Mene je timski posao naučio kako se kritikuje i kako se prima kritika. Daleko od toga da su ljudi imuni na negativne komentare, pa i ja, naravno, ali plodnost kvalitetnog sagledavanja kritike se posle ogleda u našoj odluci da zaista kod sebe nešto promenimo, popravimo... Teško je sujetu frknuti pod noge, baš teško...

Ali ako se na prvo mesto stavi razum, neko kolektivno dobro, a samim tim i lični uspeh ili učinak, vredno je poraditi na tome. Nije lako ni izabrati pogodan trenutak, mesto i način za kritiku. Ukoliko smo mi naprasni i direktni kritičari, tako će nam se uglavnom i vratiti, a ako stvari argumentujemo i pri tom se vidi i realna potreba za kritikom, ona će najverovatnije biti uvažena, i na taj način nama uzvraćena. Uvek sam za miran ton i logiku, iako se kod mene na poslu sve servira bez uvijanja i maženja. Svi zavisimo jedni od drugih, pa je to valjda i nužno...
Privatno sam najosetljivija kad mi neko kritikuje dete, muža, ili mene u vezi s njima. Način života je samo moja stvar, i tu ne volim da mi se soli...