Heinrich Heine

[SQUAW]

(1797-1856)

Hajnrih Hajne (Heinrich Heine) (rođen 13. decembra 1797 u Dizeldorfu, † 17. februara 1856. u Parizu) je bio jedan od najvećih nemačkih liričara XIX veka. Zbog naprednih pogleda dela su mu za života bila zabranjivana u Nemačkoj, a kako je bio jevrejskog porekla, zabrana je bila obnovljena i u doba nacizma. Kao pesnik, osećajan, duhovit, smeo i borben, pesnik "svetskog bola", ali i raskida sa romantikom. On je najviše prevođen strani pesnik na području bivše SFRJ.

Pisao je pesme, pripovetke i eseje. Bio je pesnik široke popularnosti a mnoštvom učenika i imitatora svugde u Evropi. Njegova najpoznatija ostvarenja su: poetska zbirka „Knjiga pesama“, „Florentinske noći“, „Nemačka — jedna zimska priča“. Takođe je objavio i zbirku pesama „Lirski intermeco“ i delo „Romansero“ (1851). Spada u red najznačajnijih evropskih romantičara. On je prvi nemački pesnik koji prestaje da piše po strogim pravilima klasicizma. Sa njim se završava stara i počinje nova nemačka škola. Hajne stvara preokret u lirici. Bio je veliki buntovnik i protivurečnik. Motive je tražio u narodnoj tradiciji. Jedno od najpoznatijih Hajneovih dela svakako je pesma „Lorelaj“ koja je zasnovana na staroj germanskoj legendi.

Imao je veoma tragičan život jer je veoma rano oboleo. Proveo je osam godina u krevetu.

Izvor: Wikipedia

[SQUAW]

Azra


Kraj tanana šadrvana
Gdje žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.

Svako veče jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
Kako vrijeme prolazilo;
Sve je bljeđe, bljeđe bilo.

Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
"Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?"

"Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube."

[SQUAW]

Lorelaj

Ja ne znam šta treba da znači
Ta tako tugujem,
O nekoj starinskoj priči
Jednako umujem.

Tu mirno protiče Rajna,
Hladno je, hvata se mrak!
Na vrhu brijega igra
Posljednji sunčev zrak.

A na tom brijegu se vidi
ljepote djevojke stas;
Ona sva u zlatu blista,
I zlatnu češlja vlas.

Sa zlatnim češlja je cešljem,
I pjeva još uz to,
A glas od pjesme zvuči
Silno i čudesno.

Lađara u malom čunu
Njen divlji zanosni ton;
Na stijene ne gleda dolje,
Već gore gleda on.

I sad lađaru i čamcu
Ja mislim da je kraj:
A sve to sa svojom pjesmom
Učini Lorelaj.

[SQUAW]

Ona se gasi

Zastor je pao. Konac drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopo?
Po pljesku sudeć nije propo.

Priznanje zahvalnoga svijeta
Ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nijema
I žamora i svjetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
Odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
Na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smjerom
Štakori šuškaju parterom.
I vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
Ne može jadna sjati dulje,
Iako plamsati još kuša.
To svjetlo bješe moja duša.

[gaga73]

U obliku nejednakom

U obliku nejednakom
Blizu tebe uvek stojim
Uvek tužim i ti uvek
Bol zadaješ grud'ma mojim.
Kad kroz bašte mirisave
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?
Kad uzbereš ružu koju
Pa, s veseljem detinjijem
raščupaš je, zar ne čujes
Kako jecam bolom svijem?
I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?
Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.

[gaga73]

ČEMU TA JEDINA SUZA?

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!

[gaga73]

KAD ŽENA TE IZDA

Kad žena te izda, ti na drugu tad
Uparavi pogled svoj smjeli.
Al' bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i -seli!

I jezero modro ćeš naći. Ko krug
Vrbici tu turobni stoje.
Pa isplči ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.

I dok ćeš na strme se bregove pet,
Daščući gazit ćeš sporo.
Al kada se popneš na kameni vrh,
Nad tobom kreštat će oro.

Sam bit ćeš oro, preporođen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu
Izgubio mnogo baš nisi.

[gargamelka]

Jedna se odroni zvezda


Jedna se odroni zvezda
sa svoje visine jasne!
Ono je ljubavi zvezda
Sto tamo pada i gasne.
Sa jabukova stabla
padaju hrpe cveta,
Vetri stižu i tim se
Igraju, vesela leta.
Labud ribnjakom kruži
I peva, i pesma zvoni
Sve tiše, i pevac beli,
U grob vodeni roni.
Sve je nemo i mračno!
Cvet je razduvan ceo,
Zgasla je zvezda i s pesmom
Poton'o labud beo.

[Beatrica]

Otrovane su mi pjesme

Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.

Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.
Čemu ta jedina suza?

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjev'o,
Uz koje sam jadovno plak'o.