Situacija 1: U kupatilu sam. Zvoni fiksni. Dugo zvoni. Zvoni mobilni. Prvi put. Drugi put. Treći put. Ok, negde gori, neko je umro, neko je u bolnici, neko me baš, baš treba. Izlećem iz kupatila i javljam se. I onda čujem glas sa druge strane: "Opet telefon držiš u dupetu"?
(ovo neviđeno zadovoljstvo mi po pravilu redovno priređuje rođena sestra)
Situacija 2: Nenajavljena poseta. Mislim, ne reagujem neugodno, jednostavno ne otvaram vrata. Neko kanda još nije čuo za telefon.
Situacija 3: Vikend. Jedina dva dana kada nisam osuđena na alarm i kad mogu da odspavam. I to svi znaju. Ali neko baš ne benda. Eto, ne može da spava pa je rešio da me probudi, čisto da proveri da li sam još uvek nadr*ana kad me probude.
Mada, sve gore navedeno su vrlo prijatne situacija u poređenju sa time kako reagujem kad neko dirne u moje (prevashodno članove porodice, ali ne samo njih).