Zal Kopp

[gaga73]

Uzaludna je odsutnost tvoja..


Uvijek kad ostanem sam,mila,
kroz nesanicu doleti plava ptica
i tvoj osmjeh na postelju spusti.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
kad noć neizdrživo boli,
tvoj stidljivi obris
čudesno procvjeta u noći,
i krv tako glasno u meni provri
da s okusom mjesečine
tvoja moćna prisutnost
zavede moje puste ruke
i moji uzdasi u njima zaječe.

Toliko tvoga u njoj postoji,
toliko tvoga mome biću daje
da je uzaludna odsutnost tvoja.
Uzalud je i usamljenost moja,
uzalud je mrak što sjenama hara,
jer kad se srce razmaše tamom,
uzalud je prisutnost njena.
I kad noću zaplaču zidovi,
kad zavjese navuku tugu,
ponašam se kao da si kraj mene,
jer tvoja topla prozirnost
kroz polusan miri moju dušu.

Volim kad se svlačiš u škrtoj tišini
i kroz nebo ljubim tvoje nježno lice.
Uzalud je tada ranjivost moja,
nestaje pustoš mojih sjetnih usana.
Uzaludna je, jer tvoja je milost
kao kriška mlade mjesečine zanosna.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
u vremenu si moga sanjanja,
i s njim čekam miris plave ptice,
jer kad tvoj osmjeh
pažljivo na moje grudi spusti,
uzalud je odsutnost tvoja.

[gaga73]

Dah duge

Kistom svog srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavas beskrajni oblik dubina,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis.

Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda,
s njom, obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade.

Zacet u tvojoj bjelini, otkrivam milost svih osjecaja,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice.

Zemlja ti je dom, smedja i topla, cvrsta poput majke,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina.

Tu me znansvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek.

Ti si dah duge, pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju,
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu.

[gaga73]

KORIJEN MOJE LJUBAVI

Kad iz korijena svoje ljubavi
iznjedrim slatkim osmjehom
i zapocnem te grliti vrelim poljupcima,
pristani na sve moje dodire
i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.
Kada se moji uzdasi zateknu iznad tebe,
pa te tijelom, kao svoju ljubavnicu prihvatim,
svaka ce se tvoja pora u meni otvoriti,
a ti ces nestati opijena u izmaglici mojih ruku
i kao probudjena svjetlost, odjekivati mojom dusom.
Tako savladane u osnovi andjeoskog sna,
tvoje ce se boje po meni razlijevati,
a moje boje, toplo u tebi raznjeziti.
Ne racunajuci prolaznost ovog vremena,
lezati cemo obavijeni tankim nitima
i zagrljeni, poput mjesecine, jedno u drugo srasti.
U odmjerenoj ljepoti nasih milovanja,
vatri sto u nama oduvijek zaklon ima,
nasi ce svjetovi s pticama letjeti
i u odrazu mirisnog cvijeca postajati vjecni.
Nije vazno sto ce se tada u dolini zanosa dogadjati
i s kojim cemo proljecem zivot nastaviti,
jer dok u nama sunce, zvijezde i nebo
radosno budu plesali, mi cemo klicati.
Tvoja ce plodna polja i tvoji bogati usjevi,
sve moje izvore popiti, a moje vode,
zelene od tvojih pitomih gajeva,
juriti ce brzacima medju tvojim obalama.
Kada osjetis u zoru moje srce,
kako se zalijece u tvoje grudi,
a moji vitki prsti,
okretni poput jelena, miruju,
iznjedri slatkim osmjehom
u korijenu moje ljubavi,
primakni se mome snu
i zagrli me s vrelim poljupcima.

[gaga73]

Misao o tebi

Imam misao o tebi i nosim je na dlanu.
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji.
Imam poljupce mjesecine za tebe,
Svaka njena zraka moj je dodir u tebi.
Tvoje meko tijelo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oci imam,
a za ceste setnje sto ih ispod duge nosim
u vjecnom trajanju poljubaca te imam.

Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju nasu u mlade noci pretvara.
Poredane uzdahe na usnama imam,
i zajedno s njima cekam obrise tvojih,
jer me ljubavnim danima dozivas,
trcis i grlis suncem svog pogleda.
Volim te jer moj osmjeh u sebi cuvas
i ponosno u sebi snivam, gdje te imam.

Trebam te, jer moje strahove rastjerujes
i carstvom mog nemirnog bica ustrajavas.
Zudim za tobom i zudnjom prekrivam obraze,
vrhom tvoji grudi dolazim i u njih uranjam,
prstima te stizem u sjeni predivnog poprsja
i pucinom tvoje puti razvlacim svoja milovanja.
Imam te i pod gorjem i u utocistu valova,
svugdje te imam i u svemu nalazim.

Predivna moja ljubavi imam te jos i vise,
jer me tvoja ljubav obuzla, pa me ima,
imam to blazenstvo u kojem tebi pripadam.
Ljubavi moja jedina, ljubim te jos jace
i poljupcima u sebi zauvijek te zelim imati,
imati i cuvati i u njeznim uzdasima nositi,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvjezdanom beskraju u tebi uzivati.

[gaga73]

San

Neka te ne uznemiri neobican pocetak pjesme ,
pricati cu ti mila o snu , koji u meni nocu seta .
Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,
dok u svakom koraku stiha idem prema tebi .


Taman kad se mjesec usece u sobu , prilazi mi san
a ti se nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .
Uz hladan zid proseces, nosis sunce na ramenu
i pazis da me obris tvog pokreta ne uznemiri..


U tom trenu ispod krova moga uspavanog tijela ,
s' misli , samim rubom umornog oka krisom legnes .
Ozarena lica, prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho,
otjeras maglu sa mojih nemirnih ravnica .


Onda, starom mislju, primaknes se mome tijelu
i sa rijekom osjecaja spustis prema uscu strasti .
Tu me tvoja ruka k' sebi poput sutona, primi
i u odsjaju pijeska, skoljku bjelinom ponudi .


Kad vrt procvjeta ti podamnom dolinu otvoris,
pa me njenim poljima i proplancima mamis .
Kako se vidicima slasti, primicem sve blize,
to se san kao vjetar u meni pokrece i mijenja .


Nista ne osjecam tada, osim tvoga mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira preko njeznih proplanaka .
Odjednom shvatim, da sam sa snom u tvome bicu
i da to, moja rastopljena dusa u tvom tijelu sanja .


Presretnog i blazenog me budis, odlazis sa jutrom,
ja se dizem i sa javom, na pocinak s' mirom spremam .
Vatra koju ostavljas, u sobi gori ispod mojih vjedja ,
a svaki ugasli plam, u meni tad novu zelju radja

[zrnce]

Uzdah Vlazznog Tela

U mojim praznim dlanovima
bol veceras nepodnosljivo cuti,
jer nema ravnice tvog zanosnog struka,
nema tog nebeskog stecista mojih poljubaca,
nemirnog plamena kojem se srce zaklelo
i sanjanjem svake noci uranjalo u njegovu vatru.
Omamljuje samoca vitkih jablana,
omamljuje kao tisina ove mukle noci
i dok san luta posteljom,
uzdah vlaznog tijela plovi odsjajejm dunje
i sve cini da moje usne kao jedra ulove tvoj vetar.
Crvenilom latica oblacim znoj
i kroz tihe meseceve zenice sanjam
kako u dahu neba glasno nastaju nasa tela,
kako se sanjaju zagrljena plavom ceznjom.
Neobicno je toplo jezero nocasnjeg sna,
gore valovi pozude mojih usnulih misli,
rastu nezne niti horizonta
i do modrih visina dopire sanjanje,
na njih te osmeh mudrog hrasta uspinje
i pokriva vrelinom dodira koje sanjam.

[gaga73]

Pod mostom moga tijela

Tu pod mojim mostom teče tvoje tijelo,
moji prsti klize tamo gdje ti želiš,
poklanjaš mi bedra, razdijeljena noću,
moram ih stići, posjetiti cijela.

Brojne su me tvoje opkolile čežnje
i u tvom se oku kao mjesec skrivam,
želiš da te uzmem, mirno hoćeš snivati,
a za uzvrat otkrivaš svoja tajna mjesta.

Božanstvena si, mila, prepoznaješ moj dodir,
puštaš moje ruke da po tebi plove,
ispred svakog daha ti se meni daješ,
i poput vira uvlačiš u sebe.

Zaista sam sretan iznad tvojih grudi,
ulazim u carstvo što ga tijelom nudiš
i po njemu hodam, otkrivam tvoje tajne,
pa s usana tvojih želju skidam.

Kao da si htjela, ulazim još jednom,
prepuštam se slatko za snove u tebi
i preko tvog trbuha unosim se strasno
da u podnožju mekom osjetim tvoj smiraj.

Ti si moja žena, zato te ja pratim
i svakim pokretom stižem tvoja mjesta,
znam da si zbog mene tako zasjala,
pa po meni svu milinu rasipaš.

[gaga73]

Poslije toliko godina


Kad pored mene prolaziš, u oku mi se prozor otvori,
napnu me strasti i nezadrživo, tijelom protutnje.
Poslije toliko godina, proljeće u meni naraste,
sjene nestanu i poput oluje, muškarac iz mene progovori,
tad Ti napokon, iz tijesnog mraka i podmukle šutnje,
spokojno mogu prići i povesti u horizonte plavičaste.

Tamo, pod oblacima tišine, da nas ljubav ne bi mimoišla,
prostrijet pored srebrnog mora i s mirisima okupati .
Milovati, dok Ti još slaba krila za toplinom visine žude,
primiti za ruke i kad, u odsjaje kasnih večeri budeš ušla,
primaknuti sebi, zagrliti, a svoje tijelo i svoj život predati .
Osjetiti ćeš tog trenutka, kako nam se, prostor i vrijeme nude.

Moja ljubav i odjeci njeni, parkovi, polja i ravnica čista,
zgusnute želje, tokovi rijeka i šume razgrananih krošnji,
obale Tvoje s krikom galeba, u tragovima Alpa i njihovih voda,
sve ce se to, poput poteza sudbine i njenog maestralnog kista,
predati zauvijek nama, u prvoj od vječnih jutarnjih košnji,
kad se budemo izvijali u zanosu slasti, ispod modrog svoda

[Beatrica]

Modra tresnja

Pored mog prozora, svaku vecer, mjesec zastane
i sto zatekne tada na ulici, ponudi mom pogledu,
zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici, kakvu samo srebro napraviti moze,
neprestano titra moja zelja da te ugledam u noci.

Gledamo se, mjesecinom optoceni, moja ljubav i ja,
cekamo i ne slutimo buru sto dolazi s vjetrovima,
ne cutimo u toj nagomilanoj tisini, pozar samoce,
vec uz jecaje i ritam srca, prislanjamo najdrazu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dusu.

Onda odjednom, ispod misli, modra tresnja zadrhti,
sjaj vise nije trom i vrhovi se neba poloze na cigle,
tamne sjene nestanu i tracak ceznje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto dogadjaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju tvoje prozirne latice.

Voda sto tece mojim venama poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti njeznosti,
mreza radosti razapne se dolinom kojom kapi rastu,
a ti, prostrujis zrakom i vatrom, zemljom i vodom
i svakom kutku moga tijela, dodas osmjeh zvijezda.

Nitko me, kad si u meni, ne dira svojim osjecajima,
nicije me ruke, dok se rastapas mojom dusom, ne traze,
ali nemir se ipak porama javlja, jer zedj u raju postoji,
kao kad, natopljeni suncem, nizinom zasjednu oblaci
i umjesto kisom, prstom tuge dotaknu njihovo sjecanje.

Kamo, kamo s otisla nocas, moja draga prepelice,
kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka?
Zar se bojis mirisa modre tresnje i obrisa njenog zrelog,
pa u meni ostavljas uzaludna cekanja kao melem placu?
Kamo, kamo si se sakrila, po ovom suhom vremenu?

Htio bih se, prstenom, oko tebe zauvijek okruziti,
posjetiti, mila moja, jutra u kojima tvoja njedra disu,
zalaskom dana, protrcati radosnim proplancima srece
i s tobom usred tople postelje docekati mjesecinu,
da umore smirimo zagrljajima nasih vrelih usana.

Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otici,
vec sa zlatnom skoljkom danas podji i moju ljubav potrazi,
a u okusu modre tresnje, sve ce tvoje strepnje nestati
i ti ces opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti,
umjesto rumene magle, tvojim ce se ocima spokoj siriti.

[zrnce]

Ljubav Dushe

Ako kazzem, ova pesma ima znachenje sna,
a sva radost shto u njemu odavno spava si ti,
ako te uporedim s blagim osmehom jutra,
jer zora oduvek nosi ime tvog prvog pogleda,
hocesh li me ovenchati svojim srebrnim rukama,
uzeti k sebi i primiti kao sretno sazvezzdje?

Mila moja, pamtim dan u kojem postajesh moja,
kad si se u lahoru nasmeshenog proleca pojavila
i sa te svoje dve ruke, uznemirene golubice,
poput drhtavog lishca zaplela u mom zraku,