Grad na Riječini

[yige_gui]

Rijeka




~ (tal. Fiume) Rijeka je središte Primorsko-goranske županije s 305.000 stanovnika, regije koju čini nesvakidašnji spoj mora i gorja koje se proteže od planine Učke preko goranskih brda do Velebita. Sa zapadne strane Rijeke nalazi se Opatijska rivijera, najstarija i najelitnija hrvatska turistička regija, s druge strane smjestila se Crikveničko-vinodolska rivijera, a jedinstvenoj pitkoj vodi vrhunske kvalitete i zraku, Rijeka valja zahvaliti najočuvanijem dijelu zemlje Gorskom kotaru.
~ Grad se još u 19. stoljeću zbog svog idealnog geografskog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu, razvio u jednu od najvećih srednjoeuropskih luka i industrijsko središte. Rijeka je bila značajna i kao jedno od najvažnjih finacijskih središta bivše Jugoslavije. Početkom devedesetih dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lučkog prometa pa se u novom mileniju Rijeka počinje okretati razvoju turizma i uslužnog sektora.




Povijesna zastava grada Rijeke karmin-zlatno-kobalt plava
u upotrebi od 1848.-1947.





Zastava grada Rijeke plava sa žuto uokvirenim grbom u sredini, izglasana na gradskom vijeću 1998. godine.
Gradsko vijeće grada Rijeke je u aprilu 2005. godine donijelo zaključak kojim se ponovno pokreće proces povratka povijesnih gradskih simbola.




Kratka istorija grada

Tarsatica - Rimsko naselje na području današnjeg Starog grada u centru, prvi put se spominje 180. godine prije Krista nakon što su rimske legije pobijedile ilirske pirate, starosjedioce na ovome prostoru. 1230. Tijekom vladavine cara Klaudija između 41 i 42 godine spominje se da je Aulus Plautius budući rimski osvajač Britanije bio zadužen za gradnju ceste koja povezuje današnji grad Trst s Tarstatikom. Prvi put se u dokumentima spominje Rijeka Svetoga Vida o kojoj pišu venecijanski trgovci. 1465. Na temelju ugovora o uzajamnom nasljeđivanju, Wolfgang Walsee predaje Liburnijski feud, kao obiteljsko nasljedno dobro, Friedrichu III. Habsburgu, a sebi zadržava pravo na doživotno uživanje Rijeke, koja do kraja 1. svjetskog rata ostaje pod vlašću obitelji Habsburg.

~ 1779. Rijeka odlukom Marije Terezije postaje corpus separatum, odnosno tijelo izdvojeno i autonomno od država koje okružuju grad, a izravno podređeno ugarskoj kruni.

~ 1848. Josip Bunjevac u ime Bana Josipa Jelačića okupira Rijeku, raspušta gradsku upravu i utemeljuje Riječku Županiju. 1868. Rijeka je opet kao corpus separatum stavljena pod ugarsku krunu gdje je ostala sve do 1918. godine.

Nakon 1. svjetskog rata 'Riječko pitanje' postaje veliki međunarodni problem koji se riješava uspostavom Slobodne Države Rijeka - Stato Libero di Fiume 1920. godine. Ipak, samo godinu dana kasnije, fašisti izvode državni udar i uspostavljaju marionetski režim sklon aneksiji Riječke države Italiji. Godine 1924. Rimskim ugovorom Kraljevina SHS pristaje na priključenje Rijeke Italiji.

Nakon 2. svjetskog rata, mirovnim ugovorom u Parizu 1947. Rijeka i Istra službeno su pripale Hrvatskoj i Jugoslaviji.

1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica, te općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Formirana je Županija Primorsko-goranska.

Danas je grad Rijeka je administrativno podijeljen u mjesne odbore: Banderovo, Belveder, Brajda-Dolac, Brašćine-Pulac, Bulevard, Centar-Sušak, Draga, Drenova, Gornja Vežica, Grbci, Kantrida, Kozala, Krimeja, Luka, Mlaka, Orehovica, Pašac, Pećine, Pehlin, Potok, Podmurvice, Podvežica, Srdoči, Svilno, Sveti Kuzam, Sveti Nikola, Škurinje, Škurinjska Draga, Školjić, Trsat, Turnić, Vojak, Zamet.

[yige_gui]

evo shto kazhu o istoriji grada


Najstariji tragovi čovječje prisutnosti na današnjem području Rijeke potječu još iz doba paleolitika i neolitika, a ostaci pretpovijesnih gradina (Solin iznad Martinšćice, Trsatski brijeg i Veli vrh - Gradišće iznad Rječine) iz brončanog i željeznog doba. Takvo je naselje dominiralo Riječkim zaljevom te osiguravalo luku i u doba života Ilira (Liburna).
Rimljani pomiču centar života bliže moru, na desnu stranu utoka Rječine u Jadran, na mjestu današnjeg Starog grada. O urbanoj razini rimske Tarsatike svjedoče brojni arheološki nalazi (temelji rimskih bedema, zidova zgrada, ostaci termi, rimskih vrata). Takvim smještajem na blago položenoj padini, s uskim obalnim pojasom, izdašnim izvorima pitke vode, zaklonjenim zaljevom s prirodnim obilježjem luke, ovaj je grad imao sve predispozicije da se razvije u važnu luku i trgovački grad.


Flumen Sancti Viti ~ Rijeka Svetog Vida
To je potaklo novodoseljeno slavensko stanovništvo - Hrvate - da zauzmu Tarsaticu i otpočnu formirati novo naselje. Prva izvorna vijest o srednjevjekovnom naselju potječe iz prve polovine XIII. st., no tada se u povijesnim izvorima pojavljuju dva naselja: TRSAT, na brijegu na lijevoj strani Rječine, na mjestu liburnskog naselja TARSATE i RIJEKA, na obali, na mjestu rimske TARSATIKE. Ta je Rijeka utvrđeni gradić, zbijen unutar zidina s nekoliko obrambenih kula podijeljen na dva dijela: u gornjem je srednjovjekovni kaštel i crkva Sv. Vida (otuda naziv Flumen Sancti Viti) i donje pučko, trgovačko i obrtničko naselje među čijim je žiteljima uobičajen naziv Rika ili Rijeka.
Na početku i potkraj XIV. st. Rijeka je u posjedu Devinske gospode, knezova Krčkih (potonji Frankopani), nakon toga u posjedu obitelji Walsee, a od 1466. Habzburgovaca. Tada je Rijeka imala oko 3000 stanovnika.

Znatan ekonomski procvat počeo je u XVI. st. uz trgovinu željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom.

U XVI. st. u gradu djeluje i tiskara s hrvatskim pismom - glagoljicom.
Tada na lijevoj obali Rječine ispod naselja Trsat još nema naselja (Sušak), ono se oformljuje tek u XVIII. stoljeću.

Zlatno doba riječke trgovine naglo slabi u drugoj polovici XV. st.
Česte turske provale prekidaju prometne putove, kao i ratovi pretendenata na mađarsko prijestolje, te dugotrajni sukobi uskoka s Mlečanima. Smirivanje ratnih prilika započinje u drugoj polovici XVII. st.

Dolazak isusovaca u Rijeku, te osnivanje njihove gimnazije znatno unapređuje prosvjetno-kulturni život uz jačanje romanstva na uštrb hrvatskog jezika i glagoljice. Značajnu prednost riječka privreda počinje stjecati u XVIII. st. Tada je car Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom, ali uskoro ojačala Mađarska kao dio Habzburške Monarhije počinje na Rijeku gledati kao svoj izlaz u svijet.
Na prijelazu iz XVIII. i XIX. st. Rijeka je pod francuskom upravom, a nakon toga opet pod Austrijom.





Burno XX. stoljeće

U građanskoj revolucionarnoj 1848. grad je uključen u Bansku Hrvatsku te ban Josip Jelačić postaje guvernerom Rijeke. Borba za Rijeku između Hrvatske i Mađarske sve se više zaoštrava, a Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. tzv. "riječkom krpicom" utvrđen je provizorij prema kojemu Rijeka dolazi pod neposrednu upravu Mađarske. Ona ju ubrzano razvija u svoj najveći pomorsko- lučki emporij.
Nakon raspada Austro-Ugarske 1918. godine, Rijeka i Sušak su dio Države SHS sa sjedištem u Zagrebu, ali je ubrzo okupirana od Kraljevine Italije.

S obzirom da Italija ranije nije tražila Rijeku, već ju je prepuštala Hrvatskoj, nastupa prijelazno razdoblje; Danunnzijeva okupacija 1919. te samostalna država Rijeka 1920., da bi 1924. ipak pripala Italiji. Rijeka ubrzano gospodarski propada i postaje periferni gradić. Sušak je uključen u sastav Kraljevine SHS sa sjedištem u Beogradu i ubrzano raste s osloncem na široko zaleđe.
Rijeka je, uz susjednu Istru, prva u svijetu pružila otpor fašizmu te je u Drugom svjetskom ratu dio antifašističke fronte.
Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine Rijeku i Sušak okupiraju Nijemci i drže do 3.svibnja 1945. kad su oslobođeni.
Zaključcima mirovne konferencije u Parizu 1947. godine, Rijeka je ponovo vraćena matici zemlji Hrvatskoj u okviru države Jugoslavije. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak su udruženi u grad Rijeku, koji se ubrzano razvija u raznim oblastima.
Nakon obnove Rijeka je preuzela funkciju glavne luke socijalističke Jugoslavije. U industrijskoj strukturi obnavljaju se tradicionalne riječke industrije: brodogradnja, tvornica papira, rafinerija nafte, broizvodnja brodskih uređaja i motora, koksara, industrija odjeće, hidroelektrane i termoelektrane. Tu je razvoj brodarskih poduzeća, sutok pet magistralnih cestovnih prometnih pravaca prema Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Puli i Zadru te željezničke pruge osiguravaju Rijeci razvoj tercijarnog sektora.

Ekspanzivan društveno-ekonomski razvoj povećao je i broj stanovnika. Danas, Rijeka s okolicom ima oko 200.000 stanovnika. Paralelno s industrijskim razvojem, Rijeka je postala središte Zapadne Hrvatske (Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar). Od početka šezdesetih godina izgrađuju se nove gradske četvrti, jačaju prigradska naselja.
Ukratko, krajem XX. st. Rijeka je razvijeno urbano i industrijsko središte kao i središte raznih razvojnih inicijativa koje igraju važnu ulogu u ukupnom razvoju Republike Hrvatske. Postaje sjedište novoosnovane Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije te sveučilišta.
Hrvatske težnje za brzim približavanjem demokratskom i liberalnom obzoru zapadnog svijeta dovele su i do temeljitih promjena državnog i društvenog sustava. Iako u Rijeci, početkom 1991. nije bilo oružanih okršaja, posljedica rata je stagnacija gospodarstva i ostalih grana industrije. Rijeka u to vrijeme smješta i brine o mnoštvu prognanih iz ostalih dijelova Hrvatske. Demokratske promjene i okretanje tržišnom gospodarstvu dovode do znatnih promjena - buja političko-stranački život, započinju ulaganja privatnog kapitala u razvoj gospodarstva, u tijeku je pretvorba društvene imovine, što je rezultiralo i velikim brojem nezaposlenih, a Rijeka postaje središte Županije primorsko- goranske.


Rijeka danas

[yige_gui]

Morčić
~ simbol & suvenir ~



Morčić je danas jedan od najprepoznatljivijih simbola Rijeke, a nekoć nakit naših baka, uz svoju estetsku i ukrasnu funkciju, simbolizira pripadnost Rijeci i primorskom kraju te kao nevidljiva spona povezuje Rijeku danas s Rijekom na početku stoljeća.

Kada se spominje "morčić", obično se misli na naušnice kao najčešći nakit antropomorfnog oblika - crna glava s bijelim turbanom, ali i na sam lik - poprsje crnog čovjeka s turbanom - ukomponiran i u druge vrste nakita (broševi, ukrasne igle, prstenje).
Na stvaranje morčića velik je utjecaj imala Venecija koja je u 17. i 18. stoljeću bila opsjednuta Orijentom, pa je tako uz orijentalne začine, mirise, tkaninu, odjeću i nakit, u odaje bogatih venecijanskih patricija uvela paževe i sluge - crnce u orijentalnoj odjeći. To je potaknulo mnoge venecijanske zlatare da počnu izrađivati ukrasne igle u obliku crnca s turbanom, zlatnog poprsja, bogato ukrašenog dragim kamenjem, prozvanog "moretto".
U isto vrijeme u Rijeci nastaje morčić, kao skromnija verzija "venecijanskog moretta". Zbog specifičnog izgleda, majstorske izrade te prihvatljive cijene, morčić postaje dio tradicionalnog ženskog pučkog nakita, ponajprije Riječanki.


Osim Riječanki, nose ga žene Grobinštine, Kastavštine, Vinodola, Gorskog kotara, nose ga na otocima Pagu, Rabu, Krku i Cresu. U Rijeci ga nazivaju i "mori", u Vinodolskom kraju "morči", u Kastvu "račini morci", a u Gorskom kotaru "morčeki".
Ričinu morčića nosili su i sinovi jedinci, pomorci (po jednu u desnom uhu), te ribari kao zaštitu, odnosno hamajliju. Uz to morčići-naušnice označivali su društveni status i ekonomsku moć, te pripadnost primorskom kraju.
Zbog svoje omiljenosti u svim društvenim slojevima, morčić je prihvaćen kao suvenir Rijeke.


O nastanku toga neobičnog nakita u našem kraju s likom crnca u bijelom turbanu postoje dvije legende.

Prva seže u 16. stoljeće i ovako objašnjava postanak morčića:

"Turci su na Grobničkom polju. U gradu strah, jer od Turčina ništa dobroga - samo pljačka i palež. Već dugo se čuju vijesti o njihovim upadima u našoj blizini, o krvavim borbama oko Senja, u Perušiću... Svi muški su na kuli. Srčano odoljevaju napadima, sve je manje snage, a pomoći niotkud. Žene i djeca zatvorili se u kuće i mole za spas. za Božju pomoć. `Kamenje neka s neba zatrpa zlo, živi da ostanemo`! Opsada traje... dani prolaze i onda Božjom rukom vođena strijela odapeta iz ruke plemenitog Zrinskog pogađa sljepoočnicu turskog paše. Vidjevši da im je vođa mrtav, Turci se razbježaše poljem. Uto i nebo usliši molitve Riječanki, te se otvori i zatrpa Turke kamenjem. Na polju su ostali samo razbacani bijeli turčinovi turbani. Kao uspomenu na tu pobjedu, riječki su muževi svojim ženama dali izraditi naušnice-morčiće."

Druga legenda s Pelješca kazuje:
"Jedna talijanska kontesa imala je crnu sluškinju koju je jako voljela. Darovala joj je slobodu, a kao uspomenu na nju dala je izraditi naušnice s njenim likom."

U drugoj polovici 19. stoljeća Rijeka sa svojim poznatim moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postaje najjače središte za izradu takva nakita, pa tako "mori" (kako još nazivaju morčiće) dobivaju, kao izraz autuhtonosti, pridjev "riječki". Izrada lika crnca s turbanom proširila se s naušnica i na druge vrste nakita kao što su prstenje, broševi, ogrlice, igle.
Kako su se razvijale i jačale trgovačke veze, morčić je našao svoje mjesto i proširio se preko Senja u Liku, čak i u Bosnu, a morskim je putem stigao do Splita, Zadra i sjevernodalmatinskih otoka.
U tom razdoblju Pavle Scarpa i Augustin Gigante osnivaju firmu "Gigante & Co" kao najjaču zlatarsku radionicu koja se bavila usavršavanjem i oblikovanjem nakita s morčićem i postižu zapažen uspjeh na svjetskoj izložbi u Parizu 1879. god. Ta je radionica zaslužna za školovanje mnogih poslije poznatih moretista kao što su Tominich, Rollandi i Karlo Venazi.
U općoj atmosferi traganja za riječkim identitetom, potaknuti prikazivanjem predstave "Vježbanje života" Nedjeljka Fabrija 1990. godine, nije čudno što su Riječani izabrali upravo morčića kao simbol Rijeke, bolje reći "oživjeli" ga i vratili mu ono značenje koje je tijekom povijest imao.
Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnje morčića umnogome je, naime, opala zbog iseljavanja velikog broja riječkih moretista, slabije kupovne moći stanovništva, a i zbog slabije zainteresiranosti novopridošlih stanovnika Rijeke.
Godine 1991. Grad Rijeka i službeno prihvaća morčića i uzima kao "svoju masku" i simbol grada. Otada morčići ponovno ukrašavaju izloge mnogih zlatara, nose ih kao ukras i mladi i stariji, a svoje neizostavno mjesto i kao zaštitni znak Rijeke nalazi na čelu povorke sve poznatijeg i popularnijega Riječkoga karnevala.

[yige_gui]

Sveti Vid
~ zaštitnik grada ~



Sv. Vid postao je zaštitnikom Grada Rijeke, a srednjovjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski "Rika svetoga Vida", latinski "Terra Fluminis sancti Viti".


Crkva Sv. Vida

Sv. Vid se rodio u mjestu Mazzara del Valla na otoku Siciliji, a kao progonjeni kršćanin bio je mučen vjerojatno 304/305. godine pod carem Dioklecijanom. Kult mu se počeo širiti oko 600. godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza. Kult Sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve Sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle Sv. Vid "sve vidi".


Riječki sv. Vid danas je u najstarijem liku još uvijek sačuvan na Trgu pred Crkvom sv. Jeronima, gdje je uklesan 1509. godine na kamenom stupu za zastavu.


Zahvaljujući trudu crkvenih i gradskih vlasti, Gradu je nakon dugih godina, vraćen identitet zaštitnika. U Starogradskoj gomili, na Grivicama, Koblerovom trgu, Korzu i drugim dijelovima Grada Rijeke ponovno se za blagdan gradskog patronata probudio život. Rijeka je crkvenim svečanostima, te nizom kulturnih, sportskih, tehničkih i zabavnih manifestacija pokazala kako je mediteranski Grad prepoznatljiv po svojem zaštitniku i svecu. Od te godine obilježvanje blagdana iznova sadrži tzv. festum cori, odnosno unutrašnju ili crkvenu proslavu koju u potpunosti organizira svećenstvo i koja počinje svetim misama trodnevnicama, a završava procesijom i velikom koncelebriranom Sv. misom na Grivicama, te tzv. festum fori, odnosno vanjski ili pučki dio. Od tada Grad Rijeka svake godine obilježava Dan svoga zaštitnika - Sv. Vida, pa je 15. jun ujedno postao i Dan Grada Rijeke koji se svečano obilježava vjerskim i pučkim slavljem.

[yige_gui]

Rijechki karneval






Grad Rijeka, poznat je po karnevalskim svečanostima još od srednjega vijeka. Gosti Riječkoga karnevala nekada su bili austrijsko i mađarsko plemstvo, ruske kneginje, njemački baruni, grofice i grofovi iz cijele Europe.

Karnevalski običaji Grada Rijeke osebujan su spoj europskoga građanskog karnevala, prije svega venecijanskog i austrijskog, i elemenata folklora i mitologije starih Slavena. Tradicionalno se, nevremenu unatoč, karnevalska događanja odvijaju na trgovima i ulicama Grada.

Uronjen u stoljetnu tradiciju, Međunarodni riječki karneval zadnjih je godina Gradu Rijeci i regiji dao prepoznatljiv događaj i dojmljiv "happening" kojem se odazivaju mnogobrojne maske, organizirane grupe maski, sudionici, gledatelji i mediji.

Međunarodni riječki karneval je bogat prigodnim kulturno-zabavnim i sportskim manifestacija. Karnevalska zbivanja službeno počinju kada gradonačelnik Rijeke, simboličnom predajom ključeva u ruke Meštra karnevala, predaje vlast u Gradu maskama koje po narodnoj predaji urnebesnim veseljem rastjeruju sile zla, prizivajući proljeće, slaveći rađanje novog života.



Rijechki Zvonchari





vishe o karnevalu
Medjunarodni Rijechki karneval

[yige_gui]

Rijechka himna



"Najdrazha Rijeko"
by Drazhen Badurina

Najdrazha Rijeko

[yige_gui]

Gradski toranj



Usprkos brojnih, gabaritima znatno većih građevina, Korzom još uvijek uspijeva dominirati Gradski toranj, koji je građen nad prvobitnim glavnim primorskim ulazom u riječki Stari grad. Na pročelju tornja danas je uočljivo nekoliko njegovih baroknih faza, koje odlikuje bogata arhitektonska plastika portala, kamenog carskog grba i reljefa austrijskih careva Leopolda i Karla VI. Nadgrađe tornja, na kojem se još od XVII. stoljeća nalazi gradska ura, višekratno je preoblikovano, posljednji put znatnije koncem XIX. stoljeća. Ispod gradskog sata je u visokom reljefu oblikovan gradski grb s dvoglavim orlom čije glave heraldički neobično gledaju u istom pravcu. Orlovi kandžama pridržavaju urnu. Iz nje teče nepresušni mlaz vode koji je trebao simbolizirati neiscrpnu vjernost grada austrijskom caru. U prolazu ispod tornja pročitajte memorijalne natpise, a možda ćete uočiti i tragove srednjovjekovne građevne faze. Toranj flankiraju ranoklasicističke palače čija gradnja započinje koncem XVIII. stoljeća, rušenjem gradskih zidina. Materijalom urušenih zidina zatrpavan je srednjovjekovni obrambeni vodeni kanal.