Prljavi medijski rat!!

[Petar II]

Piter Brok…1

Peter Brock (Piter Brok), autor knjige ,,Media Cleansing: Dirty Reporting,,
(Medijsko čišćenje: prljavo izvještavanje)

Piter Brok je, boraveći na svim stranama tokom ratova u bivšim Jugoslovenskim republikama, i tragajući i upoređujući članke i TV priloge objavljene u medijima širom svijeta, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Medijsko čišćenje: prljavo izveštavanje”, o novinarstvu i tragediji u Jugoslaviji, sklopio sliku o tome kako su novinari proizvodnjom vijesti, korištenjem glasina i izjava sumnjivih svjedoka „iz druge ruke” od Srba napravili „etničke čistače”, masovne ubice, silovatelje i ratne zločince koji su počinili genocid. Posle brojnih članaka i knjige „Huškačko novinarstvo”, objavljene 1993. godine, u kojima je upozoravao na medijske manipulacije žrtvama i brojevima, Brok je na sebe navukao bijes novinara, ali pojedinih vlada koji su manje istraživali a više koristili servirane priče. Tako je postao „prijatelj Srba”.

U knjizi izdatoj u Los Anđelesu, koja se za sada može naručiti preko Internet adrese http://www.mediacleansing.com/ Brok je tridesetogodišnjim iskustvom istraživačkog novinara razotkrio mnoge do sada „nesporne” izvještaje, „činjenice”, brojke i događaje koji se nisu dovodili u pitanje.

U namjeri da uporedi odnos prema sedmoj sili u bivšim Jugoslovenskim republikama, Brok u intervju za „Politiku” objašnjava da se tzv., interaktivni „odnos” mora posmatrati sa dva aspekta: jedno su zvanične strukture, a drugo je – javno mnjenje.

– Na početku, Slovenci su primijenili ne baš suptilne metode zastrašivanja koje su uključivale scene o kojima je tako stručno izvještavala Silvija Pođoli (Nacionalni radio) na brifinzima tokom tog desetodnevnog rata. Prisustvo naoružanih vojnika na konferencijama za medije učinilo je mnogo da odvrati Amerikance i druge reportere od istraživanja izvan zidova pres-centra i hotela kako bi utvrdili realna zbivanja u tom konfliktu.

Pa kako su izgledali izvještaji iz Slovenije?

– O tome je izvještavano izvršnim urednicima u evropskim „kontrolnim” biroima i u Americi, koji su minimizovali priloge u američkim novinama na puko izvještavanje o „činjenicama” kojima su ih snabdijevali zvanični Slovenački novinari. I naravno, odnos JNA prema medijima bio je fatalno nepostojeći.

Dakle, vijesti i članci su nastajali na vještački način?

– Tada, na samom početku, nepoznavanje istorije, kulture i jezika, pogotovo kod američkih novinara, bilo je flagrantno, a isključivo korištenje „stringera” (sa otvorenim ili skrivenim vezama sa državnom štampom) na početku je doprinijelo neuspjehu. Američko osoblje za odnose sa javnošću takođe je bilo umiješano u pravljenje medijskih strategija. Ovdje prvenstveno mislim na Filis Kaminski, koju je sam David Fin iz Ruder i Fina identifikovao kao tadašnjeg „starijeg međunarodnog savjetnika” Slovenačke vlade.

[Petar II]

Piter Brok …2

A kako vam je izgledalo izvještavanje iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova i Metohije?

– Slovenačka medijska „doktrina” odredila je postavke „novinarstva naklonosti” ili „novinarskog lobiranja” koje je preovladavalo tokom ratova koji su uslijedili jedan za drugim u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Strana štampa je trebalo da bude kontrolisana kroz „dojave”, lažne informacije, konstruisane događaje (uključujući zloglasna granatiranja pijaca u Sarajevu) i zvanično bratimljenje tokom te decenije, čak sve do danas, npr. Hag, Srebrenica, „nezavisnost” Kosova, itd.

Zapadna/američka, medijska „eksploatacija” i zastrašivanje rutinski su se obavljali tokom rata u Hrvatskoj, kada je dezorijentacija većine dopisnika postala svakodnevnost. A nekoliko dana poslije „početka” bosanskog rata, „ukopani” mediji u Sarajevu su pokazali da je stvar gotova. Do vremena kada je NATO rat na Kosovu buknuo, američki čitaoci i gledaoci, uključujući Kongres i operativce u inostranoj politici, bili su temeljito instruirani da su „dobri momci” sa bijelim kapama – svi osim Srba.

A srpski medijski odgovor?

– Svakome ko je proveo neko vrijeme u regionu bilo je očigledno da je odgovor srpskih medija bio katastrofalan. Lično sam imao koristi od kompetentnog „izvještavanja” Tanjuga – čak iako je ono zvanično bilo loše korišteno u domaćoj srpskoj štampi. I bio sam iznenađen da je samo nekolicina zapadnih/američkih novinara koristila izveštaje te organizacije. Takođe su rutinski ignorisane srpske nevladine organizacije, kao i vjerodostojni autoriteti, kao što su Vojin Dabić, dr. Ljubica Toholj i drugi.

Pres-centri su neminovno postali „novinarsko pozorište” sa reporterima kao glumcima.

Da li su Srbi mogli drugačije medijski da odigraju svoju ulogu?

– Naravno, „moglo je biti” nešto... bilo šta „bolje”. Međutim, nisam siguran šta bi to moglo biti, budući da su srpski mediji evoluirali u „novi žurnalizam”.

Razumljivo, ograničena akcija oduzimanja akreditacija i viza od strane predsjednika Ćosića, a kasnije bosanskih Srba, bila je odgovarajuća. Privukla je pažnju američkih urednika u „Vašington postu” i Si-En-Enu, na primer, i obezbijedila nešto vremena na ekranu za predsjednika Karadžića.

[Petar II]

Piter Brok…3

Kako su postali neprikosnoveni „loši momci”?

-Što se tiče Srba kao „loših momaka” – srpske zvanične strukture nisu ništa uradile da pomognu da se promijeni taj imidž, a novinari koju su stizali na teren već su imali u glavi predstavu – da su Srbi zlikovci.

-Opoziciona štampa učinila je malo da srpska priča stigne do „spoljnog svijeta”.

Koje su naše osobine i pogrešni potezi doprinijeli da nas pregazi medijski rat?

– „Medijski rat”, kao i stvarni konflikt, nije bio antiseptična pojava. Rat i ratno izvještavanje se ne događaju u vakuumu. Bilo je, kao što sam rekao ranije, jezičkog, istorijskog i kulturnog nepoznavanja od strane zapadnih/američkih reportera – i, što je još važnije, njihovih urednika kod kuće.

Karakterne osobine su uvijek provokativna tema kada se umiješaš u sukobljene kulturne osobenosti. To je osjetljiva tema koju većina zapadnih/američkih novinara ne može da artikuliše i uvijek se na nju gledalo kao na plemenske čarke.

Vaša knjiga je svojevrsna optužnica za medije koji su prljavo izvještavali. Koji biste novinski članak ili TV izvještaj označili kao prelomni u opredjeljivanju zapadnog javnog mnjenja?

– Specijalna TV emisija Pitera Dženingsa na Ej-Bi-Siju „Zemlja demona” očigledno je najnepodnošljivija. Izvještaj Džona Barnsa iz „Njujork tajmsa”, za koji je dobio Pulicerovu nagradu, o Borisu Heraku, jednako je neprihvatljiva i nerazjašnjena.

Lažno izvještavanje o „koncentracionom logoru” u Trnopolju i režirana fotografija Fikreta Alića nesporno je uticala na zapadno javno mnjenje.

Izveštavanje Roja Gatmana u aprilu 1994. o „desetinama hiljada” ratnih zločinaca na slobodi u bivšoj Jugoslaviji, podrazumijevalo je postojanje barem 20.000 takvih, što je bilo smiješno i apsurdno. Njegovi urednici je zbog toga trebalo da budu otpušteni.

[Petar II]

Piter Brok…4

U januaru 1993. godine pojavila se priča o 60.000 silovanih muslimanskih žena, izračunali ste da je to 220 dnevno. Koga smatrate najodgovornijim za lansiranje te priče?

– Američki urednici su najodgovorniji u ovom slučaju, kao i stotine drugih zato što nisu tražili dokaze.

Roj Gatman i Džon Barns, dobitnici Pulicerove nagrade za novinarstvo u 1993, medijski se provlače kroz gotovo sve događaje u ratovima u bivšim jugoslovenskim republikama.
U knjizi ste analizirali slabe tačke njihovih izvještaja. Navedite nam ukratko neke od njih.

– Hronologija i jednog i drugog slučaja bolje se razumije u mojoj knjizi. Jedan od najzloglasnijih trendova vidljiv u pisanju ova dva reportera jeste njihovo zanemarivanje izvještavanja o Srbima „očišćenim” iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova. Ovaj ogroman jaz u izvještavanju o ratu u Jugoslaviji je zaštitni znak propalog zapadnog/američkog novinarstva, a Barns i Gatman sigurno nisu bili sami u tome.

Koga ste još od novinarskih imena uhvatili u „prljavim izvještajima”?

– Verovatno je najozloglašeniji primjer bio „intervju” koji su uradili Peni Maršal iz Aj-Ti-Ena, Ed Vulijami iz „Gardijana” i Ijan Vilijams iz britanskog Kanala 4, sa montiranim snimljenim materijalom kamermana Aj-Ti-Ena Džeremija Irvina u Trnopolju. Krajnje neoprostivo.

Što se tiče drugih, samo provjerite imena na recepciji hotela „Holidej In” u Sarajevu, i ako počnete sa A pronaći ćete „njeno visočanstvo” Kristijan Amanpur. Spisak se, naravno, nastavlja.

Najsramotnija uloga u cijeloj medijskoj katastrofi u jugoslovenskim ratovima vjerovatno pripada nekom o kome malo ko nešto zna. Bil Ahern, bivši glavni urednik Asošijeted presa, važi za glavnog medijskog policajca, najvećeg svjetskog monopolistu novinskog izvještavanja.

[Petar II]

Piter Brok…5

Koje je za Vas bilo najupečatljivije „kuvanje brojki” u novinarskim izveštajima?

– U TV intervjuu u januaru 1994, Barns je tvrdio ne trepnuvši okom da je 300.000 bosanskih muslimana ubijeno, da ih je možda 900.000 ranjeno i da „stotine dnevno umiru”! Mora da su čak i šefovi propagande u kabinetu predsjedavajućeg
predsjedništva Izetbegovića bili iznenađeni.

Šta smatrate najgorom novinarskom namještaljkom u balkanskim ratovima?

– Teško je odabrati samo jedan događaj. Ali moram da izdvojim nepoznatog propagandistu u štabu generala Veslija Klarka za izvanrednu prevaru koju su skovali kako bi „opravdali” NATO bombardovanje Beograda, Novog Sada i drugih gradova.

Na osnovu Vašeg višedecenijskog istraživanja, šta ste zaključili u koje slučajeve su prste umiješale agencije za marketing?

– Postoje mnoge dobre studije o ovom fenomenu. Jedna od najboljih koja mi pada na pamet je djelo Džona Makartura „Nepouzdani izvori”.

„Novi” američki žurnalizam zaista jeste PR, odnosno – odnos sa javnošću.




Kuvanje brojki

Brok u knjizi otkriva igru brojkama koju su igrali izvesni mediji i vladini službenici, pa se tako događalo da 1993. broj ubijenih Muslimana varira od 20.000 do 200.000. Džon Barns je u „Njujork tajmsu” zaokružio ovu cifru na 300.000. Brok takođe podseća kako je šef odeljenja Stejt departmenta za Jugoslaviju Džordž Kini u analizi o broju žrtava za četiri godine rata BiH izvestio o 70.000 poginulih, ali je taj „balon” preko različitih organizacija, političkih štabova i novinskih izveštaja neprekidno rastao. Slično je bilo i sa silovanim muslimanskim ženama. U tome je Roj Gatman takođe imao centralnu ulogu. Zasluge za više od 60.000 silovanih dele i Čarls Lejn u „Njuzviku” i njegove kolege u „Filadelfija inkvajeru”. Te cifre su, naravno, kasnije drastično splasnule, a o 800 silovanih Srpkinja, što su potvrdile i UN, nisu objavili ni slova.

Na kraju bosanskog rata, 1995. godine, došlo je do ubijanja muslimanskih muškaraca u Srebrenici čije su brojke varirale od nekoliko hiljada u početku do osam, pa čak i deset hiljada, u zavisnosti od izvestilaca. To je uskoro postao „najgori masakr u Evropi od vremena holokausta”. Objašnjavajući pumpanje brojki u „slučaju Srebrenica”, Brok razotkriva i druge slučajeve eskalacije brojeva, kao vrstu retoričke kalkulacije koja je nastajala u sadejstvu medija sa nevladinim organizacijama i različitim vladinim organizacijama. Kalkulacije su rasle do optužbe za genocid, a optužnica Haškog tribunala je uključila na kraju hiljade umešanih.

Isti princip je primenjen i u kosovskoj krizi od 1999. godine, kada je američka vlada u jednom momentu izvestila da su Srbi ubili 100.000 Albanaca.

Brok takođe razotkriva detalje kako su i zašto 1993. godine Džon Barns i Roj Gatman podelili Pulicerovu nagradu, i kako je došlo do „priznanja” bosanskog Srbina Borislava Heraka o 35 ubistava i 16 silovanja, čija je priča objavljena u „Njujork tajmsu”, kao i to kako je Gatman patentirao nacističke logore u Bosni, pa je Trnopolje postalo novi Aušvic.

U knjizi je osvetljena uloga prljavih medijskih izveštaja koji su se pojavljivali u Ej-Bi-Si njuzu, Si-En-Enu, „Kriščen sajens monitoru”, „Vašington postu”, ali i britanskom Bi-Bi-Siju, „Gardijanu”…

Link za postove Piter Brok 1-5:
http://www.srpskapolitika.com/Teksto.../2006/010.html

[Petar II]

Nataša Kandić...1

Human rights - Jan 15, 2004 05:31 (*.solpa.net)
Tvrdnjom da posjeduje dokument VJ o navodnom etničkom čišćenju na Kosmetu, Nataša Kandić i novinar Džek Keli obmanuli američku javnost
Nataša Kandić, manje poznata kao predsjednik Fonda za humanitarno pravo, a više kao osoba koja sebe predstavlja kao "borca za ljudska prava", čiji je angažman dosad u nekoliko navrata u zemlji ozbiljno doveden u pitanje, dospjela je zbog iznošenja grubih neistina na crnu listu i u Americi. Novinska priča naslova - "UN: Dokaz povezuje Srbe sa ratnim zločinima", objavljena u jednom od vodećih američkih listova "USA Tudej", koja govori o navodnom etničkom čišćenju koji je na Kosmetu planirala i izvršila Vojska Jugoslavije, a za koji je izvor bila Nataša Kandić, ispostavila se kao gnusna laž.

Novinar Džek Keli, koji ju je objavio 14. jula 1999. godine, izgubio je posao, trenutno je pod istragom i gotovo sigurno po dosadašnjem toku istrage biće maksimalno kažnjen. Nacionalov pouzdani izvor iz lista "USA Tudej", koji je želeo da ostane anoniman jer je istraga u toku, ističe da bi Nataša Kandić da je državljanin Amerike takođe, trenutno sjedila na "optuženičkoj klupi".

Ovom ekskluzivnom pričom koju Nacional objavljuje, potvrđuju se i ne samo navodi nekoliko srpskih generala koji su tvrdili da Kandić iznosi grube neistine kada je 1999. godine, ali i više puta kasnije, glasno u javnosti tvrdila da posjeduje dokument u kome su ispisane naredbe, gdje i kada VJ treba da izvrši etničko čišćenje na Kosovu i Metohiji.

Priča koja je dovela i do poslovnog ali i životnog kraha novinara "USA Tudeja", Džeka Kelija govori o "etničkom čišćenju sela Kusce", kod Gnjilana u Kosovskom Pomoravlju. List "Vašington post" koji se takođe bavi ovom pričom piše; "navodi su zasnovani na priči iz Beograda sa aktivistom za ljudska prava Natašom Kandić"..., kojoj pak, Keli u tada objavljenom tekstu koji je bio i na naslovnoj strani novine, nije pomenuo ime. Ime Nataše Kandić kao izvora koji tvrdi da ima u posjedu izvještaj Jugoslovenske armije, Keli navodi po prvi put pred istragom.

- Novina "USA Tudej" je sprovela internu istragu koju je vodio Mark Memot. Istražitelj je razgovarao sa Natašom Kandić. Ona je priznala Memotu da nikada nije imala u posjedu onu svesku sa dokazima, i da nikada nije ni vidjela dokaze za genocid koji je počinila Vojska Jugoslavije - navodi za Nacional izvor iz "USA Tudeja", potanko upoznat sa detaljima istrage i dodaje;

- Takođe, za vrijeme istrage Kandić je prvo rekla Memotu da nikada nije upoznala novinara Kelija. Čak je jednom prilikom Keliju i jednom od glavnih ljudi u listu Galageru rekla da se ne sjeća susreta sa Kelijem, ali uz izvinjenje i obrazloženje da je imala mnogo razgovora za novinarima. Kasnije, ipak je priznala da se srela sa Kelijem barem jednom - dodaje naš izvor i ističe da "tvrdnje da ništa ne zna o Keliju "padaju u vodu" jer je tokom istrage kao dokaz korišten i telefonski listing Kelijevog telefona":

- Iz listinga se vidi da je Keli nekoliko puta zvao kancelariju Nataše Kandić - precizira naš izvor iz "USA Tudeja". Za razliku od izjave date Amerikancima u okviru ozbiljne istrage, Nataša Kandić sa kojom je Nacional stupio u kontakt prije dva dana, na pitanje da li posjeduje dokument VJ sa naredbom za etničko čišćenje odgovorila je kao iz rukava:

- Kako da ne. To je zapravo dnevnik jednog oficira... - odgovorila je prije dva dana Kandić i zamolila da je poslije iznošenja naših navoda pozovemo tokom sutrašnjeg dana. Dogovor da se iznova čujemo Kandić međutim, nije ispoštovala. Tokom jučerašnjeg dana uzaludno smo pokušali u nekokoliko navrata da stupimo u kontakt sa njom. Iako joj je mobilni telefon bio uključen, ona se nije javljala.

[Petar II]

Nataša Kandić...2

U "USA Tudeju" vjeruju da su zapravo njihov novinar i Nataša Kandić u dogovoru "pustili" lažnu priču, a kao dokaz za to navode detalje iz istrage:

- Dokumenta, zapravo, nema, a to su, gotovo je sigurno, znali oboje u trenutku kada je tekst pravljen. Keli je u više navrata tokom istrage mijenjao priču o tome ko je bio prisutan prilikom intervjua. Po jednoj od verzija pored njega i Kandić, bili su prisutni prevodioci i dva istražitelja UN. Posle je na pitanje istražitelja ko je bio prevodilac, i zahtjev da navede ime bar jednog, Keli naveo ime Danijele Jaćamović, koja je navodno u Beogradu. Istražitelj Memot je pokušao preko ambasade USA u Beogradu da stupi u kontakt sa prevodiocem, ali mu je odgovoreno da takva osoba ne postoji - navodi naš izvor iz "USA Tudeja" i dodaje:

- Međutim, dogodilo se da Memota pozove, navodno, taj prevodilac Jaćamović, i kaže mu da je radila za Kandić i da zove iz Beograda. Čak do u tančine potvrdi i Kelijevu priču. Međutim, istragom i bilježenjem brojeva telefona utvrđeno je da osoba koja je zvala, nije iz Srbije, nego je Ruskinja, i da je poziv bio iz Teksasa. Posle ovih saznanja Keli priznaje da se radi o laži i da je u pitanju Ruskinja iz Teksasa. Tada je i dobio otkaz - precizira naš izvor.

Na pitanje upućeno našem sagovorniku iz "USA Tudeja" šta misli koji je bio interes Nataše Kandić u cijeloj priči, on kaže:

- Šokantno je da to neko radi svom narodu, pa ma šta mislio o njemu. Takođe, ona je borac za ljudska prava i postavlja se pitanje njenog kredibiliteta da se takvim poslom uopšte bavi. Postavlja se veliko pitanje njene odgovornosti - precizira naš izvor iz "USA Tudeja".

Ova novinska priča pisana je u vrlo teškim trenucima za Vojsku Jugoslavije, narod u Srbiji i na Kosovu i Metohiji. Bilo je to neposredno po potpisivanju Kumanovskog sporazuma i u vrijeme povlačenja Vojske i progona Srba sa Kosmetskih prostora. Bila je to, ne samo još jedna u nizu priča o navodnim genocodima koje su izvršili Srbi, nego i umalo prilika za novinara Džeka Kelija, da dobije najprestižniju novinarsku nagradu Pulicer. "ta je sa ovom pričom želela da postigne Nataša Kandić, obzirom da se ne javlja na telefon - ne znamo. Možemo samo da pretpostavimo... Ipak, gotovo je nevjerovatno da je i dalje spremna za dvije priče; jednu, kada daje izjavu istražitelju - da ne posjeduje dokument o etničkom čišćenju, da ga nikada nije ni vidjela, i onu drugu kada je niko ne poziva na odgovornost osim one koju bi za javnu riječ trebalo da ima pred sobom samom i čitaocima, a kada kaže da ga posjeduje.

Inače, nije zgoreg pomenuti da je selo Kusce oduvijek bilo čisto Srpsko selo, znači i prije rata na Kosmetu. Otuda je potpuno jasno da nije ni moglo biti izvršeno etničko čišćenje. Takođe, cio taj kraj i tokom rata bio je prilično miran i jedini su sukobi bili sa UČK pred kraj rata prilikom njihovog povlačenja iz podujevskog kraja, kada su ih planine vodile ka Pomoravlju... Ipak, u nedostatku Kandićkinog objašnjenja, može se naslutiti da za priču Kusce nije izabrano slučajno. Upravo je idealno, jer u njemu žive samo Srbi. Dokaz je to, po tvorcima priče, da je etničko čišćenje već izvršeno.

InterNacional

[Petar II]

Link koji vrijedi pogledati!

YouTube - Bosnian War

[yige_gui]

prochitala sam dosta knjiga na temu medijskih lazhi ne samo na temu rata u bivshoj Jugoslaviji, nego opcenito o ratovima u svetu.. o tome kako se kreira politika, pogotovo americhka, koja je upravo bazirana na lazhima u raznim medijima.. o formiranju lazhnih slika u svesti naroda itd.. znachi novine i masovni mediji su ovde krcati neproverenim informacijama, rechima koje ostaju utisnute u ljudsku svest tipa "genocid", "masovne grobnice", "silovanje zhena od strane vojnika" (i to najcheshce rade samo "bed gajz") itd..

Piter Bruk je samo jedan medju mnogima koji je pisao o lazhima koje su se prodavale o ratu u jugoslaviji.. a gdje su jos Chomski, Parenti, Armstrong, Bagdikian, Clark i mnogi drugi.. ali dzabe bilo kakvo kazivanje chinjenica kad vec deceniju i kusur narodi shirom sveta slushaju lazhi.. teshko je ispraviti iskrivljenu sliku

[Petar II]

Medijskirat.com
02.11.05

08/09/2005 Na naslovnoj strani, najtiražnijeg lista u Australiji: THE Australian, prva vest ( kao da se na kontinentu Australije ništa važnije nije dogodilo tog dana) objavljen je naslov: SRPSKI KOMANDANT ODREDA SMRTI… U daljem tekstu Autori teksta optužuju kapetana Dragana za “silovanja” žena i dece, “mučenje” zarobljenika, “ubijanje” na stotine civila “etničko čisćenje” u bosni 1991god…


Kapetan Dragan je pokrenuo sudske procese protiv THE Australian-a i drugih medija koje su prenele ove laži.

U ovim procesima Kapetan Dragan NE MORA ništa da dokazuje, niti da se pravda, već će mediji MORATI da dokazuju svoje tvrdnje.
ICTY, Ministarstvo pravde Hrvatske i BH su dali javnu izjavu da se protiv kapetana Dragana Nikad nije pokrenuo postupak niti postoje bilo kakvi dokazi o gore navedenim “zločinima.”
Naravno, mi svi znamo da je ovo samo jedan u nizu neistinitih članaka koji se pojavio u medijima u poslednjih 15 godina a funkciji satanizacije Srba, ali ovog puta Srbi nisu ostali pasivni. U svim državama Australije Srbi su krenuli sa organizacijom u cilju kažnjavanja autora i izdavača neistinitog pisanja protiv Srba.
I nije ovo samo napad na Srbe i na kapetana Dragana, već je ovo napad na Australiju i njene građane, njene službe bezbednosti, Federalnu Policiju i Ministarstvo Pravosuđa. Jer, putem ovog članka, Autori predstavljaju Australiju u svetu kao zemlju koja “štiti” ratne zločince a njene službe i ministarstva kao “ne-sposobne.”
Bez obzira dali se osećamo kao Srbi ili građani. Bez obzira dali smo učestvovali u ratu ili ne. Svima nama je dosta laži i decenijskog pravdanja pred našom decom, susedima i kolegama da Srbi nisu “ružni prljavi i zli.”

Svako može dati svoj doprinos ovoj borbi i u ovom slučaju ovoj sigurnoj pobedi jer sigurno Mediji ovog puta ne mogu dokazati da je: kapetan činio zločine u Bosni 1991god (svi znamo da je te godine u Bosni još uvek vladalo “bratstvo i jedinstvo”)
A ostale navedene “zločine” čak i tadašnji neprijatelji kao ni ICTY nisu mogli da dokazu pa sigurno to neće poći za rukom ni medijima.

Ovo je velika šansa da se dušmanima uzvrati udarac i to njihovim oružjem! U sudu pravde i tad će ta presuda ući u istoriju zajedno sa njihovim javnim izvinjenjem a ne lažni, propagandni članci.

Ovo je poziv svim Srbima sveta da nam se pridruže i da zajedno sa nama učestvuju u ovoj istorijski važnoj pobedi.
PODIGNUTA OPTUZNICA !

Link: http://www.medijskirat.com/sajt/medijskirat_021105.html