Poklonite pesmu...

[SQUAW]

PJESMA LJUBAVI

Velike ljetne noci
koje nista ne krece do jasni
napitak poljubaca, tvoje lice
san u mojim rukama.

Daleka ko tvoje oci
ti si dosla s mora,
s vjetrom nalik na dusu.

I ljubis izgubljeno
dok se svela usta
ne otvore kao noc
ponijeta svojim lahorom.

Ti zivis tada, ti zivis,
istinit je san koji bivas.
Otkad sam te trazio.

Grlim te da ti kazem kako su sni
lijepi ko tvoje lice,
daleki poput tvojih ociju.

A poljubac, koji trazim, dusa je.

Alfonso Gamo

[SansRomantic]

JASTUK ZA DVOJE

Ovo je pesma za tvoja usta od
višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva
u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Podeleću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja. Svejedno:
lepo je nemati plan.

Zavoli trag mog osmeha
na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

pesma tebi,
tvoj Sunshine

Miroslav Antic

[Najgora]

Ko te ima taj te nema

Ne moze se uhvatiti senka
od zivota sto k'o Dunav tece
jer je zivot i svetlo i tama
nekad jutro a nekada vece

Jer je zivot i svetlo i tama
nekom jutro a nekome vece


Ko te ima taj te nema
ko te nema taj te sanja
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemas

Neki zive blizu al' daleko
kao kamen ne mogu se maci
i kad se za ruke drze stalno
u mraku se ne mogu pronaci

I kad se za ruke drze stalno
u mraku se ne mogu dotaci


Dotaknu se linije zivota
dve sudbine kao jedna traju
il' se dirnu, il' se ne dodirnu
al' jedna za drugu dobro znaju

Bane Krstić

[SQUAW]

NOĆ

Od kud dolaziš, razbludna noći,
Te vlagom mire tvoje tamne vlasi?
Da li iz hladnih struja okeana,
Gde si plamen letnjeg dana
Provela na grudi
Vodenog duha?
I sad se dižeš... U tvojoj kosi
Gore korali, sija se biserje,
Rize su tvoje oblivene
Svetlošću blagom i dahom morske trave,
I grudi mirisave,
Rosne i meke
Ko labudovo paperje!...
Zaštitnice dobra!
Ljubavnik se tebi klanja,
A ti ga blagosiljaš
Sanjiva, umorna
Od milovanja...
Noći! Ne toni skoro u morske struje;
Jer ja ljubim
Pod tvojim okriljem blagim.
Zlato mi spava na ruci,
Draga mi spava, sklopila je oči...
Produži vlast, noći čarobna!
Ah, skoro će zora doći, -
Već dišu jutarnji lahori, -
I ja neću moći
Pocrpsti bogatstvo slasti
Kojim su prepunjene
Usne i grudi njene.


Mileta Jakšić

[SQUAW]

Draga moja,

Da li je moguće da svijet stane... da se jeseni pretvore u proljeća, onako iznenada.
Kad te zamišljam kako spavaš, naslonjena na jastuk, okupana svojim mirisima, s kosom na mjesečini, sve je moguće u tom azurnom prostoru kojim putujem do tebe.
Kako ljubav može sve, to sam ti rekao jednom.
Ima snagu koja se ne može usporediti s ničim. Smiješiš se znam…
Imaš onaj osmijeh koji je negdje zatočen u galerijama slika, tajanstven i kako si samo došla do njega. Bog je upleo tu svoje prste... ima on svoje miljenike pa im daruje ono što drugima neće.
Bila bi mu prvi andjeo da ne hodaš ovdje, ovom zemljom.
Koliko smo daleko, pitao sam te, mjereno kilometrima.
Koliko ima svjetlosti do tvojih očiju koje neumorno rasipaju ljepotu.
Hocu sve znati... kako hodaš, kako otvaraš vrata prstima punim ljubavi.
Kako kuhaš, kako se kupaš, prekrivena pjenom. Kako dišeš, kako se ljutiš.
Sve hoću... spreman da sve dam.
Jutra su najteža, a kad bolje pomislim, ni noći ni dani nisu laki.
Najlakše je kad si blizu pa zubi trnu pod usnama. Pa se vulkani u venama bude, propinju.
Nad oceanima kažu, mjesec ima čudnu moć. Diže ih i spušta.
Odvodi i dovodi.
Onda si moja luna nad čelom užarenim koje hladni vjetar stišava u nedostatku tebe.
Samo prividnom nedostatku, jer tu si uvijek...
Omotana oko mene, čvrsta i nepopustljiva.
Naslonjena na svaku moju godinu. Na svaku riječ.
Kako mi je slatko podnositi tvoju ljubav, ne možeš ni zamisliti.
Tko nije doživio pljusak zvijezda s otvorenog neba, ne može znati o čemu ti pišem.
Volim te uvijek... oduvijek i kad te nije bilo, ja sam te volio.
Probio sam taj misteriozni kod i otkrio našu tajnu.
Kad god budeš čitala ovo... zemlja ce se zatresti od svakog tvog otkucaja srca, pa ću znati kako me voliš nepodnošljivo lako i jednostavno...

Samo tvoj


Željko Krznarić

[Lillith]

Ne

Noc te unistava da bih te trazio
kao ludjak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost rusi, zivot se zatvorio.

Kakva samoca i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neocekivanu odsutnost u noci koja raste.

Moje ruke te ne stezu i moje oci te ne poznaju.
Moje su rijeci uspravne trazeci te utaman.
Spokojna noc u meni, horizontalna i duga,
pruzena kao rijeka sa samostalnim obalama.

Ali idem da te trazim, otimam te i cupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjecanje.
Tisina gradi tvoju neobjasnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostajes.

Hoze Luis Idalgo

[SQUAW]

PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob

[SQUAW]

Mnogo je lepša na engleskom, ali 'ajde...


Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.

Edgar Allan Poe ( 1809 – 1849 )