Poklonite pesmu...

[ZOE]

LJUDI U NASIM GODINAMA

Ljudi u nasim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen sneg
i glasno zaplakati.

Pero Zubac

[mile111]

CRNI PLES

Nepostoje zame djevojke nit ruže,
noći mi crnom maramom mašu,
sad njene ruke drugoga vole,
dok ja osamljen zurim u čašu.

Sad njene ruke drugoga vole,
grle se negdje u spletu trava,
a bedra joj se divna razbolela
od strasti i sna do zaborava.

Nekad su na mome dlanu
premrle od drhtanja njene grudi.
Asada?Osamljen u restoranu,
nemogu a da nepoludim.

Pa tješim sebe.Vinom se lažem.
Život je tako možda hteo.
Trgnem se!Vrisak!!
Britkim nožem, pijanac ženu zavoleo.

Muzika posle zaćutala.
Telefon!Kola za hitnu pomoć.
Dva su života odluta,
zbog ljubavi negdje u ponoć.

Izlazim.Mjesec sa srebrom pljuje.
Zora ja,neko dan psuje.
Dan,dan,svjetao dan.
Vrti se svjet i restoran.

S prostitutkom nekom drhtim kraj plota.
Anđeli bjeli pjevaju u horu,
svršen je CRNI PLES na trgu života,
pijanci spaljuju zoru.

[exploited]

SOGNO
G. Vessicchio / G. Servillo


Va ti aspetterò
Il fiore nel giardino segna
il tempo
Qui disegnerò il giorno poi del
tuo ritorno
Sei così sicura del mio amore
Da portarlo via con te
Chiuso nelle mani che ti porti
al viso
Ripensando ancora a me
E se ti servirà lo mostri a mondo
Che non sa che vita c’è
Nel cuore che distratto sembra
assente non sa che vita c’è in
quello che soltanto il cuore sente
Non sa

Qui ti aspetterò
E ruberò i baci al tempo
Tempo che non basta a cancellare
Coi ricordi il desiderio che
Resta chiuso nelle mani che ti
porti al viso
Ripensando a me
E ti accompagnerà passando le
città da me
Da me che sono ancora qui
E sogno cose che non so di te
Dove sarà che strada farà il tuo ritorno
Sogno...

Qui ti aspetterò
E ruberò i baci al tempo
Sogno
Un rumore il vento che me sveglia
E sei già qua

[TVO.JA_]

Mogli smo

Podeliti stolicu

''

i

Komad

Dana

i

Okrajak

i

Opušak

U pepeljari

'''

Mogli smo

Izmisliti ulicu

i

Trotoar

i

Razmazati

Stopala

Po

Mlakoj vodi

Posle perača grada

''''

Mogli smo

Preplivati noć

Bez pozdrava

'''''

(nepoznat autor)

[cvishna]

Ljubavna pesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
k'o gudalo nas neko spaja, koje
iz dve strune jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

Rainer Maria Rilke

[TVO.JA_]

Jutro

Poslije nocne kise. Svanulo krvavo jutro.
Blijeste vode niz cestu ko` male vatre.

Poslije nocne muke,
O, zasto mi crvenim jutrima
Navjestas nemirne dane?
Je li to neka nebeska sala
Suncu na njegovom putu?- O, lako je suncu,
Na nevidljivom koncu Tvoje sile hoditi nebom
Vjecno i isto!
A meni je tesko drzati korak u svirepoj igri
Sjaja i mraka nad mojom ubogom glavom.
I, ako je nesvjest konac ko` i pocetak
Tog kratkog sna,
Zasto me budis crvenim jutrima?

Ivo Andrić (1919)

[ZOE]

TEBI


Oćutala bih ti najlepše svoje pesme
i otpevala svako svoje ćutanje...
Kroz vreme kad godine ne budu više važne
i kad prestanemo u pepelu iskrice
mladosti tražiti,
kad bude važno samo
zajedničko naše ćutanje
i u toj ćutnji stanu sve prošle godine!


Alisa Salopek

[ZOE]

Nađa Milković: Životi

Nisu to obične brige,
svakodnevne, male čarke.
Igre toalete i hleba…
Obrnem godinu kao rulet
i pegla poravna te nabore.
Nije to mali život,
onaj rastočen u šerpe
i šoljice kafe,
što vreba među stranicama romana,
izlizan i istanjen
kroz tračeve žena,
nagruvan kao vata
žamorom pijaca,
gužvom u autobusima,
razvučen belom linijom
kilometrima auto-puteva.
Drugačija tuga.
Neki drugi život.
Mutna fotografija bez
tačnih kontura, bez
oštrih ivica, bez
pojmovnih granica.
Nežna tuga koja ne seče
već utapa, rastapa,
kapa svud iz oluka.
Ne narušava san
ali komeša i treperi
negde među rebrima.
Negde drugde smo rođeni
i odrasli.
Iz dana u dan se presađujemo
ponevši tek po česticu tla
u mreži svog korenja.
I, Bože, nemamo ništa
sem malih tuga
i uvek istovetnog vetra
koji razigrava strepnju
pred vremenom koje se ne da
sažvakati u hlebu,
ispeglati i složiti
u ormar da večito
zaudara na lavandu.

[Goga]

Gavran

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji beži ispred kiše",

Samo to i ništa više.

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,

Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.

Samo to je, ništa više."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -

Mrak je tamo, ništa više.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,

Samo to i ništa više.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -

Vetar to je, ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,

Sleti, sede, ništa više.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"

Reče Gavran: "Nikad više".

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne doga?a da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše

S tim imenom "Nikad više".

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".

Tad će Gavran "Nikad više".

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,

Od "nikada-nikad više".

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše

Grakćuć stalno: "Nikad više".

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše

O n a ne će nikad više.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."

Rače Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili ?avo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili ?avo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"

Reče Gavran: "Nikad više".

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat neće - nikad više!


Edgar Alan Po