Dok bije decu, njega ne boli.
Da li je to baš tako?
Osamnaest nevladinih organizacija pokušava da zakonom zaštiti naše potomke od fizičkog zlostavljanja.
Tužno zaista da pojedince treba zakon da koči, a ne sopstveno srce.
S' druge strane - kako je moguće da nekome padne na pamet da zahteva od roditelja da u kriznoj situaciji, u kojoj ništa drugo ne pomaže, reaguje samo rečima?
Primer:
Klinac uzima šrafciger koji je senilni deda ostavio na podu u garaži.
Ja mu lepim rečima kažem: "Ostavi to, možeš da se povrediš".
On se smeje.
Ja mu kažem: "
OSTAVI TO", dovoljno dobro naglasivši ozbiljnost situacije, a on čuje:
super, vreme je za igru.
I počinje da trči...
I šta kada ga stignem?
Da verujem da će bez tog dobro zasluženog udarca po dupetu zapamtiti te više nikada ne ponoviti istu scenu?
Da verujem da nije shvatio ozbiljnost situacije, ali da će je shvatiti nakon mojih reči i više
nikada neće pokušati nešto slično?
Neke greške mogu biti fatalne...pa opet...izgleda da će nam zakonom obezbediti pravo na njih.