Gwendolyn Brooks

[blueella]

Africko-americka pesnikinja , nagradjena Pulitzerovom nagradom

KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU

A kad zaboraviš šarene pokrivace srijedom i subotom,
A narocito
Kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam....
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doci!
kad to zaboraviš, kažem....

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konacno odlazili na nedjeljni rucak;
To jest, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom u
jugozapadnom kutu, na
Nedjeljnji rucak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš.....
Kad zaboraviš moj tihi predosjecaj
Da ce rat završiti prije nego doðe red na tebe;
I kako smo se konacno svlacili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali nacas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se slivali jedno u drugo...

Kada kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reci, tada cu možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

[blueella]

LUDA ŽENA

Necu pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Cekati cu do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Cekati cu do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaci cu u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit ce u mene i reci
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."

[blueella]

Crnačka pjesnikinja Gwendolyn Brooks rodila se u Kansasu, ali je odrasla u Chicagu i tamo se osjeća kod kuće. Kako sama s humorom priča: "Vrlo sam rano zavoljela poeziju i počela slagati rime s jedno sedam godina, a moji su roditelji već tada izrazili ozbiljno uvjerenje da ću jednom postati pisac. Kad mi je bilo trinaest godina moja je prva pjesma U sumraku bila tiskana u tada vrlo poznatom dječjem listu..." Gwendolyn Brooks objavila je prvu knjigu pjesama, pod naslovom Ulica u Bakrogradu (A Street in Bronzeville) 1945. godine. Bronzeville - kako ona zove crnački geto - pozadina je na kojoj pjesnikinja slika žive, jednostavne, nesentimentalne portrete: dobru Moud i "pokvarenu" Sadie koja je "rodila dvije bebe / pod svojim djevojačkim imenom", svećenika koji vjeruje da je bogu pusto i samotno zato što ima vlast, debelu prostitutku u susjedstvu. I u kasnijim pjesmama Gwendolyn Brooks će pisati pjesme na slične teme, uvijek ljudski i rasno angažirana, premda bez militantnosti koja je tipična za crnačke pisce mlade generacije. Pisat će o (možda nehotičnoj) mržnji bijele majke za crnu služavku koja zna voljeti njeno dijete, i (u dugoj i vrlo potresnoj pjesmi Prijatelji sirotinje — The Lovers of the Poor) o nesposobnosti bijelih žena iz dobrotvornog društva da prihvate crni geto: njegov smrad, otežale pelene, živu prljavštinu na podovima, sasušenu skorenu hranu u tanjurima. Formalno, Gwendolyn Brooks je
kontroliran pjesnik koji vodi računa o metru i rimi, ali povremeno piše kolokvijalno ili u slangu.

Ona je za svoju drugu zbirku pjesama, Annie Allen, dobila Pulitzerovu nagradu. Takoder su je nakon smrti Carla Sandburga izabrali za Pjesnika laureata države Illinois.