ŽEĐ
Nebo upija moju površinu
gladna vatra
prži razinu mojih očiju
nebo upija moju mokru kožu
sastavljenu od prozirnih struja
Moje glatko telo ranjeno školjkama
moju dubinu i miris
slanog karjolika alga
Nebo traži vlagu mojih ostrva
i vuče me bezdan u usijani pjesak lave
i razdire mi put
Sunce je nezasitan nož
zaboden u središte žeđi
u ovo more pepela
Nebo upija moje krošnje
i pali lisnato meso
mog hrasta
na rubovima zemlje
nebo proždire moje sokove
i suši med u krvotoku debla
Razdire korjenje mojih stopla
moje prste
moj mrak
Nebo je gladno među haljina ljeta
i spaljuje moj potiljak
Sunce je nezasitan nož
zaboden
u središtu žeđi
u ovu šumu pepela
Oborena kao igračka strave
ja branim ovaj prag
i okus žita
Ja se savijam do mulja
do napukle kore mog čela
ja vičem
a nebo je nezasito
ono je crno srce na vratima sunca