Sergej Aleksandrovič Jesenjin

[DrinChe]

MAJČINO PISMO

Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:


"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.


No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.

No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim
i mjesto predsjednika
u Volispolkomu

Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."

...

Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.


prevGolob)

[diktatorka]

....


Veceri plave, u vece sjajno,
Beh nekad i mlad,i lep beskrajno.

Sve nepovratno i naglo se vinu
Pa odlete...daleko...i minu...

Srce se hladi,blede oci,moci...
O ,plava sreco!O, vi, svetle noci!

[Beatrica]

Sve što živi ožiljak ima

Sve što živi ožiljak ima
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ svima
bio bih hulja i lopov znan.

Mršav i rasta odveć malena,
međ decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena
ja sam se vraćo pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»

Pa i sada, kada se bez traga,
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme se moje izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadanje crte
kavgadžije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost mušku
al nov korak moj se drukče sluša...
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

Ne govorim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć se raste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»

[SQUAW]

AUTOBIOGRAFIJA

Rodio sam se 1895. godine, 21. septembra, u Rjazanskoj guberniji, srezu Rjazanskom, Kozminskoj oblasti, u selu Konstantinovu.
Kad mi je bilo dvije godine dali su me na odgoj prilično imućnom djedu po majci, koji je imao tri odrasla neoženjena sina s kojima sam proveo skoro čitavo djetinjstvo. Moji su ujaci bili prijeki i smioni momci. Kad mi je bilo tri i po godine posadili su me na konja bez sedla i potjerali ga u galop. Sjećam se da sam se gadno uplašio i čvrsto sam se držao za grivu. Zatim su me učili plivati. Jedan me od njih (ujak Saša) uzimao u čamac, udaljavao se od obale, skidao s mene rublje i bacao me u vodu, kao štene. Uplašeno i nevješto pljeskao sam rukama i sve dok se ne bih zagrcnuo on je vikao: "Eh! Mrcino! Nisi ni za što!" "Mrcina" za njega bijaše ljubezna riječ. Kasnije, u osmoj godini, drugome sam ujaku često služio kao lovački pas i plivao po jezeru za ustrijeljenim divljim guskama. I po drveću sam se dosta dobro verao. Među djecom, uvijek sam bio kolovođa, velika svađalica i vječito pun ogrebotina. Za nestašluke me psovala jedino baka, a djed me ponekad i sam podstrekavao na tuču govoreći baki: "Ti mi ga, ludo, ne diraj, tako će ojačati". Baba me neobično voljela i njenoj nježnosti nije bilo granica. Svake su me subote kupali, sjekli mi nokte i uljem za kandilo mazali kosu, jer nijedan češalj nije ulazio u kudrave vlasi. Ali ni ulje nije mnogo pomagalo. Uvijek sam se drao koliko me grlo nosilo, pa čak i danas subotom imam neko neprijatno osjećanje.
Tako je proteklo moje djetinjstvo. Kad sam odrastao htjeli su od mene stvoriti seoskog učitelja i zbog toga su me upisali u bogoslovno-učiteljsku školu, da bih kasnije završio i Moskovski pedagoški institut. Srećom, to se nije ostvarilo.
Stihove sam poceo pisati rano, u devetoj godini, no svjesno stvaranje počelo je u šenaestoj ili sedamnaestoj. Neki stihovi iz tog vremena nalaze se u zbirci "Uranak".
U osamnaestoj godini začudilo me što časopisi ne objavljuju pjesme koje sam im poslao, i otputovao sam u Petrograd. Tamo su me veoma srdačno dočekali. Najprije sam vidio Bloka, zatim Gorodeckog. Kada sam ugledao Bloka s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika. Gorodecki me upoznao s Kljujevom o kojem do tada nisam ništa čuo. Postali smo veliki prijatelji, iako se u mnogo čemu nismo slagali.
Tih sam se godina upisao na univerzitet Sanjavskoga, ali poslije godine i po ponovo sam se vratio na selo.
Od suvremenih najviše su mi se svidjeli Blok, Bjeli i Kljujev. Od Bjeloga sam mnogo naučio u pogledu forme, Blok i Kuljev naučiše me lirici.
Godine 1919. objavio sam s nekim drugovima manifest imazinizma. Imazinizam je bio formalistička škola koju smo htjeli uvesti. No ta škola nije imala temelja i ugasila se sama od sebe, ostavivši za sobom istinu o organskim slikama u poeziji.
Mnogih svojih religioznih stihova i pjesama odrekao bih se sa zadovoljstvom, no one imaju veliko značenje kao put pjesnika do revolucije.
Od osme godine baba me vukla po raznim manastirima i zbog nje su se u nas stalno skupljali kojekakvi bogomoljci i bogomoljke i pjevali pobožne pjesme. Djed - naprotiv. Taj je volio potegnuti. I stalno je nekog đavola slavio.
Kasnije, kad sam otišao iz sela, dugo mi je trebalo da se snađem.
U godinama revolucije sav sam bio na strani Oktobra, no sve sam primao na svoj način: sa stanovišta seljaka.
U formalnom smislu sve se većma okrećem Puškinu.
Što se tiče ostalih autobiografskih podataka - oni su u mojim pjesmama.

Sergej Jesenjin

Oktobra 1925. godine

Ne padaj, gori zvijezdo moja

Ne padaj, gori zvijezdo moja,
nek svjetlo studeno svjetluca.
Jer tu na groblju iza hvoja
ni živo srce već ne kuca.

Ti sjaš ko august i ko breze.
Tišinu polja svako veče
prekida plač i jecaj jeze
ždralova koji letjet neće.

I glavu podižući trudnu,
sa onih brda koja sjaju
ja opet čujem pjesmu čudnu
o domu svom i rodnom kraju.

I zlatnožuta jesen gusti
iz breza siše sok i sada,
za sve što ljubljah i napustih,
sa lišćem plače koje pada.

Ja znadem, skoro, sudbo moja,
a nitko nije kriv zacijelo,
na groblju nekom iza hvoja
i moje pružit će se tijelo.

Ugasit će se nježni plamen
i srce ludo u prah prijeći.
I drug će stavit sivi kamen
sa nekoliko vedrih riječi.

I posljednji kad časi budu
ja za sebe bih reći htio:
on volio je rodnu grudu
ko krčmu onaj što je pio.

1925.
(Golob)

U mojoj Ispovesti Mangupa iz šesetpete, Matice Hrvatske nalazi se i singlica, pozadi, u džepu koji je prišiven za unutrašnji deo korice Na jednoj strani V. Aksjonov recituje na ruskom Majčino pismo, Odgovor i Kačalovljevu psu, a na drugoj Sergej Jesenjin recituje svoje stihove iz pesme o Pugačovu

[Beatrica]

I. D. RUDINSKOM

Iskru je svoju zlatnu
Bacilo sunce vrelo
I moju dušu hladnu
Toplinom je proželo.

I sad mi želje vruće
Potajna nada prati:
I moji ubuduće
Dani će tako sjati.

Toplota svud se budi,
Ozari svetlost mene.
O prošlom moje grudi
Ne gaje uspomene.

Jače od moje krvi
Ni dan ni plam ne gore.
U duši sija prvi
I topli plamen zore.

***
Noć je tamna, noć besana,
Kraj reke ću sam da lunjam.
Po reci, u peni vala,
Raspasala pojas munja.

Na bregu se brezi-sveći
Mesec oko tela svio.
Pođi, srce, svojoj sreći,
Pesme glas da slušaš mio.

Devojačka tela mlada
Raspire li žar moj vreo,
Zaigraću s pesmom tada
I skinuću s tebe veo.

Po zelenim odajama,
Mekim sagom tamne gore,
Vodiću te padinama
Sve do same rujne zore.


***
Od Tanjuše lepše cure ne beše u selu tom,
Imala je crven porub na belom haljetku svom.
Kraj jaruge iza prošća ide Tanja pred sam mrak.
A u magli s oblacima igrao se mesec mlak.

Dođe momak, pokloni se, kudrava mu kosa ta:
"Oprosti mi, draga moja, al uzeću drugu ja ..."
Sva preblede, kao pokrov, ohladi se izgled njen,
I Tanji se razvi kosa, ko zmija kad traži plen.