Aleksa Šantić

[swba]

O klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

[swba]

Mi znamo sudbu

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi —
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko —
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!
Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

[swba]

Čekanje



Koliko je sreće u časima ovim,

Kad se mjesec rađa na plavoj visini,

Kada slavuj pjeva negdje u daljini

I razgara srce plamenima novim!



Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,

U našoj rijeci brdo se ogleda;

Dođi, jer mi srce više mira ne da -

Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.



Ne moli se tamo, pred ikonom starom!

Ovdje u slobodi, pred nebom - oltarom,

Sa koga nam Gospod o milosti zbori,



Dođi, da zajedno molimo nas dvoje:

Ja ću sve da ljubim, oči, usne tvoje,

A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.

[swba]

Gospodjici

Nekada sam i vas na koljenu cupko,

I donosio vam slatke šećerleme,

I ljubio dugo vaše plavo tjeme,

I čelo, i lice nevino i ljupko.



No dani su prošli ko rijeka nagla,

Ko trenutni snovi, kao puste varke:

Sad na vašem licu sjaj mladosti žarke,

A na mom jesen i turobna magla.



Ja znam, vaše srce sada vatrom gori,

Moje hladna zima okiva i mori;

Vaše oči sjaju ko dva neba plava,



A moje su mutne kao magle sinje...

Mladost, ljubav, oganj, sve u grobu spava -

Po kosama mojim popanulo inje...

[swba]

O, kuda stremiš moja željo laka


O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?

Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veče,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teče?

Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad nećeš dršćati pod maglom
Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?

Il' misliš tamo, u valima burnim -
U tom svijetu, da te dobro čeka,
I da ćeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?

Ne idi!... Tamo nema ni boravka!
Proljeće žarko umrlo je davno...
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.

Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomićeš krila;
Vrati se, vrati zavičaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!

Il' slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava...

Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anđeo čuva struk bosiljka meka...
Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako -
Tamo te ljubav i svo blago čeka…

[swba]

Prolaze dani

Prolaze dani... Ko selice neke

Gube se oni u dugome nizu.

I jednom i ja počivaću blizu

Povijenih vrba, čempresa i smreka...



No moja duša naselju zvijezda

Prhnuti neće da odmara krila:

Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.

Tu, iznad grana i toplih gnijezda,



Rodne rijeke, dubrava i vrela,

Krševa, polja i ubogih sela,

Gdje raštrkane kolibe stoje -



S ticama one lepršače lako,

I moliti se, i čekati tako

Na zlatno jutro otadžbine moje...

[swba]

Moja noći

Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!

[swba]

Na po puta

Ostale su za mnom bašte jorgovana,

Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vela...

Studena me jesen na po puta srela,

I po meni pada suho lišće s grana.



K'o ranjena tica, što bi nebu htjela,

Otima se duša iz olovnih dana,

Ali kobni vjetar grabi je sa strana,

Pa se natrag trgne premrzla i svela.



Moji vrti, više ne cekajte na me,

Vratiti se neću iz studene tame

Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...

Jednu crnu ruku moje oči vide -

I ja čujem samo udar tvrde krasne.

[irnik]

BOKA

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom ko od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svetija si od njenog đerdana.

Nikad se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!