Дирнути песмом и огромном Орфејовом љубављу, Хад и Перзефона су одлучили да пусте Еуридику, али под једним условом. Када се буду враћали у свет светлости, Орфеј се несме окренути и не сме погледати Еуридику, која је требала да прати његове стопе.
Орфеј је кренуо лаганим и тихим кораком, а мучен великом чежњом и забринут јер није чуо кораке своје Еуридике, прекршио је задати услов и окренуо се. Еуридика је у том тренутку заувек потонула у свет сенки, пружајући ка Орфеју своје руке.
Седам дана је Орфеј оплакивао и туговао на обалама подземних река, али су овога пута бог Хад и Перзефона били неумољиви.
По повратку из света сенки на светлост дана, Орфеј је, неутешан у својој љубави одбијао све љубави других жена и своју љубав је поклањао само лепим младићима
википедија
Monaliza
28.03.2008, 20:32
Zikica Jovanovic Spanac-ispalio prvu pusku u Beloj Crkvi 7.jula
Zlata Živadinović, srpski pisac, rođena je 12. marta 1935. godine u selu Bačina. Posle školovanja, radila je u Beogradu do 1965. godine. Od tada živi i radi u Parizu, gde je udajom prihvatila francusko državljanstvo, ne odričući se svog porekla i nacionalnosti. Prvi roman, O jagodama i strahu, izašao je iz štampe 14. maja 1999. godine, pod bombardovanjem Srbije. Time je želela da kaže i učini nešto više nego da iz daljine nemoćna plače nad sudbinom svoga naroda. A kako je kreativna snaga večito prisutna u nama, kao njena Falinka, ona nas pokrene nadahnućem i nagradi za našu veru u njenu beskrajnu dobrotu poklonom jedne parcele svoga duha. Autor romantiku nalazi u svom svetu i pretvara je u život kazivanjem drugima. Vraćajući se prošlosti, ona se sa lakoćom šeta po svojim danas ostvarenim snovima. A za one neostvarene, Falinka je sposobna da kreira novo viđenje, baš kao da se zaista dogodilo.
Iskrenost doživljenog i originalnost sanjanog je ono što daje draž i lepotu literature Zlate Živadinović.Roman O jagodama i strahu je izašao na francuskom jeziku kod izdavačke kuće L'Harmattan u Parizu, početkom Jula 2005.g sa nazivom Lubiotte.Ova knjiga je prva iz nove koleksije "Lettres Slaves"(Slovenska Reč).
miloradv
25.04.2008, 14:37
Ilija Garašanin, političar, pisac "Načertanija" - srpskog nacionalnog programa
Jelisaveta Načić (1878—1955) je prva žena arhitekta u Srbiji. Njeni glavni radovi su projekat osnovne škole kod Saborne crkve u Beogradu, i idejni projekat Crkve Aleksandra Nevskog u Beogradu. Takođe su njen rad kamene stepenice na prilazu ka Kalemegdanu, koje su građene za vreme prvih godina 20. veka. Stepenice su rađene u stilu italijanskih renesanskih vrtova.
Kočo Racin (Коста Апостолов Солев Рацин), rođen u Velesu 1908. godine, preminuo u Lopušniku, 13. juna 1943, makedonski i srpski pjesnik. Racin je u isto vrijeme i najistaknutiji pjesnik, prozaista, kritičar, istorijski mislilac, rodoljub i najpoznatiji makedonski intelektualac uopšte između dva svjetska rata.
Prvo literarno djelo koje je Racin napisao bili su “Sinovi gladi“, na srpskom jeziku, a djelo je objavljeno 1928. godine u zagrebačkom listu "Kritika". Zajedno sa pjesnicima Đorđevićem i Aksićem, Racin objavljuje 1932. godine u Skoplju zbirku pjesama na srpskom jeziku, pod nazivom "1932.", čime na velika vrata ulazi u srpsku književnost. U isto vrijeme, Racin objavljuje i druge pjesme, priče i članke sa različitom tematikom. U člancima sa istorijskom tematikom, sve više istupa kao zaštitnik makedonske nacionalne stvari. Jedina samostalna zbirka pjesama "Beli mugri" ("Bijele zore") objavljena je u Zagrebu 1939. godine, na veleškom dijalektu, i istovremeno zbog svoje dijalekatske i komunističke konotacije, pridobija veliku popularnost u narodu u Vardarskoj Makedoniji, gdje se sve više osjeća sukob srbizirajućih snaga i onih snaga koje bi forsirale poseban vardarski makedonski dijalekt i poseban makedonski jezik uopšte. U leksici i pravopisnoj formi, Racin je pod jakim uticajem Krste Misirkova i na neki način ova zbirka postaje osnova za kasnije kodificirani makedonski književni jezik, koji je takođe baziran na veleškom govoru. Kočo Racin bi se u širem smislu mogao smatrati i bugarskim piscem, budući da je napisao 6 neobjavljenih pesama i na bugarskom književnom jeziku, kojim je vladao.
Postoje dvije verzije njegove smrti. Po prvoj, Racin je ubijen greškom kada se vraćao u partizanski logor u Lopušniku, a po drugoj je namjerno ubijen.
U njegovu čast se održavaju „Рациновите средби“, a njegova rodna kuća u Velesu danas je pretvorena u spomen muzej.
Prema jednoj priči, Kosta Solev je promijenio prezime u Racin iz ljubavi prema jednoj Raci.
Lipanjska gibanja - kratki dokumentarac Želimira Žilnika. Naziv za događaje iz 1968.
Ljubiša, Stjepan Mitrov je rođen u Budvi, u Grblju, poslednjeg dana februara 1824. Otac mu se zvao Mitar, a majka Kata Brdareva, oboje su bili rodom iz Grblja, odakle je Mitar porodicu preselio u Budvu. Nakon očeve smrti, Stjepan je ostao siroče sa nepunih četrnaest godina, na vrlo siromašnom imanju. U Budvi, kao i u celom Primorju, u to doba nije bilo još ni jedne osnovne škole na narodnom jeziku, pa je i Ljubiša morao da školovanje počne na italijanskom. Čekao ga je težak život u porodici bez oca, pa nije mogao da se mnogo posveti školovanju. Nevolja ga je primorala da bude samouk i da se na taj način sprema za praktičan život.
1843. postaje opštinskim sekretar u Budvi. U celom Primorju je u to doba vladala italijanska kultura, pa je italijanski jezik vladao u celoj javnoj upravi: u sudovima, u opštinama i u svima nadleštvima. Prinuđen svojim zvaničnim poslom da često prebira upravne i sudske zakone, Ljubiša ih je u kratko vreme izučio tako iscrpno da su k njemu dolazili, kao kakvom advokatu, seljaci iz čitave okoline, kojima je on sastavljao sudska akta i branio ih pred sudom. To njegovo samoučko pravničko znanje priznala je kasnije i sama austrijska vlada, kad ga je rešila dužnosti da polaže državno-pravne ispite i imenovala ga javnim beležnikom.
1860. Ljubiša stupa kao poslanički kandidat za državni sabor u Beču. 1861. postaje član dalmatinske deputacije, koja je vodila pregovore pri banskoj konferenciji u Zagrebu. Od 1861. do 1876. godine bio je poslanik na dalmatinskom saboru i carskom veću u Beču. 1870. postaje predsednik dalmatinskog sabora, u kom svojstvu je ostao do 1878 godine kada su ga sa mesta predsednika oborili lični protivnici, poduprti klerikalnom frakcijom tadašnje Narodne stranke, na čijem je čelu bio čuveni pop-političar Don Mijo Pavlinović.
Doba između 1870. i 1878. godine Ljubiša je proveo u Zadru, kao predsednik dalmatinskog sabora. Smrt ga je (23. novembra 1878 god.) zatekla u Beču, odakle je 1885. godine prenesen u zavičaj.
Marković, Svetozar (1846—1875), publicista, socijalista i političar druge polovine XIX veka.
Gimnaziju je učio u Kragujevcu i u Beogradu, godine 1863. U Beogradu započinje studije tehnike, koje je kasnije nastavio u Petrogradu kao stipendista srpske vlade, a docnije prelazi da studira u Cirih. U Petrogradu je bio uključen u rad ruskih revolucionarnih kružoka, a u Švajcarskoj počinje da proučava naučni socijalizam.
Kao veoma mlad počinje da se bavi publicistikom, zbog članka Srpske obmane, objavljenog u novosadskoj Zastavi izgubio je stipendiju, pošto je u ovom napisu napao ceo državni sistem u Srbiji, a posebno birokratiju. Ostavši bez sredstava, vraća se u Srbiju i tu izdaje list Radenik, (1871 - 1872), a potom 1873. u Kragujevcu izdaje list Javnost.
Svetozar Marković bio je prvi pobornik realističkog pravca u književnosti i socijalistički teoretičar. Svu svoju delatnost usmerio je u pravcu rešavanja političkih problema i pripreme masa za ostvarivanje građanskih prava revolucionarnim putem. Njegovo glavno delo, Srbija na istoku, raspravlja o društvenim, ekonomskim i političkim problemima Srbije sa socijalističkih pozicija. Vrlo rano pokazao je interesovanje i za književne probleme, obrazujući se pod uticajem Černiševskog, Hercena i Dobroljubova.
U jeku procvata romantizma u srpskoj književnosti, objavio članak je Pevanje i mišljenje, i potom raspravu Realni pravac u nauci i životu, (1871 - 1872), kojima je pokušao da izazove preokret u srpskoj književnosti. Po Markoviću, pesnici su bili krivi za rđav ukus publike, sujeverje naroda i odsustvo jasnih socijalnih i kulturnih perspektiva tadašnjeg srpskog društva. On pritom nije štedeo ni najveće pesnike našeg romantizma, Lazu Kostića i Đuru Jakšića, dok je prema Jovanu Jovanoviću Zmaju imao više obzira.
Uz kritiku tadašnjeg pesništva, Marković je oštro kritikovao i ondašnju proznu književnost, pri čemu je njegov članak Realni pravac u nauci i književnosti bio široko zasnovana i utemeljena rasprava, zasnovan na naučnom socijalizmu, o istorijskim zakonitostima u društvu i o društvenim procesima koji su doveli do trijumfa naučnog gledanja na te zakonitosti i procese. Po njemu ti naučni zakoni i procesi važe i za umetnost, pa prema tome i za poeziju. Njegovi članci imali su veoma veliki uticaj na dalji tok razvoja srpske književnosti, a posebno na stvaralaštvo mlade generacije književnika.
Đura Jakšić počinje da piše pesme sa socijalnom sadržinom. Zmaj, koji je u svojoj političkoj poeziji imao mnogo elemenata realizma u potpunosti podržava pokret nove omladine, a od Markovićeve pojave na književnoj sceni sve manje se javljaju pesnici, a sve više prozni pisci, gotovo uvek sa vrlo kritičkim stavom prema savremenim društvenim zbivanjima.
Zbog napada na vlast, godine 1874. osuđen je na devet meseci zatvora, iz kojeg je izašao teško narušenog zdravlja. Ubrzo ga je, u dvadeset devetoj godini pokosila tuberkuloza. Preminuo je 1875. godine u Trstu.
Nefertiti je bila žena egipatskog faraona Amenhotepa IV (Akhenatona).
Njeno ime znači „najlepša žena je došla“ i zaista je bila čuvena po svojoj lepoti ali i voljena u čitavom Egiptu. Ne zna se mnogo o njenom poreklu ni o njenim roditeljima. Postoji mnogo špekulacija i teorija, pa tako neki kažu da joj je majka Tiy dok drugi tvrde da je njen otac Tiy-in brat Aj. Pouzdano se zna da je on bio visoki funkcioner i da nikada nije javno priznao svoje očinstvo. Još uvek se ne zna ko je njena majka jer je odbačena teorija da je to Tiy.
Nefertiti postaje istorijska ličnost od udaje za Ahenatena. Ona mu je mnogo pomogla u nastojanjima da Egipat prevede na monoteističku veru. Ona i faraon su verovali u Atena, boga svetlosti i u čast njemu podigli novu prestonicu. Ahenaten je bio reformator i revulicionista jer se usudio preseliti prestonicu iz Tebe koja je bila vekovno sedište Egipta. Ovim činom je razbesneo mnoge a posebno sveštenike koji bi ostali „bez posla“ zbog te nove religije. Tačan datum kada se Nefertiti udala za Akhenatona nije poznat. Pretpostavlja se da su imali šest ćerki. U četvrtoj godini svoje vladavine, Akhenaton je uveo veru u sunčani kolut Aton, a iste godine je počeo i da gradi novu prestonicu, Akhetaten, danas poznat pod imenom Amarna.
Tokom vladavine Nefertiti je promenila ime u Neferneferuaten-Nefertiti što znači najlepša u lepoti je Aten. Sa faraonom je živela u el-Amarni gde su održavane religiozni obredi posvećeni bogu Atenu. Sa Ahenatenom je imala šest kćeri ali nijednog sina. Imena kćeri su Meritaten, Meketaten, Ankhenspaaten, Neferneferuaten, Nefernerure i Sepetenre. Nakon što je Meketaten umrla po rođenju Nefertiti je nestala iz egipatske istorije (oko 1335 p.n.e) i smatrala se mrtvom. Moguće je da je pala u nemilost faraona ili da je ubijena od strane Anhetanovih protivnika. Do danas nije pronađena njena mumija već samo nekoliko komada nakita sa njenim imenom ispred grobnice Ahenatena. Moguće je da je sahranjena negde drugo jer se 2004 pojavilo novo otkriće. Naime pronađeno je nekoliko mumija u skrivenoj prostoriji jedne grobnice te se za jednu mumiju smatra da je „Najljepša od svih“. Nije objašnjeno zašto je ni kako dospela tu ni ko je preneo. Na mnoga pitanja nije odgovoreno ali teorija do danas nije osporena. Postoji pretpostavka da je Nefertiti iznenadno preminula, i da je njen muž zabranio njeno pominjanje jer je bilo previše bolno za njega. Nefertiti se poslednji put pominje u četrnaestoj godini Akhenatonove vladavine.
dule_legenda
10.10.2008, 16:15
Njevesinska puska
Ustanak u Srbiji i Bosni 1908 zbog aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske
obilic milos legenda srpstwa i junastwa!
Принцип, Гаврило је рођен 13. јула 1894. у Обљају, код Босанског Грахова а умро је 28. априла 1918 у чешком затвору Терезиенштат. Као члан тајне организације Млада Босна, извршио је атентат на Аустро-Угарског престолонаследника Франца Фердинанда и његову супругу Софију 28. јуна 1914.
@dule_legenda
Невесињска пушка је била 1875. и избила је против Турске. Године 1908. у Србији није било устанка, а ни у Босни, осим мањих нереда и побуна.
П. С. Мојне да те felix чује.
Vojvoda Radomir Putnik
U Kragujevcu, u porodici učitelja Dimitrija, 1847. godine rođen je sin Radomir Putnik, jedan od najvećih srpskih vojskovođa i stratega i tvorac moderne srpske vojne doktrine.
Prezime Putnik bilo je neuobičajeno u Srbiji, a po legendi, porodica ga je dobila po nadimku dede Arsenija. Kada su se on i njegova porodica doselili sa Kosova u Belu Crkvu neko ga je pitao kako se zove, a on mu odgovorio da je putnik u nepoznatom pravcu. Seljaci su počeli da ga zadirkuju i nadimak Putnik ostao mu je za ceo život, a nasledili su ga i njegovi potomci.
Kao učiteljski sin, Radomir je u školu krenuo ranije nego ostala deca, sa šest godina, a školovanje je potom nastavio u Beogradu, u Artiljerijskoj školi. Postaje oficir Srpske vojske i dobija čin potporučnika. Bio je učesnik svih ratova koje je Srbija vodila od 1876. do 1916. godine. Tokom srpsko-turskih ratova komandovao je Rudničkom brigadom i Veterničkim odredom i njegove jedinice istakle su se u svim borbama u kojima su učestvovale.
Uspesi su doveli i do napretka u službi - tokom Srpsko-bugarskog rata 1985. Putnik postaje načelnik štaba Dunavske divizije, a 1890. i pomoćnik načelnika Glavnog generalštaba. Iako je bio izvanredan oficir političke prilike u zemlji nisu mu išle na ruku. Komandant Šumadijske divizijske oblasti postaje 1893, a samo dve godine kasnije ga skidaju sa položaja. Ubrzo ga i penzionišu, a razlog je bila sumnja da sarađuje sa Radikalnom strankom.
Posle ubistva kralja Aleksandra Obrenovića 1903. i smene dinastija reaktiviran je i postaje načelnik Glavnog generalštaba i ministar vojske. Od tada rukovodi i ratnim pripremama vojske. Zahvaljujući njegovim naporima srpski vojnici dobijaju brzometno oružje i tešku artiljeriju, ali ne samo to. Utvrđuje se vojna doktrina, povećava i obučava rezervni vojni kadar, otvaraju vojne škole rodova, izrađuju ratni planovi i propisuje plan mobilizacije.
U Prvom balkanskom ratu kao načelnik Štaba Vrhovne komande znatno je doprineo pobedi srpskih armija u Kumanovskoj bici posle koje postaje prvi srpski vojvoda. Ni u ostalim bitkama njegove zasluge nisu bile manje. U Drugom balkanskom ratu 1913. pravovremeno je rasporedio i pripremio vojsku, predvidevši bugarski napad, što je bilo odlučujuće za trijumf na Bregalnici.
U Prvom svetskom ratu 1914. veštim manevrisanjem i grupisanjem glavnine srpskih snaga doprineo je slamanju nadmoćnih austrougarskih trupa u Cerskoj i Kolubarskoj bici, a rukovodio je povlačenjem vojske 1915. godine. Posle reorganizacije vojske na Krfu potpuno fizički iznemogao upućen je u Nicu na lečenje. Nažalost, nije dočekao povratak u otadžbinu. U maju 1917. umro je u sedamdesetoj godini, a iza njega je ostao mit o nepobedivosti.
Stojković Milenko se rodio u selu Kličevcu u nahiji požarevačkoj. Neko vreme je držao dućan u Požarevcu, ali se ipak vratio u selo i živeo kao imućni domaćin. Pred ustanak je već bio na čelu pokreta koji se razvio u njegovoj nahiji. Kada je u leto 1804. godine doneta odluka da se pogube turske dahije (Aganlija, Kučuk Alija, Mula Jusuf i Fočić Mehmed-aga), zbog čije je okrutne vladavine i došlo do nezadovoljstva u narodu, Milenko Stojković je određen od strane srpske i turske vlasti (od koje su se dahije odmetnule i vladale samozvano) da izvrši presudu. Sa družinom od oko 50 momaka otišao je u Ada-Kale, gde su se dahije sklonile, a onda prerušen, tokom noći otišao Ibrahimu, upravniku grada i predao mu pismo u kome se objašnjava zašto je došao i ko ga šalje. Preplašen Ibrahim odao mu je kuću u kojoj su se dahije krile i iste noći Milenko ih je napao. Posle višečasovne borbe dahije su pobijene, a njihove glave, kao lične trofeje, Milenko je odneo u Beograd. Bogato je nagrađen novcem i skupocenim darovima, kao i počastima koje su usledile - tada je ostao zapamćen, što je i u kasnijim bitkama potvrdio, kao veliki junak. Veliki vojnički uspeh doživeo je Milenko Stojković u bici na Ivankovcu. Nakon ove bitke, buna na dahije je prerasla u ustanak protiv turske vladavine. Prvih dana januara 1806. godine Milenko je sa ustanicima prodro u Krajinu i zauzeo utvrđeni Poreč na Dunavu, a naredne godine, vodeći teške borbe na Štubiku i Malajnici, stvarao je uslove da se Rusi 17./18. juna prebace na desnu obalu Dunava. Bitka za izbavljenje trajala je tri nedelje. Dolazak Karađorđa sa pojačanjima omogućio je da se oslobode opkoljeni Srbi na Štubiku. Milenko Stojković je zajedno sa voždom Karađorđem na Velikom ostrvu dočekao ruskog komandanta Mihaela Isajeva. Tu ga je Karađorđe proglasio za vojvodu. Kada je osvojio tursko utvrđenje u Ramu, na obali Dunava, Milenko je iz harema komandanta grada zarobio nekoliko žena i ustanovio sopstveni harem. Sve žene je preveo u pravoslavnu veru. Posle pogibija Turaka u Beogradu 1807. godine, mnoge žene su ostale udovice, a deca siročad; bilo ih je toliko mnogo da se po ulicama gotovo nije moglo prolaziti od onih koji su prosili kako bi opstali. Srbi su ovoj turskoj sirotinji organizovali prevoz lađama natrag u Tursku. Milenko je lađe sačekao u Poreču, mestu na obali Dunava, gde je imao svoje utvrđenje i među putnicima izabrao najlepše devojke i žene kojima je dopunio svoj harem. Negde u to vreme umrla je njegova zakonita žena koja je živela u Kličevcu, pa se on ponovo oženio udovicom krajinskog obor-kneza, Milenom. Turkinje iz harema nisu kod Milenka bile klasične robinje, već više njegove lične miljenice koje su ga posluživale i dvorile. Često ih je vodio sa sobom na putovanja, a kada bi stali da se odmore, prinosile su mu čibuk i kafu. Kada bi se koje zasitio nalazio joj je muža među svojim slugama ili vojnicima i davao joj miraz. Srpskim gospođama koje nisu mogle imati poroda poklanjao je i decu koju su neke od žena dovele sa sobom u harem, a nije isključeno da se među njima našlo i poneko kojem je i sam bio otac. Posle odbrane Deligrada 1809. godine, kada je umesto ranjenog Karađorđa, kraće vreme svim ustaničkim snagama komandovao Milenko Stojković, počela je i njegova svađa sa Karađorđem oko političkih pitanja. Karađorđe je lišio Stojkovića komande ustaničkom vojskom. Tako je došlo do odvajanja Milenka Stojkovića i Karađorđa Petrovića.
Sukob sa Karađorđem bio je razlog da Milenko pobegne preko Dunava. Pre toga raspustio je harem, ne dozvolivši nijednoj od žena da je snađe neizvesna sudbina; svakoj je dao slobodu i dovoljno novca da sama izabere kakav će život voditi. Sam Stojković je otišao u Rusiju, gde je penzionisan u činu pukovnika. Prema nekim pisanim dokumentima Vuka Karadžića, Milenko Stojković je umro u jednoj varošici na Krimu na obali Crnog mora 1831. godine.
Троцки, Лав Давидович Бронштајн (7. новембар 1879 — 21. август 1940) био је руски револуционар и политичар који је имао истакнуту улогу у Октобарској револуцији.
Лав Троцки је 1912. стигао у у Краљевину Србију у Београд као тридесетогодишњи извештач о збивањима у Балканским ратовима, као дописник московске Правде. У то време још није био бољшевик. Троцки је становао у хотелу Москва, у коме су га либерални српски писци и новинари учили српски језик. Први рапорт из Београда је објавио после доласка 4. октобра 1912. (даклем, пре неки дан деведесетшестогодишњица) године из Будимпеште. Троцки је приликом боравка у српској престоници имао честе сусрете са Драгишом Лапчевићем. Лав Троцки, који се нашао на лицу места као ратни дописник руске либералне штампе, оштро је коментарисао оно што је видео у својим репортажама. Краљевина Србија није била задовољна како Троцки пише за руску штампу, па му је ускратила гостомпримство, због чега је Лав Давидович Бронштајн 1913. године напустио Београд.
Био је један од организатора Црвене армије.
Развио је концепт „перманентне револуције“.
Био је истакнути члан Политбироа и ЦК.
Био је у сукобу са Стаљином и након Лењинове смрти протеран је из Совјетског Савеза. У емиграцији наставља борбу против Стаљина и та борба полако прераста у борбу против комунизма.
Присталице Троцког су основале четврту Интернационалу.
Убијен је у Мексику 1940. године. Постоје индиције да је један од организатора убиства био Мустафа Голубић.
cosic dobrica
jesi li ti to sahranio Dobricu, pa je "azbuka proslosti"? ;)
vBulletin® v3.6.8, Copyright ©2000-2008, Jelsoft Enterprises Ltd.