dodjem ja iz shkole, umorna, kao i svaki vredni djak, pogotovo maturant. josh me produvao vetar dok sam se doshetala od autobuske do mile mi zgrade... da nevolja bude josh veca, osim teshke shkolske torbe, dodatni teret mojim ruchicama predstavljale su i naochare za sunce koje sam nisam mogla da nosim na mestu gde im je inache, jelte, mesto-na glavi, jer je vishe sunca bilo jutros u 7 nego u 2 popodne.... takodje normalna i svakodnevna pojava. nego, doshla ja kuci, i odmah na dremkanje... probudim se, pogledam kroz prozor ono- veje sneg...

ko veli, mozda se tripujem, sanjam, neshto nije uredu samnom... evo sad gledam napoljei pahulje prolecu pored mene... nishta mi nije jasno. ovo vreme me ostavlja kompletno zbunjenu...