E baš sam o tome sa nekim skoro pričala, čini mi se sa 'Lebom

milion puta mi se dešavalo to da pomislim na neku osobu koju recimo nisam ni čula ni videla neki dug period, a da mi istog trenutka zazvoni telefon

a to za sretanje na ulici da ne komentarišem
Sebe smatram izuzetno intuitivnom. Umem neposredno da neke stvari opazim i osetim mimo rezonovanja. I iz prve mogu da ocenim ljudske karaktere i retko kad mi se dešavalo da pogrešim.
Na stranu sve ovo gore, to moje treće oko, šesto čulo ili unutrašnji glas me par puta spasilo žešćeg sranja. Jedan od ozbiljnijih primera se desio pre više od deset godina. Vraćala sam se uobičajenim putem, kojim sam se inače vraćala godinama kući u isto vreme, jedno veče, preko Karađorđevog parka, kad mi je odjednom dunulo da promenim maršutu. Ne umem to da objasnim, samo odjednom nisam htela tuda više da idem, već sam se okrenula i nastavila u totalno nekom levom pravcu do kuće. Tri puta dužem. Kanije te noći u ulici je bio opšti haos. Milicija, sirene, ljudi, ludnica. Moj komšija (preko ulice, inače duševni bolesnik) je baš u to vreme u parku napravio pokolj nožem, i to baš kod klupa kod kojih ja obično prolazim. Jednu devojku je preklao, koja je sedela sa mladićem tu na klupi, a usput izbo još jednu ženu koja je tuda prolazila. Nisam ja imala viziju šta će se desiti, niti da će se desiti nešto loše, već jednostavno samo sam znala da moram da nastavim drugim putem. Zašto, ko će ga znati

al' ja sam to pripisala ovom fenomenu.
I nekako sam se uvek više uzdala (ili bolje reći oslanjala) u nju nego u razum, i kad god čujem taj unutrašnji glasić, ja ga poslušam, gde god me odveo.
Poštujem onu staru izreku koja kaže da mišljenje vara, osećaj ne.
