|
Odgovor: Poklonite pesmu... -
20.11.2006, 05:05
Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimetno, zaboravljeno, izgubljeno...
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smeju, kako se smeju do suza, ali se smeh skupio
u neodlučnu boru na obali usana... i ostala je samo voda, topla i vlažna.
Ima ih koji umiru samo za sebe
u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze je u svemu što im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge
u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U uglu svoga tela oni dišu i plaču.
Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se opraštaju,
ne znajući kuda idu, ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujući magične znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se. O njima bih mogao govoriti da su reči prazne
kao koža gusenice iz koje se rađa prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleći se.
Zar ima lepše smrti od plamena koji svoje oštre zube odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobeđeni, i ne znaju gde počinje poraz i gde pobeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt, kao dete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vetar peva dok valja svoje teško telo u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umirući psovali život, rečima u kojima bejaše gorčine
poput trnja sto jeca iza svake ruže.
I konačno, ima ih koji su umrli odjednom, bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje.
Zvonimir Golob
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Poruku je izmenio SQUAW, 01.05.2007 u 08:01.
|