Irena Vrkljan

[blueella]

Među pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sačuvati
malu škrinju
s našim rukovanjem,
nismo se tražili
pokraj predmeta
što postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze naše tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
što izdaju
sudbinu ove bezimene priče,
dok vrijeme ljušti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima već previše
da bismo na svima mogli ploviti.

[blueella]

Željela sam biti krotka pred sudbinom
Kao more

I kupiti joj vjetar,
Sunčan obruč snova,
Željela sam kao more
Mnogo topline za moj glas
Zaleđen na dnu opake noći,
Željela sam i tražila
Okomite sjene na mom
tijelu
Malo umora u mojoj kosi
I jedno sasvim malo sunce
Za moje oči
Nagnute u sebe,

Kao more,

Željela sam
I zaustavila
Krhki stroj srca,
Koji postavlja zamke
Nalik na magične predjele,
I koji opominje ove zjene
Da ne lutaju neumitnim nebom,

Kao more.

[blueella]

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ

[blueella]

RIJEČI KOJE OSTAJU

- odlomci iz pjesama -

....

Želim,
da nikada ne zalutaš u predjele gdje te ne očekuju i da ti na
ipruženu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati
da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjećanja,
da sudbina trajno štiti svakog koga voliš,
da ne bude rata, da se ne zaboraviš smijati,
da vjeruješ u mogućnost istine koja nije sebična, i da svima
koji te za to mole, oprostiš,
da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve,
da budeš osjetljiv preko mjere,
da spasiš nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba nečija zahvalnost,
da te uvijek voli svečanost riječi.

[blueella]

.......

Jedan sat na površini sunca
traje s pamćenjem,
i svoju nepromijenjenu vjernost godinama
pretvara u samoću,
ova velika ruka
što sniva u blizini vremena
skupila je sve svoje prste
u pregršt sjena,
i prepustila se zaboravu.

.....

[blueella]

.....

tko to leži
umoran svako jutro i svake noći
u sumraku oplođenih grahorica
i zove predjele uvijek žive u svemiru,
tko vraća tvoje prste
u mekane jarbole ocvalih trava i poklanja svoju utvrđenu vjeru
svakoj ljubavi koja budi krv pijeska?
Pjesnik.

....

[blueella]

....

Bilo zastaje,
koso svjetlo pada, pada u ovaj zatvor,
mrve šećera u moja usta.
Grad se topi i pretvara
u okruglu ružu,
uspomene teku s prstiju umočenih u tintu, u pijesku se gubi
crveni rukopis.
Na tržnici prodaju blistave ribe
i seljaci još plaču strašno i glasno,
duhovi iz rata
sjede zagrljeni oko spomenika,
trg je posve blijed,
nijedan gram života ne pokreće plave tramvaje,
kuće su se okupile oko sinjih golubova,
nigdje nema mog prozora svjetla.
Bijele noći leže na krovovima
dok prozirni muzičari
iznad perivoja plove,
kada sam u tuđini i kada sanjam,
cvjeta unutarnje jezgro Zagreba
poput ploda od crvenog baršuna.

.......

[blueella]

.......

Kažu,
da je za poeziju problem
riječ napalm ili krv, teške riječi,
duga je povorka ubijenih slika,
ipak, zemlja postoji, iako kruh u staniolu
više nema okus sunca,
i sjećanje može da izblijedi, kažu,
možda, poezija tako leži na glasnom bubnju,
kao djetelina, što je znak bjeline na deterdžentu,
kažu,
nema više ničeg, nema više ništa,
i ostatak meda u mom srcu iznenadno hlapi,
no ipak, ljubav je nježna i s kišom u sprezi,
što neprekidno pada
iz jedne kuće koju znam, koju pamtim,
pada na pjesmu, usprkos svemu,
pada, živi i buja.

[blueella]

Čarolija zaborava

U ovom prostoru omeđanom stablima mog razuma
U ovom prostoru bez središta svijetla
bez okusa; bez glasova
U ovom sjećanju zatvorenom u tamnom obručju tjela
u ovoj boli u ljubavi nepravednoj
U ljubavi
ja dozivam lice koje sam posjedovala juče
ja dozivam noć u ovaj sat neponovljeni
u ovaj dan neotrovani
blizinom vermena
u strahu prisutnom među oblicama
u ovaj moj plač
Neka iz mahovine izađu sve košute
i polože moje telo na zle i visoke borove
danas
na dan neprolazne osvete
nek umorne žene svežu moja stopala
i zapale sve lađe snele pod rukom mog vrata

Ja zovem

Neka dođe velika tišina
Neka se reke udalje od obala
i telo nek napusti dubinu vlastite krvi
Jer ja više ne poznajem granicu svog krika
Ne vidim više daljinu između dva neba
ne osećam krv
U ovaj suton sastavljena od dva oblika patnje
U ovu plahost koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta
U ovaj san
ja dozivam reči
nage i bez uspomena
Ja dozivam agoniju
hladniju od snjega
u disanju moje kože
U ove plohe tuge u ovu tamu
Ja zovem vjetar koji briše obrise gorkih planina
Vjetar zaborava
Ja dozivam pčele
da lancima bez zvukova zarobe tu travu
taj plamen tvoga imena


Ja zovem

Neka se mora preliju
u presušni izvor zemlje
i zaustave krv koja me napušta
Neka se moja zaljubljenost pretvori u osamljene preivoje
moj osmeh otuđi od sunca
nek oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
Prodru kroz ovaj plameniti okus smrti

Nađite me
Vežite me
spalite moje sećanje
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korjena
Otvorite moje dlanove od soli
I oduzmite mi taj lik
Koji i šljunak pretvara u ljubav

[blueella]

Pred zidom vremena

Radi te boli od koje umiru prsti
Do juče još uronjeni u pjesak i šećer
Radi te boli
koja nagoni oblake na bjeg i smrt
u dugim ljesovima zore

Radi te boli u mekom tkivu sna
kad se propinje sve do ruba tjela
do izvora krvi
već omamljene dlanom
već budne za plač

radi ovih nepoznatih bića
koje nadgrizaju koru noći
ponosnu koru noći
sto čuva uspomene.
Oklop tako snažan i opet tako ranjiv
tamniji od tame

Radi ove boli
koju mirisom mahovine i odložene stvari donose u sobu
krotku od tišine
u osvetljenom oknu prozora

pa pred zid na koji pljusti kiša il