Poklonite pesmu...

[Rio]

U suton

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.


Dobriša Cesarić

[Rio]

Štefan Žáry - KOMADIĆ SUNCA
Komadić sunca u bočici nosim ti,
nek se u tvojim očima rasvijetli.

Šareno dugino stakalce sam ti dao,
ako ti možda pogled nečiji učini nažao.

Komadić svjetla u bočici mirisni,
atom sunčanog jutra dražesni.

Kad ostaneš sama i noć se spusti,
ti malo njega iz bočice pusti.

Zrake će zaigrati posred stijene,
crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.

Komadić sunca u bočici zarobljeni
s tajnama o svakoj alkemijskoj mjeni.

Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći
i ja ću ti noću opet u san doći.

[Rio]

Za blagost koju si našla u samoći mojoj
uzneću te iznad ljudi svojim glasom košnice
napuštene.
Otrgnuću sa prstiju tvojih sve ono što te okiva,
svaki beleg koji zatamljuje tvoju kožu
i neće više biti prstenja u žilama tvojim.
Onda ćeš mi doći tako nova
kao da nikad teret nisi osetila na plećima svojim.

Vratiću ti krv nataraške
da te vidim u petnaestoj godini kako jedeš trešnje.

Ja sam onaj koga si kao devojčica
u školjkama čula kako plovi.

Onaj koji je slatke priče narandžama pričao
kada si se sa prstenom ponovo igrala.

Onaj koji je tkao lanene snove i anđele
na oltarnicima belim.

Onaj koji je na dan tvoga prvoga straha
stavio bulke u ložnicu tvoju.

Još pesnik bio nisam,
ali narandže su već naslućivale cvetove svoje;
mislio sam:

''Kada te budem sreo,
nastaviću da te tražim svakoga dana.

Ljubiću te u različite sate
da bih izmenio dolazak noći.

Ostavićeš na njivi svoju odeću sa mirisom žene
da bi zemlja znala da treba da procveta.

Kad dođe vreme orhideja, staviću ti ih u kosu.
Tvoje malene uši će ih postideti.

Ješćemo plodove šumske i hodaćemo bosi
da nam usne imaju ukus rose.

Nećemo ulaziti u gradove ni u hramove
da ne bi bilo ljudske tvorevine između kože i boga.

Bićeš povratak za onog sina moga
koji je izgubljen od početka sveta.

Kad budeš njihala ruke i bude te ganula
uspavanka,
razmišljaće vrba što bdi nad obalama.

I tvoja belina će umilostiviti vodu
gde vodenica sanja svoje najbolje brašno.

A kada bude trebalo bdeti radi hleba,
napunićeš mi usta gradom da umiriš poljupce.

Sklonićeš se od kiše u školjku,
a moja će ruka uzeti tvoju pesmu i podići je do
mog uha.

Skočićeš u rečnu dubinu
da bi ne padajući skočila sa oblaka na oblak.

Zarićeš ruke u zemlju vlažnu od kiše
da bi označila mesto za ljiljane.

Prvog dana kada budeš zapevala, posećićemo drveće
jer tog dana gnezda će biti nepotrebna.

Kad čuju tvoj glas, pčele će prestati da rade, a saće će ostati prazno.''
To ti ja govorim.
Sad slušaj šta ti velim.

''Pevaj dok ne osetiš
da te bole očni kapci.
Misli na mene dok ti san
ne odleti sa lastavicama.
sanjaj me dok noć ne bude
primorana da se sakrije u zvonima.

Voli me dok ti se oči
ne napune suzama.

Plači dok od suza
ne pobegnu ptice.
Zovi me dok ne poraste
trnje u mojim ušima.
Čekaj me dok ribe
ne popiju sve reke i zapevaju.
Jer jednoga dana to će se dogoditi.''


Horhe Rohas

[ZOE]

Koračam dugom ulicom

Koračam dugom ulicom ka tebi.

Zastanem na po puta kad shvatim
Da me ni druga polovina ne bi
Odvela u kraj s gradom nepoznatim.

Stojim, a mislim da idem, u sebi.

Ili polako stignem do predgrađa
U kome mi je sve neznano kao
Da sam već dopro do tvoga mesta: lađa
Se vidi s' jednog ugla gde sam stao
I sunce što se gasi ili rađa.

Dođe do mene glas da su me mnogi
Koji me znaju već unavideli:
Smeju se kao u novoj eklogi
Kako se čudno gubim mesec celi
Ili da sam se privoleo drogi.

Prođe još jedan dan za koji vele
Da je običan bio: videše me
Gde se u uskoj ulici (kraj skele)
S prolaznicima sudaram sve vreme.

Stojim, a oni da prominu, žele.

Krenuću sutra (ali ne polako)
Do stabla, vode, klupe usred bilja;
Svih mesta gde smo bili nauznako.

Neka svi kažu da lutam bez cilja.

Ja idem prema tebi, makar tako.


Stevan Raickovic

[NSdjanka]

Krošnja palme

Mama je uletela u sobu i
trgla me iz sna,
morao sam na telefon
zvao je čovek za posao i ja sam čekao taj poziv
radilo se o molerisanju
nekakvih poslovnih prostorija,
navukao sam pantalone i pošao
ka telefonu
usput prošao kraj ogledala u hodniku i
spazio raščupanu priliku,
dohvatio sam slučalicu i rekao: halo
a zatim nisam dobio posao.
Vratio sam se u sobu i svukao pantalone
prišao krevetu, podigao ćebe levom rukom
i skliznuo u još vruću jazbinu.
Pokrio sam se i zažmurio,
osetio bezukusnost spokoja i bilo čega
drugog
žmurio i dalje,
kao i uvek, odsutan.

S.V.

[ZOE]

NAJLEPŠA LJUBAVNA PJESMA!


Ne, nije to...
ni prepisivačka,
nije to ni podstrekačka,
nije to ni ostavljačka,
nije to ni tužbalačka,
jer to je pjesma o njoj,
mojoj ljubavi jedinoj.

Ne nije...
ova ljubav moja
nastala ni danas,
nastala ni juče,
nastala ni prije godinu,
nastala ni u mojoj mladosti,
nastala ni u mojoj starosti,
ona se samnom rodila.

Da, ona je...
ono što me rastužuje,
ono što me otuđuje,
ono što me opija,
ono što mi nadu ubija,
ono zbog čega živim,
ono čemu se divim.

Da, ona je...
u meni od pamtivijeka,
moja zamamna zelena rijeka,
moja najveća iluzija,
moja najljepša poezija,
moja nada nad nadama,
moja rana nad ranama,
moja sanja nad sanajama.

Da, moja voljena je...
moje juče, danas i sutra,
moja maglovita hladna jutra,
moja rana nevidana,
moja kula nezidana,
moja želja preželjena,
moja krila polomljena,
majska ruža mirisava,
moja gora olistala.

Kad ljubav prema njoj
dosada nije prestala,
prestati nikada neće,
ona je moj put do sreće,
jer ona je moja...
najljepša
ljubavna pjesma,
što nikad se više ispisati neće.

Božo Popadić - Aktus

[memento]

Ivan Slamnig:
Barbara
(Večernja ćakula barba Nike)

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.

Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.

To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!

More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.

"Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par."

I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja

e il naufragar xe dolce in questo mar.

[memento]

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!


Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!


Antun Branko Šmić
(1898-1925)

[silvia]

ODLUKA

Miroslav Antić


Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.

Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš… divnije letiš.

Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.

Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje.