VojvodinaCafe
Index - Forumi - Chat - Blog - Upoznavanje - Galerije - Igre - Download
Registracija Uputstvo Lista članova Pretraga Današnje poruke Označite forume kao pročitane Kalendar

Vrati se nazad   VojvodinaCafe Forum > Lifestyle > Psihologija

Psihologija Tek kada spoznate sebe, bićete u stanju da spoznate i druge

Odgovor
 
LinkBack Alati vezani za temu Vrste prikaza
Svest i samosvest
staro
  (#1 (permalink))
A6quattro
Legenda
A6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimum
 
Avatar od  A6quattro
 
Offline
Poruke: 2,288
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 16:44
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
Svest i samosvest - 28.01.2007, 15:37

Pre izvesnog vremena citao sam jedno stivo i to me je podsetilo na moju artikulaciju istovetnu tom stivu prilikom razgovora sa dvoje prijtelja pre nekih pola godine.
Uopste me ne zanima kako ce na ove reci reagovati neko ko anarhista nije. Jer, dovoljno je postaviti samo dva pitanja svakom da bi se dobio jednoznacan odgovor; osoba moze biti ili nesamosvesna ili anarhista.
Iako prica pocinje relacijom ekvivalencije izmedju samosvesti i anarhizma, nikako ne znaci da je deklarisanje anarhistom ulaznica za samosvest. Kao sto i nije neophodno da se samosvestan covek deklarise kao anarhista (iako ce iz mog sistema vrednosti biti anarhista).
Pitanja koja valja postaviti svakom ko za sebe tvrdi da je samosvesno bice a da nije anarhista su:

1) Da li smatras da je prihvatljivo da jedno ljudsko bice vlada drugim?
2) Da li smatras da je prihvatljivo da jedno ljudsko bice ima ekonomsku moc nad drugim ljudskim bicem?

Iako su ova dva pitanja u srzi jedno, namerno sam ih razdvojio zato sto postaje toliko ukorenjeni mitovi da se sa jedne strane vladanje jednog ljudskog bica nad drugim smatra losim, dok se ekonomska vlast ne smatra losom. Eto, “to je prirodno”. I ne samo to. Do te mere je taj mit usadjen, da retko ko uopste to postavlja sebi kao pitanje.
Nema price sa onim ko smatra da su medjuljudski odnosi uredjeni na osnovama borbe za opstanak, tj.,da su ljudi zivotinje. Jer, onaj ko tako nesto smatra, sam(a) sebe stavlja u poziciju zivotinje. A sa zivotinjama se ne prica. Mozemo se klonuti krupnih zverki, mozemo se boriti za opstanak ugrozenih vrsta, mozemo cak i sprovoditi eksperimente u cilju uspostavljanja primitivne komunikacije sa onim inteligentnijim. Ali, ravnopravno ne mozemo razgovarati. Jedino ako nesto ne pomuti nase humanocentricno stanoviste o intelektualnoj superiornosti ljudi na Zemlji, s tim da je to jedna druga prica.
Isto tako nema nikakvog stvarnog razgovora sa ljudima koji potvrdno odgovore na prvo, drugo ili oba pitanja. Sa njima se moze pricati o vremenu ili hemijskim procesima, ali ti su ljudi, iako u sebi mogu sadrzati bezbroj izuzetnih ljudskih osobina, po svom stavu vrlo bliski onim o kojima sam pricao redak iznad. Njima je prihvatljivo “da uzimaju stvari u svoje ruke” i odlucuju o buducnosti drugiih ljudi. Oni za sebe smatraju da su bozanstva i da je ceo zivot jedan mit kome su oni srediste. Ti ljudi NISU SAMOSVESNI.
Pomislio sam da medju antiautoritarnim liberalima postoji puno ljudi koji su vrlo bliski anarhistickim stavovima. Na svoje neprijatno iznenadjenje, poceo sam dobijati upravo darvinisticka opravdanja za kapitalizam. Da su takvi ljudi manjina, mesto bi im bilo u psihijatrijskim ustanovama. Nazalost, oni su vecina danasnjice.

Jedino sto imam da kazem posle takvih razgovora jeste da me takav stav tera da ponekad imam razumevanja za ono sto Al Kaida radi. Jer, prilagodili su se dobro svetu u kom jaci opstaje, iako taj svet oni nisu stvorili; iako nasilje ne podrzavam.
A kad neko odrecno odgovori na oba pitanja, a za sebe kaze da anarhista nije, onda cu se zadovoljiti time da takvu osobu licno smatram anarhistom. I bice mi drago sa njom saradjivati.
Jos je samo potrebno pronaci kakvih je osobina samosvest kod anarhista.


nomen est omen
   
Odgovor sa citatom Povratak na vrh stranice
Odgovor: Svest i samosvest
staro
  (#2 (permalink))
A6quattro
Legenda
A6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimum
 
Avatar od  A6quattro
 
Offline
Poruke: 2,288
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 16:44
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
Odgovor: Svest i samosvest - 22.03.2007, 18:12

Kada govorimo o zahtevima radnika, prica se ponavlja: vece plate, manje maltretiranja, bolji uslovi rada itd. Sistem je sebi stvorio neprijatelja koji u stvari radi za njega. Naravno, ljudi su se borili i ginuli u ratu protiv kapitalizma, uvereni da menjaju svet. Ali sistem je uvek imao stitinike protiv revolucije. Postavljajuci se fleksibilno, ispunjavajuci uslove koji su od njega zahtevani, postizao je mir u kuci i nastavak proizvodnje. Posle svake bitke je mogao da odahne i kaze: nisu se setili "onoga". A to "ono" je uvek bilo “trajni prestanak proizvodnje”, bez postavljanja uslova. To je jedino sto je ikada moglo da nanese stetu kapitalistina. Smena vlasnika nikada nije donela neko bitnije poboljsanje radnicima i obicnom svetu. Poboljsanje uslova rada je uvek trajalo kratko i bivalo zamenjeno novim, jos gorim uslovima (dodavanje poslova, smanjenje plate, do samog ukidanja radnih mesta).

Sistem se slicno ponasa i u ostalim (svim) sferana drustva. Poboljsava uslove pojedinih grupacija, da bi zatim te uslove ponistio na sirem planu (npr. povecava plate zenama za isti posao, a onda svima smanji platu, ne samo zenama, ili posadi jednu sumu za slikanje, a posece dvadeset). Ali grupacije decenijama raspredaju pricu o toj "pobedi" bez obzira sto im opste stanje nije nista bolje, cak je i losije.
Povladjujuci specificnim zahtevima, odredjenim grupacijama, sistem izbegava da poboljsa opste uslove zivljenja, jer je to previse skupo za njega, to je ono sto bi ugrozilo njegov opstanak.
Naime, kako to da "standard" vazi samo za deo populacije, da samo odredjeni procenat ljudi ima zdravstvenu zastitu, automobil, stan ili kucu? Dati svima isto bi bilo pogubno za sistem. Ne bi imao ko da radi, ko da grize da dodje do tih "ideala". Sweat shopovi su najocigledniji primer balansiranja kapitala.

Recimo, ovaj sistem nikada nece ispuniti zahteve zena za oslobodjenje od ropstva. One mogu biti suvise opasne ukoliko im se da za pravo ili osete da mogu nesto da promene. Njihov intelekt i osecaj za nepravdu nije kompatibilan sa kapitalizmom, i moze imati razorno dejstvo. Kapitalizam je muski klub, i samo one koje postuju pravila tog kluba mogu da napreduju. Zato ih treba drzati u njihovim kavezima domacice ili suprkurve koje je za nju napravio sistem, koliko god je to moguce. Na to se trose ogromna novcana sredstva. Jos uvek se juri za perifernim problemima dok sustinske stvari (intelektualno i fizicko robovanje muskarcu i domu, napustanje sopstvenih ljudskih karakteristika zarad ucestvovanja u markentiskoj utakmici i ponovno fizicko i intelektualno robovanje, ovoga puta sistemu) niko ne dotice. Ali ni one, kao ni radnici, nisu jos uvek zatrazile "ono" sto bi bilo smrtonosno za stubove sistema. Slobodu, pravo na sopstveno telo, slobodu svoje dece, nezavisnost od "muzeva". Ja, licno, zivim za taj dan. Za sada, one traze samo da budu "ravnopravne" da ne budu vise robovi druge klase, nego da postani isto sto i njihovi muskarci, “prvoklasni robovi”. A to im sistem malo po malo dopusta, tek da budu mirne. To je jos jedan kavez za njih, kavez “poslovne zene”, emancipovane vladarke svog zivota. Koja uz to placa porez.

Pandan radnickom odustajanju od proizvodnje, za zene bi bio potpuni odustanak od podrske muskarcu (odrzavanje doma), zavodjenja istog, kao i radjanja dece u svetu robova, odnosno ispunjavanja drustvene uloge koja joj je nametnuta. Zene, kao i radnici, kao i muskarci, kao sva ziva bica na ovom svetu, kao i sve grupacije, imaju svoju ulogu u odrzavanju sistema, i bez napustanja te uloge, bez bacanja scenarija (po mogucstvu zapaljenog) u lice rezisera, niko nikada nece biti slobodan. Pri tom nije dovoljno samo prestati sa brijanjem nogu. Mada se sa tim moze poceti.

Izbijanje i ishod revolucije je obrnuto srazmeran strahu od onoga sta ce biti posle. Sto smo vise uplaseni za svoje pozicije u ovom sistemu, sto se vise drzimo onoga sto smo “izabrali” za sebe i sto smatramo svojom nezavisnoscu, manji ce nas doprinos revoluciji, propasti kapitalizma, biti. I pitanja kao sto su: sta cemo posle, koja ce biti uloga moje manjine-vecine, hoce li se, po prirodi stvari, neke podele pojaviti i u novom drustvu, ta pitanja treba ostaviti za posle. Zene su recimo uplasene da ce opet doci u podredjeni polozaj jer ce se od njih ocekivati da radjaju, kuvaju, peru. To niko ne zna. Podela poslova ce ici po licnom nahodjenju, i tako ce ce i pronalaziti partneri, formirati grupe. Ako se neka zena izjasni da hoce da radja i kuva, neka se tome posveti. Opet, to nije priroda stvari, nego njen izbor. Isto kao sto ce biti onih koje ce voleti da putuju, lencare, love ili vode ljubav po ceo dan. Zato treba unistavati taj strah od promene. Sigurno ce biti i nemilih dogadjaja u toku ili cak posle revolucije, ali teskoce treba prevladati, strpljivoscu, razumevanjem, saosecanjem, ljubavlju. Gubim dah dok ovo ispisujem: toliko verujem u ljude. U njihovu sposobnost da prevazidju usadjene strahove od nepoznatog.


Neko ce se upitati "gde su tu muskarci". Na zalost, vecina njih su izgubljeni slucajevi. Zadrigli u kapitalizam, u robu, u golf i pornografiju, oni vise nemaju ni intelektualne ni osecajne mogucnosti da se osveste i okrenu ledja sistemu. Vecina belih kragni (ljudi iz gradova zaposlenih u upravnoj ili pratecoj industriji) toliko veruje u sistem u kome zive da je svaki razgovor o tome nemoguc. Ne retka su busanja u kapitalisticka prsa, makar se radilo o crvima na najdonjoj lestvici tog “gornjeg” dela hijerarhije. "Kapitalizam nikada nije bio bolji" "nikada nismo imali vise" "nasa deca imaju svetlu buducnost". Ne mogu da konstatujem da su u zabludi, jer je to sve istina u svetu u kome oni zive. Mada procentualno ne prelaze 15-20 % stanovnistva (po mojoj slobodnoj proceni) oni ne vide sta se desava u stvarnom, velikom svetu, ili to vide filtrirano, kroz medije, koji uvek posezu za najgorim mogucim pricama, plaseci te jadnike da bi i njima moglo nesto tako da se desi ukoliko ne postuju pravila. U tim sferama, BUNT ne postoji. Kada bi sutra bio donet zakon po kome su duzni da svakog ponedeljka budu izlozeni fizickom mucenju na poslu, ti ljudi bi nastavili da rade, a lista cekanja za njihove poslove bi se samo produzila. Fight Club je fikcija koja doprinosi ublazavanju frustracije, i prikazuje BUNT kao moguc, dakle, jezikom sistema, NEPOTREBAN. Sve frustracije iz muskarcevih 30-tih prestaju da vaze sa dolaskom 40-tih, sa porodicom, kreditnim karticama, kucom, autom i penzionim osiguranjem. Taj strasni prelaz iz snova u stvarnost, iz “mladosti” i “zrelost”, iz tako reci “levog u “desno” je jos jedna zamka koju sistem vrlo vesto koristi da bi nas kontrolisao. Ne sme se zaboraviti da je psihologija osnovni faktor manipulacije koju kapitalizam vrsi nad nama. Biti “muskarac” u ovom svetu znaci dostici najvisi nivo ljigavosti, jer samo tako mozes avanzovati, materijalno prosperirati, postati ljubimac svog gazde.

Zato, bez obzira koga ce ovo povrediti, treba iscepati listu prioriteta, odustati od borbe za "bolje uslove" zivota u ovom sistemu. Nikada nista necemo dobiti od njega, ma koliko nas on zavodio. U trenutku kada pomislite "evo, do juce sam nosio dzakove, a danas sedim u kancelariji" znajte da je za vas kasno. Iz kancelarije se direktno ide na groblje. Zivot je ponisten. Rad oslobadja samo tako sto ti skracuje robovski vek. Pre odes u svoj robovski raj.
Samo potpuno, tupo, beskompromisno okretanje ledja sistemu. To je jedini prioritet koji sebi mora postaviti svako ko hoce da vidi makar i jedan slobodan dan u svom zivotnom veku.
Pitanje je "kako to postici?” Pravog odgovora nema, ili ga nema dovoljno uopstenog da bi vazio za svakog ponaosob. Neke smernice se same namecu (odustajanje od konzumerizma, izlazak iz kola informacija) ali to ne kazuje mnogo samo po sebi. Ne dodiruje specificnu situaciju svakog pojedinca, ili je ne definise dovoljno. Takve opste stvari su samo pocetak privatne revolucije, posle koga nas ceka citav jedan zivot koji valja organizovati. Ono sto nedostaje je edukacija u specificnim domenima, kao sto su, recimo, proizvodnja hrane i odece, prepravljanje odece, optimizacija potrosnje vode i struje ili potpuni prelazak na kisnicu i na drvo kao ogrevni materijal. Zatim prakticni saveti iz svakodnevnog zivota: o pravljenju hleba, pranju vesa, provodjenju veceri bez televizora. O mimimalizaciji troskova zivljenja i samim tim, minimalizaciji rada potrebnog da bi se takav zivot podrzao.

“Aktivisti” cesto propovedaju “anarhiju” kroz razlicite vidove “partijskih zadataka” ili ocekivanog ponasanja “sledbenika”. To stvara dogmu, to uvodi hijerarhiju, strancarenje i nema veze sa slobodom koju ocekujemo. Umesto toga, treba davati liste primera iz sopstvenog ili tudjeg iskustva, neprestano dopunjavati te liste, ohrabrivati ljude da doprinose svojim iskustvima. Samo prosirivanjem tih takvih spiskova, koji nude alternativu potrosackom pogledu na stvarnost i njihovim predstavljanjem gde god se moze, mozemo privuci paznju ljudi koji su siti kapitalizma, a ne znaju na koju stranu da se okrenu. Anarhisticki katalog ili almanah, koji bi davao pregrst prakticnih saveta, specificnih i izvodljivih, pomogao bi da se prosiri baza onih koji bi bilo prijemcivi na ideju o revoluciji. Pokazati da je moguce ziveti cak i bez masine za ves, bez telefona. Takve stvari treba da stoje ispred ideoloskih predikata, ispred zahteva da se uradi ovo ili ono. Teorija konspiracije ili prepustanje stvari slucaju nece dovesti do zeljenih rezultata. Sa druge strane, lista knjiga i tekstova treba da se prosiri i da se stavi akcent na prakticne stvari, na savete, resenja koja iskljucuju robno-novcani sistem. Ne treba zaboraviti da nisu svi ludi koji teze za promenom ideoloski potkovani, niti su svi zainteresovani da citaju suvoparnu literaturu. Siguran sam da medju prakticarima postoje oni koji ce mnogo vise doprineti revoluciji nego vecina nacitanih revolucionara. Prvi put kada sebe neko distancira kao elitu, kao one koji “znaju”, revolucija je propala.

Treba imati u vidu i to da je rec “anarhija” tokom vekova i kroz citav zivot jednog coveka bila koriscena u krajnje negativnom kontekstu i da je jako tesko da se uopste privuce paznja onih koji bi nesto da urade ali zaziru od politickog aspekta tih poteza. Treba raditi na preokretanju te predrasuede, na afirmaciji pozitivnog aspekta bezvlasca, slobode, mogucnosti da se zivot prozivi drugacije nego kao rob. I svi drugi epiteti se moraju ili menjati ili afirmisati u pozitivnom svetlu. Primitivizam, piratstvo, sindikalizam, sve nazivi koji su ili izmisljeni od strane sistema ili im je naknadno dato negativno znacenje. Pritom se ne radi o kompromisu. Uporedo sa demistifikacijom anarhizma, treba ici ka radikalnom zaostravanju svih mogucih sukoba sa sistemom. Ne radi se ni o kakvom P.R.-u koji bi prikupio “glasove” za nasu stvar. Radi se o skidanju mraka, crne boje, depresivne i apokalipticne predstave o anarhiji koju joj je sistem odavno prilepio. Mada vecini anarhista (posebno muskarcima) prija epitet mracnog, opasnog buntovnika, treba se otvarati i ne dopustiti tu vrstu marginalizacije, kakvu je na manjem prostoru i u drugacijoj sredini doziveo PUNK, na primer, ili Black Panthers. Sistem jedva ceka na grupe obelezenih, cudnih mladih ljudi, koji, na kraju dana, samo opravdavaju njihovu “demokratiju”. Treba izbegavati suptilne zamke spektakla, koje ne moraju uvek da budu u obliku novca.
Sloboda ceka.


nomen est omen
   
Odgovor sa citatom Povratak na vrh stranice
Odgovor: Svest i samosvest
staro
  (#3 (permalink))
A6quattro
Legenda
A6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimum
 
Avatar od  A6quattro
 
Offline
Poruke: 2,288
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 16:44
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
Odgovor: Svest i samosvest - 23.03.2007, 18:39

Pertpostavimo da neka ljudska zajednica (pleme, klan, grupa, narod) zivi u ekoloskoj ravnotezi sa svojom okolinom. To znaci da broj stanovnika neke oblasti ne raste vec se
odrzava na nivou koji ne steti okolini pomenute oblasti. Primetimo da zajednica u stanju ekoloske ravnoteze sa okolinom moze opstajati iskljucivo delovanjem oblikujucih sila, bilo kulturom, tabuima, obicajima (pa cak teoretski i zakonom), ili usled veoma teskih klimatskih uslova (zivot u pustinji, u blizini polova itd).Broj stanovnika se odrzava na stalnom nivou bilo primenom kontrole radjanja, bilo usled konacnih resursa (zivot na ostrvu, u pustinji, itd).

Pretpostavimo da jedna druga zajednica nema obzira u unistavanju prirode. Ona problem viska stanovnika resava ekspanzijom, prosirenjem teritorije, osvajanjem i genocidom. Ova zajednica je po svojoj prirodi veoma brojna. Ona, buduci da je u ratu sa prirodom i okolinom neprekidno poboljsava svoje oruzije i orudje. Ona ima tehnologiju.
U slucaju kada u svooj ekspanziji druga zajednica naidje na prvu, ekoloski prihvatljivom nacinu zivota je odzvonilo.

Ovaj proces jeste neprekidna konstanta ljudske civilizacije i danas su preostala samo poneka plemena, u veoma izoovanim predelima koja jos uvek zive u ekoloskoj ravnotezi.
Radi se dakle o dve strategije prezivljavanja. Naravno kroz istoriju imamo citav spektar drustava cija je ekspanzija bila brza ili sporija. Primena tehnologije implicira neprijateljski stav prema prirodi i obrnuto. Samim tim sto je za tehnologiju neophodno rudarstvo, krcenje suma i time sto tehnologija omogucava porast broja stanovnika.

Ekonomska i svaka druga ekspanzija jeste dakle samo jedan moguci put, jedno resenje sa problem prenaseljenosti, onda kada ljudska grupa pobedi okolinu i sopstvene regulacione tabue. Strategija ocuvanja okoline i ravnotese, veoma uspesna na duzi rok uvek gubi pred kratkorocnom strategijom progresa.

Kapitalziam je naravno krajni proizvod, krajnji nacin zivota ekspandirajuceg drustva. U njemu je ekspanzija ne samo sreedstvo za resenje problema prezivljavanja vec i osnovna ideoloska premisa. Ekspanzija postaje sama sebi cilj. Cak i relativno mali broj ljudi koji zivi u kapitalistickim, razvijemim zemljama moze svojom potrosnjom i snagom primera koji cini da se nanjih ugleda vecina stanovnistva Zemlje, izazivati ogromnu ekolosku stetu.

Ljudski zivoti su kratki. Strategija pojedinca i drustva koji se priklanja "potrosnji sada" nije nelogicna, ali je strategija gubitka za citavu vrstu. Nacin zivota podredjen ekspanziji, ludilo drustva stvara nenormalnog pojedinca koji je i u licnom zivotu okrenut ekspanziji (usavrsavanju). Neravnoteza bez koje ne bi bilo ponude i potraznje siri se kao bolest.


nomen est omen
   
Odgovor sa citatom Povratak na vrh stranice
Odgovor: Svest i samosvest
staro
  (#4 (permalink))
A6quattro
Legenda
A6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimum
 
Avatar od  A6quattro
 
Offline
Poruke: 2,288
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 16:44
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
Odgovor: Svest i samosvest - 24.03.2007, 18:53

Svedoci smo necega sto niko nije predvideo: umire socijalna drzava. Noz joj je zaboden u grlo i njen ropac nikome neda da spava. Jos svega nekoliko udisaja vazduha pomesanog sa sopstvenom krvlju i ta ce drzava, uzdanica onih koji su se nadali mirnoj socijalnoj revoluciji, zauvek otici u istoriju koja ce je se, podilazeci svojim gospodarima, nerado secati, i to uvek samo kao necega na sta su kapitalisti bili primorani.

Ova smrt se jednako slavi medju gazdama kao i medju levicarima: jedni slave cistotu dolazecih profita, drugi se raduju ogoljenom, surovom licu kapitalizma. Svi znaju da je dosao kraj sveta kakav smo gledali u proslom veku: nema vise podele na nas i njih, na leve i desne, na "komunizam" i "kapitalizam". Sve je sada jedno, sve je isto. Kada i poslednja clanica novog poretka iskljuci aparate kojima se odrzavao zivot socijalne drzave, svet ce uci (ili ce izaci) u novu epohu ukidanja brige za nezaposlene i siromasne.
Pitanje je da li ce se time nesto promeniti u nasim zivotima? Hocemo li biti osudjeni na smrt od gladi ili cemo se ubijati da bismo preziveli? Hoce li biti moguce da oni ostanu u svojim udobnim foteljama, dok nasa deca traze koru hleba? Kakav ce biti scenario ta ere bez socijalnih davanja? Naravno, sve zavisi gde cemo se u tom trenutku nalaziti.
Ako smo deo neke drzave - korporacije, ako smo sebi obezbedili mesto u hijerarhiji, mozemo sa sigurnog mesta da posmatramo udaljavanja nas od onih manje srecnih. Onom broju potrebnih radnika koji je neophodan privredi koja se zamrzla u razvoju, novi poredak ce ici na ruku i ucinice sve da ko hoce da radi, ima sve sto je potrebno da bi radio. Samo sto rad nece vise biti isti: vec sada su razradjeni sistemi za maksimalno iskoristavanje raspolozive radne snage. Radnici u fabrikama na Zapadu ce dobiti sve sto traze, u zamenu za apsolutni rad i poslusnost. Jedino izbor van toga ce biti napustanje fabrike/korporacije i prelazak u geto nezaposlenosti.

Onima koji nisu te srece/nesrece da rade, ostace da se sami snalaze. Jos neko vreme ce drzava da ih dotira, koliko da im omoguci da eventualno pokrenu neku investiciju, neki mali bisnis, ili tek da trose ono sto se proizvodi, do momenta dok Azija i Istocna Evropa (sa Rusijom) ne postanu trzista u pravom smislu reci. Tada ce domaca potrosnja postati nepotrebna, dakle nezaposleni ce biti izbaceni iz sistema. Sudbina mnogih fabrika ce biti zapecacena: niko nije lud da proizvodi kod kuce kad moze u Indiji ili Kini, pod mnogo povoljnijim uslovima. Sistem ce se odrzavati podsticanjem stanovnistava da se na bilo koji nacim ukljuce u potrosnju: zona potrosnje ce uvek ostati ista, samo je pitanje da li ce joj osiromasene mase okrenuti ledja ili ce uloziti sve svoje snage da u njoj ostanu ili ponovo u nju udju. Beznadje ce biti, najverovatnije, zamenjeno borbom za goli zivot, sto znaci borbom za ponovni (ili prvi) ulazak u zonu potrosnje.

Kapitalizam ovog novog tipa racuna da ima sirovina i radne snage u trecem svetu za jos nekih 1000 godina odrzavanja na vlasti. Do tada ce vec iskrsnuti neki novi model koji ce ih odrzati na povrsini. Oni ocekuju velike migracije stanovnistva u oba pravca, od potrosnje ka proizvodnji i obrnuto. Nista novo, reklo bi se, ali zamislite ekomomski krizu iz ere depresije razvucenu na jedno pedeset generacija. Vec bi se nasao nacin da se ljudi zabave i da se to stanje proglasi "normalnim".
Da li zbog toga treba zaliti za starim? Nikako. I staro, kao i novo, imaju istu svrhu i intezitet. Dok je u doba hladnog rata, welfer drzava sluzila kao bafer izmedju "socijalizma" i "kapitalizma" danas nema potrebe za tim. Kada bi neko rekao da se tada bolje zivelo nego danas ili sutra, trebalo bi mu reci: Sto se sistem vise razvija, ljudi zive sve gore. Nije 20. vek bio neko poboljsanje u odnosu na 19. ili 18. vek, cak naprotiv. Ako se vidi koliko ljudi je umrlo od ratova, bolesti i gladi, 20. vek prednjaci nad svim ostalim periodima zajedno! Nece biti drugacije ni sa ovim, ili sledecim vekovima, ukoliko se nesto radikalno ne promeni, umesto da se ostavlja onima na vlasti da nam kroje sudbinu.


nomen est omen
   
Odgovor sa citatom Povratak na vrh stranice
Odgovor: Svest i samosvest
staro
  (#5 (permalink))
A6quattro
Legenda
A6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimum
 
Avatar od  A6quattro
 
Offline
Poruke: 2,288
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 16:44
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
Odgovor: Svest i samosvest - 31.03.2007, 05:36

Buntovnici ne predstavljaju nikoga. Samo sebe same. Samo svoje zivote, samo svoja gola tela. Pretenzija da budu vise vodi ih u hipokriziju, jer covek i nema nista osim svog tela i svog zivota. Kada su bili deca, mnogi buntovnici su slusali svoje roditelje kako se zale na sefove, posao i dnevnu rutinu zivota posvećenih Masini. Kada su odrasli, isti buntovnici su nastavili da mastaju o tome da ce svet koji su oni licno zamislili biti pravedniji i bolji, da je dovoljno da se nasa pokornost Masini, nase dnevne obaveze prema njoj drugacije raspodele. Koga oni predstavljaju? Kome treba prica po kojoj ce sve biti dobro ako neko drugi bude cistio kanalizaciju. Dok postoji kanalizacija, bice i cistaca kanalizacije. Dok postoji masovna proizvodnja postojace i robovi na pokretnim trakama.

Mali covek, u cije ime buntovnici govore ne voli ih. Mali covek Latinske Amerike voli “slobodne ekonomske zone”, mesta uz ganicu izmedju USA i Mexica u kojima “ekonomija cveta” a pojmovi kao sto su “godisnji odmor”, “bolovanje” ili “zdravstveno osiguranje” ostaju trajno nepoznati. Ko je doveo malog coveka u slamove velikih gradova? Niko. Dosao je sam. Mali covek je mogao biti nezavisan i odvojen od blagodeti civilizacije, ali nije zeleo. I on je gledao TV, ion zna da oni koji "uspeju" voze skupa kola i imaju bazene.Sta reci o malom coveku Kine koji zivi u kapitalizmu pod upravom komunisticke partije, o stotinama miliona koji mastaju o Sreci posedovanja stvari. Zar da im zamerimo? Gladan ne veruje sitom, i obrnuto.
Pobunjenici mastaju o svesti i oslobodjenju. Mali covek, radnik sofisticiranih fabrika masta o penziji, o mogucnosti da kupi prikolicu ili karavan kojim ce kada ostari da bezbrizno putuje. Celavi, istetovirani, izbuseni, kriminalcima slicni radnici jedne svetski poznate fabrike kamiona kojima je kosa otpala zbog rada sa agresivnim lakovima i bojama su na svoje stanje sasvim ponosni. "Mi smo klub zilavih", kaze jedan od njih. Omiljena filozofska tema radnickih kantina (koje vecina nasih buntovnika zapravo i ne poznaje vec su o tome samo citali u teoriji) jeste: sta bi radio kada bi dobio pedeset hiljada dollara. Odgovori su mastoviti i neoriginalni.

Mali covek zaista uziva u svom polozaju. Svejedno da li se drustveno ekonomski sistem u kome zivi naziva socijalizam, kapitalizam, feudalizam ili robovlasnicki sistem, mali covek uziva i zadovoljan je. Da nije zadovoljan, buntovnici ne bi bili u manjini, nesto bi se promenilo. Mali covek radi na pokretnim trakama, dopusta da mu tejloristicka ekonomija unisti telo, dopusta da mu ekonomski zakoni uniste porodicu, prijateljstva ili seksualni zivot. Mali covek vredno radi na poljima robovlasnika, mali covek cereci i na tocku muci druge male ljude koji su se pobunili. Malii covek cuti dok mu u ranu zoru Staljinovi policajci odvode komsije. Mali covek upravlja gasnim komorama. Mali covek projektuje gasne komore, a kada se vrati sa posla njegova supruga je presrecna, jer zaboga, on je postao Glavni inzenjer (za projektovanje gasnih komora). Mali covek srecno otima stanove, zemlju zivot pripadnicima druge nacije sa kojima su do skora ziveli zajedno. Mali covek je srecan. Malom coveku bunt nije potreban. Mali covek hoce da prezivi. U nekim juznoameričkim plemenima status muskarca odgovarao je broju jaguarovih zuba na ogrlici. Postojali su i odredjeni tabui, i ako bi ga neko video da pomaze svojoj zeni u pripremi rucka, nas mali covek plemena gubio bi status Velikog lovca. Danas ne treba loviti jaguara. Moguce je posedovati automobile marke "Jaguar". Zelja malog coveka za statusom je demokratizovana. Medjutim u doba naseg lovca, covek je mogao da ode negde drugo, da negde u sumi nadje kutak za sebe i svoje istomisljenike. Mogao je da se pobuni. Sada ume vise nema, sva sredstva za proizvodnju su u rukama svetske Masine.

Zato buntovnik koji se bori "u ime malog coveka" nema nikakvih izgleda. Mali covek je prozreo takve pobuenjike. Mali covek mrzi mastare koji bi da mu oduzmu sigurnost i miran zivot do penzije. Zna mali covek o cemu se zapravo radi: Lenjin je preuzeo masinu od Cara. U Barseloni 1936. su se anarhisticke fabrike takmicile u proizvodnji nastavivsi da konkurisu jedne drugima. Anarhisticki kapital (državni kapital ) privatni kapital. Svejedno je, neko uvek cisti govna. Vesanje, streljanje, elektrcna stolica. Izaberite sami.

I tako dolazimo do teskog pitanja: Sta je to autentican bunt? Moj skromni odgovor je: To je ona bunt koja dolazi iznutra, iz tela. To je slepa pobuna tela, pobuna vezanog konja, pobuna zivotinje u nama, pobuna neplemenitog divljaka, nemoralna pobuna, pobuna sluzi i izlucevina, Pobuna kojoj nista nije sveto, pobuna koja i ne zna da je pobuna. Pobuna koja je nezna i pobuna koja je divlja. Pobuna je i majka koja mazi svoju bebu, otac koji je srecan samo zato sto mu je sin napravio prvi korak. Prihvatanje postojanja bez drustvene ambicije sklole, usavrsavanja i ostalih agentura Masine. Obicno postojanje po sebi je dovoljno retko da je postalo pobuna.

Do sada se ni jedna pobunjenicka ideologija nije osvrtala na ovako opisan oblik pobune. Na ono sto se stvarno stvara bunt u nama. Jer, malom coveku koji se plasi, koji umire besan i bolestan od rutine, koji bunca u krevetu od frustracije, koji muci i biva mucen od strane drugih malih ljudi treba objasnjenje za njegovo stanje. Australske domacice na prozaku, frustrirane devojcice na dijetama, mucenici plasticnih operacija u ime Estetike. Oni cekaju odgovor u Masini koju sami grade. Izlazna strategija jednostavno ne postoji. Ljubavi nema, ako hocete samo uzmete i otmete. Resenja nema u logici trzista, u jeziku kojim se obracamo i koji je u nama porodila kartezijanska nauka i dve hiljade godina ovakve civilizacije. Dakle, slepi smo robovi ukinutih svakodnevnica.


nomen est omen
   
Odgovor sa citatom Povratak na vrh stranice
Odgovor: Svest i samosvest
staro
  (#6 (permalink))
A6quattro
Legenda
A6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimum
 
Avatar od  A6quattro
 
Offline
Poruke: 2,288
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 16:44
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
Odgovor: Svest i samosvest - 01.04.2007, 17:07

Osnovni problem upornog ne pokretanja revolucije ne nalazi se u snazi sistema, niti u blagodetima Civilizacije kojima smo okruzeni. Problem nije ni u nerazumevanju nekih buducih odnosa, niti u previse usitnjenoj masi "wanna be" revolucionara. Osnovni problem, i to je stvarno problem koji se mora razresiti ukoliko ne zelimo da crknemo radeci bez vode i bez vazduha, jeste u cinjenici da velika vecina "pobunjenika" smatra da neprijatelj nije Civilizacija, nego njen produkt (ili nusprodukt) Kapitalizam.

Cak i medju najzescim oponentima Kapitalizma mogu se naci oni koji, kada se dodje do vidjenja drustva posle revolucije, zastanu, pa malo vrate film, pa onda pocnu da brane neke od tekovina Civilizacije, ako ne i celu Civilizaciju, sa izuzetkom tog izroda, Kapitalizma. Lepe su fabrike, lepi su putevi, avioni i letovalista, obrano mleko i telefoni, samo da nam nije gazda da nas sibaju. Neki velicaju kompjutere, neki fakultete, neki ne bi znali da zive bez mobilnog i knjiga. A svi su "revolucionari".

Ubedjenje da Kapitalizam nije neodvojivi deo Civilizacije, da ga je moguce otcepiti i baciti bez da se odbace i neke druge tekovine, je cesto i vrlo popularno medju oponentima sistema u kome zivimo. Gotovo da nisam sreo anarhistu da se ne drzi nekog od dostignuca Civilizacije ko pijan plota. A "anarhista" je mozda najzesci buntovnik danasnjice. Ni jedan od njih, pak, ne moze da zamisli svoj zivot, a kamoli drustvo ili planetu bez odredjenih pogodnosti, komoditeta na koje je navikao.

Dugacak je spisak stvari i odnosa koje ljudi nose u srcu i za koje misle da bi pod nekim drugacijim drustvenim okolnostima bili od koristi i za njih i za zajednicu u kojoj bi ziveli. Ne radi se, pri tom, samo o velikim stvarima, kao sto su fabrika i fakultet, nego i o udobnim dusecima sa svemirskom tehnologijom, automobilima na elektricni pogon, samovlazecim vibratorima, patikama koje same hodaju, i slicnom, neobjasnjivim i nepotrebnim cudima Civilizacije.

Vrlo je jednostavno odrediti korene takvog pristupa. Tehnologija koja zamenjuje stvarnost, zamenjuje i roditelje u sve vecem procentu od momenta kada smo rodjeni. Sve funkcije koje su nekada obavljali majka i otac i bliski rodjaci danas obavljaju TV i druga cudesa tehnologije. Ono sto najvise strada u tom sve "normalnijem" procesu jeste vaspitanje, obrazovanje zasnovano na ljudskim vrednostima, na osecanjima. Veze izmedju ljudi pucaju dok smo jos deca: one se nikada vise nece obnoviti. Kada konacno postanemo odrasli, tehnologija, sistem i spektakl je sve sto poznajemo. Hajde neka neko pokusa da nam oduzme sve to. Griscemo vise i jace, ubijacemo koliko god treba, samo da ostanemo u dometu elektricne energije, magnetskih talasa svih vrsta, novih automobila i udobnih kuca. Da nam neko da da biramo izmedju davno napustenih roditelja i udobnosti, zna se sta bi vecina odabrala. Nasa svest radi na struju; gotovo da ne postoji svetlo osim elektricnog u njoj. Kada neko spomene zvezdane noci i pranje na ruke odmah se strecnemo i reagujemo kao pecinski ljudi. Priroda je neprijatelj i prirodni, slobodni ljudi su nepozeljni.

Jer, nasa svest se, uprkos ili zahvaljujuci tehnologiji nije daleko odmakla od preistorijskog coveka, zbunjenog i uplasenog gromom, vetrom i drugim cudima strasne "prirode". Cak je taj neandertalac hrabriji od nas, jer je on isao ka toj prirodi, upoznavao je, a mi od nje bezimo i sakrivamo se iza svojih celicnih zavesa i ispod betonskih pokrivaca.

Ta vestacka veza izmedju nas i "dostignuca" Civilizacije je nesto sto smatramo dragocenim, nesto sto nam odredjuje mesto, ulogu i cenu u drustvu u kome zivimo. Kada bi nam neko to oduzeo, postali bi "nista", odnosno primitivci, pecinari. Jer kompjuter i automobil ne predstavljaju nas samo kao dobrostojece pojedince u siroko osiromasenom drustvu, nego predstavljaju i vrhunac naseg intelekta, nasu sposobnost da upravljamo tim mocnim masinama. Nas intelekt nista ne moze tako dobro da reprezentuje kao mogucnost da snimimo mali film svojim mobilnim telefonom, da postignemo maksimalam broj poena u najnovijoj video igrici, ili savladamo novi, "user friendly" softver, koji ce podici cenu nasem intelektu. On se meri i sposobnoscu snalazenja u toj hijerarhiji slika i ideja koja uvodi mir u nase glave, za razliku od haoticnih, prejakih i nepotrebnih osecanja koja se javljaju u komunikaciji sa drugim ljudima.

Kada kazemo Civilizacija, podrazumevamo sve sto je postignuto u poslednjih 10000 godina, svi "pronalasci" sva otkrica teritorija, sva uterivanja boga bezboznicima i opismenjavanja divljaka. Podrazumeva se da nema razlike izmedju pronalaska tocka i otkrica Amerike: i jedno i drugo su stvari bez kojih covecanstvo ne bi doslo do ovih visina razvoja, do ovog nivoa intelekta. Mi bi smo bili divljaci da kojim slucajem Tesla nije izumeo naizmenicnu struju ili da nema motora na unutrasnje sagorevanje. I takve stvari, obicno, ne podrazumevamo pod tekovinama Kapitalizma, nego su to proizvodi Civilizacije, necega sto bi se svejedno desilo, kad-tad. Mi uporno propustamo da uspostavimo vezu izmedju svih tih pronalazaka i robovlasnickog sistema u kome zivimo. I da nije bilo Egipta, Kine, Rima, Hriscanstva i Islama, opet bi se sve dogodilo bas ovako, i imali bismo sve nase igrackice da nas zabavljaju i greju u dugim zimskim nocima. Civilizaciju smatramo nevinom, nezavisnom od ugnjetavanja, izrabljivanja i masovnog ubijanja kojima obiluje njena istorija. Ona nije kriva za genocide, rusenja, zagadjenja... Krivac je jedino taj izrod, Kapital. Da se on nije pojavio, svi bi smo bili srecni i veseli u svojim domovima sa grejanjem na gas, u svojim dzipovima, ispred svojih LCD ekrana.

Da, postoji razlika izmedju dobre i lose tehnologije, izmedju aparata za disanje i tenka. Razlike ima izmedju nuklearne podmrnice i nuklearne elektrane. Izmedju penicilina i bojnih otrova, izmedju dinamita i genetski modifikovane hrane. Postoji razlika ali postoji i uslovljenost. Bez jednih ne bi bilo ni drugih, kao sto bez Civilizacije ne bi bilo mnogih bolesti pa ni potrebe da se one lece. Vest od pre nekoliko godina: "Americki naucnici su otkrili nesto sto podseca na rak na ostatcima nekog indijanca starim 5000 godina". Sta su oni sposobni da nam prodaju, i u sta smo mi sposobni da poverujemo.

Kapitalizam nije sistem za sebe. On nije tek tako postao ni iz cega. Nije on slucajnost, niti je put ka humanijem drustvu. On je samo jedan od proizvoda bolesne Civilizacije, izgradjene na krvi onih koji je nisu prihvatali i kozi planete koja joj nije kompatibilna. Kapitalizam je samo poslednji i najuspesniju (za sada) stepen iscrpljivanja sirovina i snage kako iz planete, tako i iz coveka. On moze da traje veoma dugo, ali moze da bude lako smenjen nekim novim sistemom koji ce pomoci u produzavanju Civilizacije i zastiti njenih tekovina. Piramide, pomorski putevi, stospratnice i kanali ispod mora ce ostati mera velicine ljudskih sposobnost i posle Kapitalizma, i ka takvim dostignucima ce covek teziti dokle god bude Civilizacije. Makar morali da je prenesemo negde u svemir, jer sva ta cudesa zahtevaju energiju koja premasuje mogucnosti nase planete i nas kao iscrpljenih baterija.

Jer, Civilizacija je pronasla savrseni nacin da opstane. Prezentujuci sebe kao nesto napredno, nesto jako vredno, nesto sto nas cini razlicitim od ostalih zivih bica i drugacijih civilizacija (koje je redovno unistavala ili izolovala) ona se uvukla pod nasu kozu, terajuci nas da je branimo kao sto bismo branili svoje gole zivote. Mi to i cinmo, cak i kada shvatamo da svet u kome zivimo nije nas, da nesto mora da se menja. Ali cak i najdrasticnije promene koje prizeljkujemo, zaustavljaju se pred nekim stvarima koje bi da zadrzimo, pa se "revolucije" najcesce zavrsavaju na prostom sminkanju Civilizacije, necemu sto se na kraju ponovo vrati na njene dobro utabane puteve. Ta bolest koju svi nosimo, bolest Civilizacije, je nesto sto stoji na putu sustinskih promena. Ona nas zaslepljuje pred mogucnostima da sagledamo i organizujemo zivot van njenih tekovina, bez megalomanskih cudesa, putovanja u svemir ili tehnologije. Bolest komoditeta, bolest sigurnosti, bolest linije manjeg otpora. Njeni okovi i otrovi nas cine njenim robovima, ma koliko se mi osecali revolucionarima. Jer kada se probudimo u svom toplom domu i pomislimo kako je zivot lep, slobodni smo sve do trenutka kada se latimo cigarete, popijemo prvu kafu. Ne moramo ni da krenemo na posao ili fakultet/skolu a vec smo ustali u odbranu Civilizacije.


nomen est omen
   
Odgovor sa citatom Povratak na vrh stranice
Odgovor: Svest i samosvest
staro
  (#7 (permalink))
A6quattro
Legenda
A6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimumA6quattro je dostigao maksimum
 
Avatar od  A6quattro
 
Offline
Poruke: 2,288
Član od: 19.09.2006.
Poslednji login: juče 16:44
Pol: Muško
Godine: 44
Lokacija: Melbourne
Odgovor: Svest i samosvest - 07.04.2007, 12:10

Radnicka klasa u savremenom kapitalizmu vise nije neprijatelj kapitalista: ona je njihov saradnik i njihov sledbenik. Radnicka klasa, zavedena olaksicama koje je dobila gotovo bez borbe, gleda u svog idola rasirenih ociju. Ovako hrabra izjava mozda izgleda bezobrazno, ali nas njena istinitost zauvek ostavlja tuznim.Jer, ako pitate radnika u Mancesteru ili u Bostonu, Melburnu ili Pekingu da li bi vise voleo da bude "na vlasti" a i dalje da radi ili da bude na vlasti a da ima nekoga da radi za njega, uvek bi izabrao ovo drugo. Burzoaska pozicija je vrhunac dometa radnicke klase, i to je bila i pre svih propalih revolucija, to je bila od postanka "radnistva". Cinilo se, istina, da se radnik bori protiv gazda i poretka, ali bi on, svaki put kada bi imao priliku da dodje do konkretnih razultata u toj svojoj borbi, vesto i oprezno izvukao prste iz vatre i pristajao na "bolje uslove", "vece nadnice", i slicno. I opet se vracao na isto mesto sa kojeg je krenuo, u fabriku. Njegov izbor je predstavljao pobedu za gazde, nikako za njega i njegove drugove, ali je on to video kao jedini izlaz, jedinu alternativu gladi, siromastvu, padu na drustveno dno. Niko se nije usudjivao da postavi pitanje postojanja fabrika i njihove toliko uzdizane nezamenljivosti.

Danas se strajkovi na Zapadu dizu zbog dva procenta povecanja plate, nikako za rusenje sistema. Radnici vole sistem i cuvaju ga. Njihovi krediti zavise od sistema i od zadrzavanja posla. Stoga ne zatezu mnogo. Radnik vise nije skroman; on zeli sve. On zeli da bude gazda. Njegova svest se razvila u svest onoga ko poseduje i kao takva ona nema druge zahteve osim da poseduje vise i kompletnije. Rad je nekada bio “izlaz” iz stanja gladi, danas rad predstavlja stepenik ka burzoaskim dobrima, ka vecoj kolicini robe i sigurnijoj buducnosti. Svaki radnik se nada da ce on ili njegova deca skupiti dovoljno novca ili dobara da mogu da se izdignu iznad "radnistva". On grabi sve sto mu se da. Skoluje decu da bi bili iznad njega, da bi ostvario svoje burzoaske ambicije barem kroz svoje naslednike. Razlika izmedju razvijenih i manje razvijenih sredina, sto se toga tice, stoji samo u vremenu koje je potrebno da se dodje do zeeljene pozicije u drustvu materijalnih vrednosti. Na zapadu je to moguce ucin