Naš narod (koji ja inače jaaaaaaaaako volim, ali sam isto tako i jaaaaaaaaako objektivna) je prepun seljačkih običaja. Bilo je tako, još uvek je tako i po svoj prilici - uvek će toga i biti.
Moji svekar i svekrva nisu u tom fazonu (mada ne mogu da poreknem da kad pomislim na seljačke običaje odmah se setim njih i nekih stvari na kojima oni insistiraju), a sve i da jesu mamkanje i tatkanje ne bi od mene dobili. Niti ih volim kao svoje roditelje, niti ih osećam bliskim kao svoje roditelje, niti sam spremna da se foliram da ih ne razdvajam od svojih roditelja. Ne očekujem od njih da mene gledaju kao svoje dete, jer to nisam, jedino što očekujem je da mi (nam) se ne mešaju u život.
A kad vidim te što se mamkaju i tatkaju kako tepaju jedni drugima, a ovamo se mrze i ogovaraju, dođe mi da

. Kod mene je bar sve transparentno

.