Uvek sam imao tremu. I kad sam je potpuno svestan, ona je obuzimala deo emocija i ponasanja. Na srecu, nikada nije uticala ekstremno negativno! Uglavnom me je terala na dodatnu koncentraciju.
Znam neke ljude kojima je trema bila velik problem. To im je u prirodi i ne mogu da se odupru stanju. Pricali su mi ljudi da drmnu par gutljaja zestine pred ispite i sl.
Tako bi dobili dozu ravnodusnosti i kuraži, neophodne za ovakvu situaciju.
Cestim dovodjenjem u stresne situacije i brojnim neuspesima, covek postaje podlozniji tremi, a njegovo telo zauzima gard. Ovo se moze prevazici, barem delimicno, razgovorima i stavovima.
Jedna moja koleginica me pita (onako sva u tremi dan pred ispit): Sta cemo mi, meni frka?
-E reko, najgore sto moze da nam se dogodi je da padnemo! Svakako cemo posle na pivce!
-Jaaaaooo stvarno!
-A u nadi da nismo poslednji supci (izvinte na izrazu), mozda i polozimo!
-Tim bolje, al' pivce stoji....
(I tako se smirila za cas! A ko zna sta joj se blesavo motalo po glavi.)
Meni je izlazak na ispit bio (fala bogu nema ih vise

) blaga tenzija, ali iskljucivo onih 15 min pred pocetak....jer mrzim da cekam! To me ubija! Koje pitanje? Dali sam spreman? Kako cu proci?