Rainer Maria Rilke

[blueella]

RILKE, [r'iJke], Rainer Maria, austr. pjesnik; r. 4. XII 1875. u Pragu, u. 29. XII 1926. u Val-Montu kod Montreuxa. Nakon djetinjstva provedenog u Pragu otac ga šalje u vojnu školu, koju je napustio. Studira povijest umjetnosti, književnost i filozofiju u Pragu,
Munchenu i Berlinu. Luta Evropom i Afrikom, te se tako nalazio u Italiji, Rusiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, sjev. Africi, Španjolskoj, u Devinu na Jadranu i Švicarskoj. Rilkeova lirika,koja predstavlja završetak evr. dekadencije, a početak
poezije biti (njem. Wesenspoesie), ima svoja tri jasna razvojna stupnja, tri razdoblja, od kojih je svako u znaku različite klime i različitih utjecaja. U prvom razdoblju, od 1900. do 1906. njegovim pjesmama posve nedostaju oštri obrisi. Ljudi, krajolici i predmeti kao da tonu u sutonskim ugođajima na pozadini zavičajnog Praga, a onda se to sve više stapa s elementima iz kult. područja Rusije, Italije, Skandinavije i Pariza (Rane pjesme — Die frtihen Gedichte, 1902; Knjiga slika — Buch der Bilder, 1902; Časoslov — Das Stundenbiich, .1906). I dok se u početku jasno osjećaju tonovi Liliencrona i
lirike ugođaja, poslije je sve manje impresionističke razlivenosti, jer mu izraz (pod utjecajem Rodina kojem je bio osobni tajnik), dobiva stanovitu oštrinu i čvrstoću,postaje »jasan, čil i providan« (Soneti Orfeju — Sonette an Orpheus). R. nastoji riječima ostvariti ono što kipar ostvaruje mramorom — da vanjskoj stvarnosti predmeta doda unutarnju. Drugo razdoblje, od 1906. do 1910 (Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Christopha Rilkea — Die Weise von Liebe und Tod des ('ornets Christoph Rilke, 1907; Nove pjesme — Neue Gedichte, 1907—08; Zapisi Maltea Lquridsa Briggea — Die Aufzeichmmgen des Malte
Laurids Brigge, 1910) sadržava u liku M. L. Briggea,njegovu proznu parabolu o izgubljenom sinu koja je primijenjena na novo stanje, s pomoću metamorfoza i tajni djetinjstva, ljubavi i smrti. Treće je razdoblje Devinskih elegija (l)nincser Illegien, 1923), koje obuhvaća
desetak godina, koliko je s prekidima trajao njegov rad na tome njegovu posljednjem i najboljem djelu. — Rilkeova lirika, morbidna i sjetna, ugođaja sumračnih i samrtničkih, nameće se jedinstvenim slikama i bogatim glazb. oblicima. Kako teži obuhvatili i neobuhvatljivo, iskazati i neiskazivo — misli su mu često magične i neuhvatljive. Kompleksna ličnost, povučena u sebe i preosjetljiva, snob koji snuje o svojim imaginarnim plemenitim precima,R. je izraz jednog doba u prijelomu i svijeta na razmeđu Istoka
i Zapada, posebne mješavine slavenskog i germanskog. Prvi između velike trojice novije njem. lirike (uz Stefana Georgea i l luga von Hofmannsthala), nenadmašeni majstor stiha, on je izvršio snažan utjecaj na modernu evr. liriku. Prevodio je s francuskog, talijanskog i engleskog (Andre Gide, Paul Valerv, Mallarme, Verlaine, Petrarca, Michelangelo, Hlisabeth Barret-Browning).

[blueella]

JA ŽIVIM U KRUZIMA KOJI SE ŠIRE

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

[blueella]

OZBILJAN ČAS

Tko sada plače negdje u svijetu,
bez razloga plače negdje u svijetu,
nada mnom plače.

Tko se sad smije negdje u noći,
bez razloga smije negdje u noći,
meni se smije.

Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.

Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.

[blueella]

Ljubavna pesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al' ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dveju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.

[blueella]

Ovo je čežnja: sred talasa biti
i nemati u vremenu svoj stan.
I to su želje: pritajene niti
koje za večnost vezuju naš dan.

I to je život. Dok ne dođe jedan
čas drevni, najsamotniji od svih,
drukčiji od svih ostalih, i čedan
presretne večnost uz osmejak tih.

[blueella]

Vrteška

(Jardin du Luxembourg)

C krovom i senkom njegovom se vrti
čopor šarenih konja što se gone
trenutak jedan, svi iz zemlje one
koja toliko okleva pre smrti.
Nekih u kola upregnutih ima,
al' je u sviju izraz srčan sav.
Jedan je crven namrgođen lav
i katkad jedan beli slon sa njima.

Čak i jelena jednog eno - pravom
jelenu šumskom sličan je po svemu,
samo što nosi sedlo, i na njemu
jednu malenu devojku u plavom.

Za njom, odeven u belo odelo,
jaše na lavu dečačić, u stravi,
dok zube lav pokazuje i ždrelo.

I katkad se beli slon pojavi.

Promiču vedre devojke nekamo,
već nepristale skoro igri toj;
usred ludoga leta one svoj
podižu pogled, nekuda, ovamo -

I katkad se beli slon pojavi.

I sve to ide, okončanju žuri
vrti se, kruži, a bez cilja svog.
Poneki pramen, crven, zelen, suri,
jedva započet profil lica kog.
I katkad osmeh, ovamo obraćen,
blažen i bleštav i uludo straćen
sred zadihanog slepog kola tog.

[blueella]

Jesenji dan

Gospode, čas je. Natraja se leto.
Zasenči sunčanike, razobruči
vetar, da poljem jesenjim zahuči.

Poslednjem plodu zrenje zapovedi;
još dva-tri dana južnija mu daj,
usavršenju nagnaj ga, nacedi
poslednju slast u teškog vina sjaj.

Ko dom sad nema, taj ga steći neće.
Ko sam je sada, dugo sam će biti,
čitaće, pisma pisati i bditi,
i nemirno će gledati drveće
kada se lišće stane zrakom viti.

[blueella]

Ostavljen na planinama srca

Ostavljen na planinama srca
Gle, u daljini sićušno, gle:
poslednje naselje reči, a još više,
ali i on majušan, poslednji
zaselak osećanja. Prepoznaješ li ga?
Ostavljen na planinama srca. Kamen
pod rukama. Jest, tu cveta ponešto;
iz neme litice cveta raspevan korov
koji ni o čem ne zna. Ali onaj ko zna?
Ah, onaj što poče da zna, pa sad ćuti,
ostavljen na planinama srca.
Jest, tu se kreće ponešto, nenačete svesti,
kreće poneka bezbedna životinja s planine,
ide, zastaje. I velika zaštićena ptica
kruži oko čistog protivljenja vrhova.
Ali ne zaštićen, ovde na planini srca.

[blueella]

Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k'o dar.

Ko meri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih leta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost greke?
O, dome, travo, o, večernja seni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vac k nama veje.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svetski prostor. Kroz nas laste
proleću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.

Brinem, a dom ja na dnu moga srca.
Čuvam se, a u meni straža bdi.
Ka mojoj novoj ljubavi se svi
svet lepi, da tu počiva i grca.