Izet Sarajlić

[blueella]

PIŠI MI NA ZELENU ADRESU LJETA


Piši mi na zelenu adresu ljeta.

Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.

Glava mi je puna nekih divnih soneta,

a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

Jutros su opet pisali nešto povodom moje

najnovije zbirke.

O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.

Najveci uticaj na mene izvršila je

jedna apsolventkinja germanistike,

ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i

Madagaskar i Meksiko,

Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i popreko.


Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

Nema te ni u jednoj enciklopediji,

ni u jednom "Ko je ko"

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,

krevet i suze i cvijeće u vazi.
Tvoje oči su mi jedina lektira

u ovom danu koji prolazi i odlazi.

[blueella]

SJEĆATE LI SE ČUDA U MILANU?



Sjećate li se prvih,

vaših i njegovih,

filmova Žerara Filipa?

Sjećate li se "Najljepših godina našeg života"?

Sjećate li se Simon Sinjore u" Zlatnoj kacigi"?

i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim "Ždralovima"?

Sjećate li se Modunja

i njegove kiše?

Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja

na premijerama drama

Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?

Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?

Sjećate li se književnih večeri

Slobodana Markovića,

Evgenija Jevtušenka,

Tadeuša Ruževiča

Hansa Magnusa Encensbergera?

Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?

Sjećate li se svoje ošamućenosti

nakon sklapanja posljednje stranice

Davičove "Pesme"?

Sjećate li se kako ste, potom,

gutali nove knjige

Mareka Hlaska,

Jurija Kazakova,

Danila Kiša,

Jožefa Škvoreckog?

Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana

Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?

Više ste voljeli Belove priče?

Sjećate li se "Putniče, kad dođeš u Špa…"?

Sjećate li se onog nestrpljenja

s kojim ste iščekivali novi broj "Novog svijeta"?

s nastavkom Erenburgovih memoara?

Sjećate li se

kako ste nakon čitanja "Strogo kontrolisanih vozova"

htjeli da se javite lično autoru

i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?

Sjećate li se izložbi

Marija Mikulića

Ljube Laha

Safeta Zeca

Ibrahima Ljubovića

Emira Dragulja?

Sjećate li se Mencelovog "Sela mog malog"?

Sjećate li se

Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada.

Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više

One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda

u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam

barem

u njemu živio!

[blueella]

VEĆ NAGLAS…

"Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.

Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.

Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.

Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.

Već sve je znalo da ćeš doći.

S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.

Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.

Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod."

[blueella]

SARAJEVO


Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.

Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.

Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.

Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.

Dosadna duga sarajevska kiša.

Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!

Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada

zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.

Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad

Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.

Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti

i mučiti manje kroz stradanja?

Zbog toga zar manja biće moja glad

za tobom i manje moje gorko pravo

da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat

i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?

Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,

ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg

mene,

ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrečniji,

ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu

naći barem nekog od vas koje volim

i reći vam da sam tužan do očajanja.

U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav

a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji.

U Parizu kako da zovem hitnu pomoć

kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?

Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,

i one čak znaće šta je to što me boli.

Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,

ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

[blueella]

TRAŽIM ULICU ZA SVOJE IME


Šetam gradom naše mladosti

i tražim ulicu za svoje ime.

Velike, bučne ulice -

njih prepuštam velikanima istorije.

Šta sam radio dok je trajala istorija?

Prosto tebe volio.

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta,

možemo i prošetati poslije smrti.

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

Bilo bi lijepo da bude popločana,

ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.

Najvažnije je to

da u ulici s mojim imenom

nikada nikog ne zadesi nesreća.

[blueella]

MALA, VELIKA MOJA


Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.


Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.


Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.


A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.


Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.


Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti…

[DBlica]

DRUGA LJUBAV

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.

(1965)

[DBlica]

KAD SAM DALEKO OD TEBE

Kad sam daleko od tebe
ti misliš dobro mu je
Okružen opštom pažnjom
može opet da bude pesnik
Ponekad ga zadesi kiša
kiša drugih država
Tada uđe u kafanu i kiša
sačeka pred vratima da o njoj
napiše poemu

Kad sam daleko od tebe
ti i ne misliš koliko postaje važan svaki tvoj pokret
o kome me niko ne obaveštava
Zbog službe čoveku
izmislili su avion telefon poštu
a u vazduhu samo loše vesti
Koliko para da bi specijalni dopisnici
pisali o smaku sveta

Kad sam daleko od tebe
svaki čas neko među nas
može baciti bombu.

(1964)