Kad malo bolje razmislim

... Ceo dan se smejem...
Scena prva:
Razgovaram sa mojim batom o tati, o susretu u ponedeljak, ako Bog da... Završili razgovor sa ubičajenim:
'' izljubi tetkinu džomboslavu i poljubi ujino derište ''..
Posle dvadesetak minuta, zvoni telefon...

Podižem slušalicu, kažem '' alo ''

Tišina

...
Ma, rekoh, da li je moguće da se neko zeza

...
Dreknem toliko glasno da su se zidovi zatresli...

Čujem dečije mrnđanje '' maamaa ''

Ko se na ovakav način zeza...

setim se da je cocoroca počela da '' juriša '' na telefon...

Hladno

je podigla slušalicu i pritisnula redial...

Plačem od smeha i urlam, '' bato, njanja

'' ,
javlja se brat i kada sam mu jedva ispričala šta se desilo,
bio je veoma ponosan...

Rekoh

:'' Cocoroca je na mene, pazite da vam slučajno ne pozove tačno vreme u Londonu ''
Scena druga:
Kiki i ja se vraćamo iz vrtića...
Na vidiku je traktorrRRR

...
Počinjemo da skačemo od sreće,
jer mi obožavamo traktore, kombajne i slična prevozna sredstva...
U traktoru su prevozili krmaču...
Kaže Kiki '' Mama, vidi kravu !!! ''

Ja: '' Ma, nije to krava, to je krmača,
tjah, kao da rasteš u nekoj belosvetskoj prestonici...

''
Setim se u momentu, kako sam sa svojih osamnaestak godina,
otišla sa tatom u divljinu,
gde mi je on sa ponosom pokazivao zasejanu baštu,
objašnjavao šta je šta...
Moje oduševljenje:
'' Tata, jao biće jagoda ''

Tata

:
'' Nisu to jagode, to je krompir ''

Ja: '' Pa dobro, imaju sličan cvet

''
Reče meni, moj dobri otac,
isto ovo što sam danas rekla njegovom unuku, o životu u belosvetskoj prestonici...
Razliku od petnasetak godina ćemo da zanemarimo...