Dobriša Cesarić

[SQUAW]

DVOJE

Ljubeci se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa cudnom ceznjom, da se nadju
U metezu stranih ljudi.

Razmisljaju o sebi cesto
I prevarit ce se kadikad,
Da su jedno drugo nasli,
A nece se naci nikad.

Pa ipak, on ce jednom doc
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noc
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu mislec koju trazi,
Ni slutit nece, da mu jorgan
Pokrivase vec njene drazi.

I mozda ce u restoranu
Iz one case on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

YouTube - GABI NOVAK -- Dvoje (Dobriša Cesarić)

[SQUAW]

KRIK

Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se -
I najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da naokolo traži jeku,
Razdjelio sam srce svoje
Med braću neznanu, daleku.

I krik moj luta, luta, luta
A kada srodno srce prene,
Dal' ono shvati da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?

[SQUAW]

PREDGRAĐE

Kraj kućica, koje me sjećaju sela,
Žalosne, hladne kućerine –
Tu se na oknima vječito zrače
Uboge crvene perine,
A ljudi kroz poniženja idu
Dok jad ih u grob ne rine.

Kad u sobu stupiš, potresu se stakla
I prljave daske na tlima.
Na stijenama soba umjesto slika
Pjega od vlage ima,
A kada ti najbolji ponude stolac,
Stide se jer se klima.

Na oknima kržljave fuksije cvatu
U zraku punom sjete.
Djevojka jedna u šarenoj bluzi
Sjedi i čarapu plete,
Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu
Iz stare operete.

Ariju, koju zaboravi grad,
Zapjeva neko tu, u tišini
Svojega okna, u crveno veče,
Kao što pučanin puši u Kini
Opijum, kada ga popuše svi,
Svi bogataši i svi mandarini.

A žene rade, vječito rade,
I rade i djecu doje,
I rijetko i nerado u grad povedu
Dečke i kćerkice svoje;
A kada kroz bogate ulice idu,
One se izloga boje.

Jer tamo ima malih mašina
I lutaka na hrpe,
I sve je to lijepo, i sve je to ljepše
No njihova lopta od krpe,
I samo im želje na oči navru,
I djeca i matere trpe.

Tramvaj je pred njima petnaest koraka,
One se boje već prijeći.
Neko ih grubo na ulici gurne,
One ne vele ni riječi –
Davno su one već navikle na to
Da ih se gura i gnječi.

Maleno zvonce na vrat’ma dućana
Nije tek igračka puka.
Stupi l’ u dućan, nenajavljen zvukom,
Prosjak il’ čovjek iz puka,
Mogla bi zgrabit žemlju sa tezge
Kakva siromaška ruka.

Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice,
Kosu po starinski dijele
Djevojke, koje na nezgrapne noge
Navlače čarape bijele –
Jeftine čarape, čarape krasne,
Samo ako su cijele.

A kada se koja ljepotica nađe,
Jedan za drugome prijete
Zaljubljenici iz cijelog kraja
Derući za njom pete,
A nje se nauživa mladić iz grada,
I ostavi i nju, i dijete.

Nedjeljom oci napune krčme,
A majke crkvene lađe,
I krste se prstima tvrdim od posla
Da utjeha s neba im sađe,
Pa ako i nemaju kod kuće kruha
Za svijeću se mora da nađe.

Govori čovjek u lijepom ornatu
- Ručavši svoj ručak tečni –
Da će ih Isus, kralj siromaha,
Povest u život vječni,
I da će med anđelima živjet,
I da će biti srećni.

Pa ako te amo dovela šetnja
U jedan sunčani dan,
Sa smješkom na licu i svjetlom u duši,
Bez njih ćeš otići van,
I zaman ćeš htjeti obnoviti radost –
Uzaman.

[Sokica]

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje,
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići ---
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

==============================


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti ---velim,
Ali ja ne znam da li je želim,
Ili ne želim.