|
Odgovor: Louis Aragon -
04.03.2007, 23:14
Dodje tako na jedvite jade neki trenutak
U kome onaj koji se zakacio za tvoj skut
Nade se odvojen od tebe
Ko neki slepac po danu usred suncanog podna
Kao ono neznalica pred skupom mudraca
Ili hromi usred igranke
U izvesnim prilikama u životu
Video sam da se otvaraju vrata tvoga carstva
A tamo ne ulazim nikako jer tu pocinju carolije
Sve vrste pokora pratecih koje sazipaju vilu
Samo ako poželi d aje prati izvan oblasti dozvoljenog
Bilo je to jednom u Provenu gradu koji je kao neka velicanstvena kanta za otpatke
A ništa ne bih rekao ni za Avinjon a ništa ni za one Crne Pokajnike
Ali postoje još i oni hodnici bede u Gradu Jovanke od Arka
I onaj napušteni grad iza Nice pozadi železnicke pruge
Sa carapama koje se suše po pokrivenim balkonima sa stubovima palata
Tamo negde gde se povlaci starost izbeglica oko njihovih crkava sa tornjevima kao glavice crnog luka
I kao neka pisana slova
Kule i kulice na starim zgradama iznad zavojaka Sene
Koje se utapaju naglo u crne cekinje drveta
Ili prosto one kuce za prodaju koje obilaze senzali i notari
Neki put govoriš o Bergenu gradu koji ja ne poznajem
A gde bi ti kako rece otišla još jednom dok postojiš
Da okušaš bljutavost maka i divljih jabuka koje se ugrizu i bacaju na Tahitima
O ti krunisani što kažu volim te po uvu
Mirisu reci koje se odvijaju kao stubovi
Hodnici hodnici eto otišla si
Eto u tome mi ti izmiceš zauvek
Kraljice one perstepktive u kojoj ja nemam svoje mesto
Begunice nova Meluzino
I tvoja pticija noga udaljuje se na terasama
Tvoja haljina još dobar trenutak blista pod drvetima
Kao u onim maglama Vatoa
Cekam te unezveren sasvim na dnu jedne ulice
Gde na ivici drveca pozlacenog na zalasku suncevom
Može se dogoditi jednom da ona ne dode
Jednom da bi se po volji prošetala malo po svojoj mašti
Sasvim odlucno palo ti je na pamet da me zamisliš mrtvim
I da ja kao nisam došao da te uznemirim pod ovim suncem nesrece
E od tada svaki put kada te pogledam
Ja se setim da si me ti ubila kako se to obicno kaže
I da prema tome ja sada živim samo zato što ti tako hoceš
Jer tvoje oci zamislile su ovaj svet bez mene
A tvoja usta govorila su sasvim prirodno o meni u prošlom vremenu
I sve to u punom ovom dvadesteom veku
Sa svim satelitima koji kruže oko zemlje
I mašinama koje misle
Ali nož ostaje nož
A srce srce
Gorka pesma
Ljubavi gorka ploda
Pesmo moja vetre i gora
Vilajetu tamni gde tihoga hoda
Dolazi da umre more
Avgustu blagi dok nebo tvoje
Zvezdama zasipa obzor sav
Snovi moji tim livadama plove
Gde je vazduh tako plav
Moje zlatne ruke te nežne tajne
Bude mi žed i glad
Kolajne derdani veceri beskrajne
Kada sam srcem mlad
I reci da mogu nestati tako
Išcileti sa prvom zorom
Jato golubova rasturiti lako
Pod tvojim prozorom
I ne postati ni strela gola
Strela uznemirenja i cveta
Sveže vode i najveceg bola
Usred najžešceg leta
Pa da li se zna cta se dogada
I da li je to možda ono
Kad mi se baci zastor beznada
Iznad mog oka ko zvono
I sav taj govor koji slama
To blago u izvoru živom
Moj krik ugušen molitvama
Nad mojom napuštenom njivom
Ne žalim ni malo što tužna lika
Usta su mi puna nemih reci
A suviše malo tušnih spomenika
Da trag za tobom u meni jeci
I tako još uvek snažno udara
To trošno srce o kaveza žice
Za Nju se ono do dna izgara
Žtrvuje nemilice
Posecite mi grlo i božure
Da krvi moje bude napita
Priklonite joj se u predznaku bure
Kao što to cine bure
Kao što to cine žita
I suviše malo još casova brojim
Do kraja mojih obzorja o sliko
I da dovicem do Boga da te volim
O koliko
Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!
|