Moram nesto da napisem,sputao bih sebe ako bi precutao,vratio sam onaj snimak najmanje trideset puta,kad te neko ucini tako ponosnim,srecnim,dirne te do suza jer je mlada,lepa,uporna,uspesna,deo jednog tima koji pobedjuje,a zove se Srpska teniska inkvizicija,kad zaboravim na polufinale jer mi je zao porazenog,kad vidim njenih dvadeset godina zivota kako prolecu dok ide Boze Pravde,kad se vijori nasa svetinja iznad Pariza,kad primim deset poziva u nedelju ujutru sa cestitkama za nesto cega nisam bio ni promil deo,kad pomislim na desetine klinaca koji udaraju lopticu po Srbiji i sanjaju da jednog dana budu kao oni,kad razmislim da je ovo tek pocetak i da ce mo jos mnogo puta biti ponosni na njih,
ne mogu,a da ne pokazem postovanje

I onda dodje ponedeljak i ljudska glupost oko mene se prolije i pokusa da me potopi,ima jedno ostrvo na koje se nasukam...poraz nije opcija...ajde!...