Poklonite pesmu...

[blueella]

Komadić sunca


Komadić sunca u bočici nosim ti,
nek se u tvojim očima rasvijetli.

Šareno dugino stakalce sam ti dao,
ako ti možda pogled nečiji učini nažao.

Komadić svjetla u bočici mirisni,
atom sunčanog jutra dražesni.

Kad ostaneš sama i noć se spusti,
ti malo njega iz bočice pusti.

Zrake će zaigrati posred stijene,
crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.

Komadić sunca u bočici zarobljeni
s tajnama o svakoj alkemijskoj mjeni.

Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći
i ja ću ti noću opet u san doći.

Komadić svjetla ukradoh nebeskom svodu
tom za tvoje grudi, kao za broš s topazom.

Oboma nama da jasno svijetliti stane
kad više ni sunce nad zemljom ne grane.


Štefan Žáry

[blueella]

SJENE

Nedavno sam u snu doživio
da su se naše sjene ponovo srele
i naša je ljubav bila kao i nekada.

Zašto su, draga, naša tijela rastavljena
a naše sjene sretne?

Zar ne bi bilo bolje da i u životu
dolaziš tako blaga u susret meni
kao i u životu mog sna.

Od boli! Mi smo dva ljubavnika
koji se vole kad sanjaju,
a stvarnost je puna mržnje.

Treba se čuvati kula u zraku i snova,
ali oni su ponekad mudriji od nas ljudi.


Abu Nuvas

[Kill Bill]

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće moje
i sreće njegove.

Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću?
U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladna i mokra,
zašto se nismo sreli nikad?

Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došao.
Al' ja,
u krčmu svratih gorka,
a on
ne znajući,
kraj mene prošao.....

Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.

Da, mora da je tako.



Miroslav Antic

[silvia]

OVE NOCI

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.

Pablo Neruda

[SQUAW]

MOJE LICE U TVOJIM RUKAMA

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.

Vicente Aleixandre

[silvia]

PISMO JEDNE ZENE

Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.


Kerolin Ris

[silvia]

KAD ZABORAVIS NEDELJU


A kad zaboravis sarene pokrivace srijedom i subotom
A narocito kad zaboravis nedelju;
Kad zaboravis nase trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja;
I nista ne moram raditi, i sretna sam ...
I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doci!
Kad to zaboravis kazem ...

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konacno odlazili na nedeljni rucak;
U stvari, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedeljni rucak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rizom, i salata,
pa razeni kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.
Kazem, kad to zaboravis ...

Kad zaboravis moj tihi predosecaj
Da ce rat zavrsiti prije nego dodje red na tebe;
I kako smo se konacno svlacili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Lezali nacas opusteni u nedeljno svjezoj posteljini
I njezno se slivali jedno u drugo ...

Kada, kazem zaboravis sve to,
Tada mozes reci, tada cu mozda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.


Gwendolyn Brooks

[Kathy]

Dosao si..


Dosao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam cula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeca miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na skoljku,
cujem sum gradova kroz koje sam prosla,
i onih kroz koje samo htjedoh proci -
odraze vidim dalekih kupola
kako se njisu u bistroj vodi tvog bica;
slusam i gle, prolijecu atomi zaboravljenih ruza,
i glasovi iz mrtvih pluca ustaju,
slusam, moj zivot treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena


Vesna Krmpotic

[Kathy]

Carolija zaborava

U ovom prostoru
omedjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez sredista svetla,
bez ukusa, bez glasova,
u ovom secanju,
zatvorenom u tamni obruc tela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posedovala juce,
ja dozivam noc.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plac
neka iz mahovine izadju sve kosute
i poloze moje telo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne zene
svezu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata.



Vesna Parun