Oko imena Aleksandar smo se svi složili i svima se svideo moj predlog, ali kod drugog muškog imena smo imali ''malo'' borbe. Oduvek sam htela da bude Nemanja i svima sam o tome pričala, ali kako se približavao dan porođaja, svi su zabrinuto zvali :
-Pa neće valjda drugi da se zove Nemanja?
Mog muža je to ime asociralo na nemanje (nemaštinu...)

Kad je trebalo otići kod matičara da se upišu imena dece, muž me je pitao :
-Može li ipak on da bude Stefan? - pri tom me je onako kao neko tužno kuče pogledao, pa sam pristala.
Sada kada ih gledam, baš im pristaju imena i mislim da nisam pogrešila u izboru...