ne znam da se borim s strahom, zivim sa njim/njima
imam neke.. traume iz detinjstva.. koje su me obelezile do dana danasnjeg.. promenila sam nebrojeno mnogo psihologa.. svaki sem jednog je mislio da ga foliram..

taj jedan koji nije mislio da foliram, rekao mi je da samo pametne osobe mogu sebi da dozvole tako nesto posto ocito imaju o cemu da razmisljaju, glupi su jednostavno suvise glupi za tako nesto.. prvi put kad sam se pokajala sto sam pametna..
kroz zivot idem tako idem, za sada se ne zalim iako sam svesna da cu kad tad morati sa strahom, velikim najvecim, da se suocim.. a kad se suocim, znam da ce se pojaviti u najgorem mogucem obliku..
sama sam sebi lek, toga sam svesna.. ali bezim od toga, pravdajuci se da sam suvise slaba.. mozda i jesam.. i eto, opet sebe uveravam u to, umesto da u'vatim vola za rogove i krenem napred..
dzaba.. ako sam sebi ne pomognes.. nee ti pomoci niko.. sam si sebi i najveca pomoc i najgora kazna.. ali znam da je sa demonima u glavi ziveti jako tesko.. i ne preporucujem to nikome..