Francesco Petrarca

[blueella]

Francesco Petrarca
(1304-1374)




Najveći i najutjecajniji autor Ijubavne psihološke lirike, začetnik humanizma, vjesnik romantičkog indivldualizma, prauzor intelektualca goleme obrazovanosti, preteča modeme osjećajnosti, Petrarca je u osvit renesanse otvorio put evropskoj književnoj kulturi, i klasičnom savršenošću stihova i Ijudski iskonskom tematikom.
Rođen je u Arezzu pošto mu je iz Firence bio prognan otac, koji će, kao bilježnik, nakon nekoliko godina odseliti u provansalski Avignon, sjedište papinske kurije. Nakon studija prava s bratom Gherardom u Bologni i studentskog života punog razuzdanostl, zabave, Ijubavi, u Avignonu se ubrzo pročuo kao istančan pjesnik, miljenik moćnika. Blagosiljanog i opjevanog dana 6. travnja 1327. u Crkvi sv. Klare zauvijek ga je obuzela liubavna strast prema lijepoj gospi, koju je ovjekovječio kao Lauru, nadahniteljicu, mit, simbol pjesničke slave (laurus, lovor),neispunjivu žudnju i uzrok unutrašnjeg razdora tijekom više od 30 godina. Introvertirani pjesnik, bez danteovske volje, jednako snažno usmjeren k nebu koliko i vezan, za zemlju, ljubeći stvorenje zaboravljao je stvoritelja, još okovan kršćanskom stegom a već humanist slobodnih vidika. Utočište je tražio u samoći Vaucluse pokraj vrutka Sorge, u putovanjima Evropom, u otkrivanju antičkih spisa, u knjigama i radu na latinskim djelima. Taština i evropski ugled zrcale se u lovorovu vijencu slave kojim ga je 1341. u Napulju okrunio Robert Anžujski. Zaređenje Gherardovo 1343. povećava pjesnikovu duboku moralnu krizu, naglašava protuslovlja i nemire. Udaljivši se od moćnih rimskih prijatelja obitelji Colonna, podržava pobunu pučkog tribuna Cole di Rienza, potaknut .nadom u demokratski, veliki Rim, središte ujedinjene Italije. Unatoč tome, na povratku iz Provanse, ostavlja zatečenim svoje prijatelje, medu njima velikog Boccaccia, izabravši kao mjesto boravka dvor najvećeg tiranina i gibelinskog vođe Viscontija u Milanu. Bio je i političkim izaslanikom u Mlecima, Pragu, Parizu. uvijek s osjećajem da je ravan moćnima, iznad stranačkih probitaka. Zadnje dane uz kćerku Francesku (Giovainni, također nezakonito dijete, umro je dječakom) proveo je u radnoj tisini svoje vile u Arquapokraj Padove; tu je i umro, za stolom glave klonule na knjigu.
Stoljetni stilski, frazeološki, motivski, psihološki obrazac lirskog Ijuvenog pjesništva, koji nije mimoišao ni najveće evropske spjevaoce, ukratko petrarkizam, osobito je plodonosno djelovao u hrvalakoj književnosti, pri čemu bi trebalo nabrojiti gotovo sve pjesnike od Menčetića i Dzore Drzića do novijih Ujevića i Krleže. Dosta je spomenuti da su Marulićevil hrvatski prijevodi prvi u Evropi, da imamo dvojezično izdanje Kanconijera, da je svijetom odjeknuo i jedan naš simpozij o pjesniku.
Osim Kanconijera (Rerum vulgarium fragmenta) i alegorijskih trijumfa u tercinama,sva su Petrarcina djela na latinskom , od njih i jest očekivao slavu. Prijateljima, ali i antičkim piscima, upućivao je velik broj Prijateljskih pisama (Familiares), gdje svoja stanja uzdiže do uzora i nastoji dati idealnu sliku o sebi.Izdvajaju se Nenaslovljena (Sine nomine), s političkim sadržajem, pa Staračka (Seniles) a osobito je zanimljivo pismo Potomstvu (Posteritati), pjesnikov životopis. Najvažnija su mu latinska djela spjev u heksametrima Africa, za koji je dobio lovor ali je bez epske žice u opisu drugog punskog rata. Najboje je zacijelo ostvarenje proza Secretum, iskrena ispovijed uzoru, Sv. Augustinu, u tri knjige. pokušaj opravdanja i priznanja slabostil složene duše i dotad neviđene osjećajnosti, meditacija o vjeri i smrti, o grijehu i kazni o krizama u koje ga, pred vječnošću, zakivaju zemaljske strasti prema Lauri i prema slavi.

[blueella]

Hajdete bolne rime


Haj dete bolne rime tvrdom kamu
što mi u zemlji milo blago skriva,
odzvat će vam se s neba, premda sniva
tijelo joj skrito u samrtnu jamu.

Recite da mi teško živjet samu
i plovit ovim strašnim morem biva,
pa plod joj slave skupljam sa svih njiva
i za njom idem krok po krok u tamu.

O njoj živoj i mrtvoj samo zborim,
dapače samo živoj, sad besmrtnoj,
neka je svatko voli i upozna.

Molim je kada za smrt moju dozna,

koja je biku, nek upravi put moj

k sebi, da kraj nje u nebu se stvorim.

[blueella]

Iz kojeg dijela neba


Iz kojeg dijela neba i iz koje
zamisli Narav uzor je uzela
za milo lice, u kojem je htjela
da tu pokaže rajske moći svoje?

Takove zlatne kose zar postoje
u šumskih vila i nimfa iz vrela?
Još mnoga (krepost u njoj se je srela,
a najviša je uzrok smrti moje.

Božanstvenu ljepotu zalud ište
tko njene oči još vidio nije,
kad blagi pogled okreće i njiše.

A kako ljubav i liječi i bije,

zna tko nju vidje kad milo uzdiše

i milo zbori i milo se smije.

[blueella]

JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omču driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

[blueella]

Ljubav


Što ćutim, što je, ako ljubav nije?
Ako je ljubav, Bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona?
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba?
Kriv li sam' tome, malo jauk vrijedi.
O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava.
Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,
tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
tako da ne znam sam stvarno što hoću,
te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti.

[blueella]

Zefir se vraća


Zefir se vraća noseć vrijeme krasno,
cvijeće i zelen, milo društvo svoje,
Filomen plače, Prokna pjeva glasno,
svud snježne, rujne pramaljeća boje.

Nebo se vedri, livada se smije,
svojoj se kćerci Jupiter veseli;
zrakom se, vodom, zemljom ljubav lije,
sve što je živo sad ljubiti želi.

A meni, jao vraćaju se suze
što iz dna srca rose one radi
koja mu ključe sobom u raj uze;

a pjesme ptica i obale cvjetne,
gizdave kretnje gospa dičnih, mladih,
pustoš su za me, zvijeri divlje, štetne.

[blueella]

O rijeko

O rijeko, što brzaš od planinske žile,
a glodanja radi nosiš ime svoje,
te danju i noću pratiš stope moje,
na što tebe snage prirodine sile,

a mene Amor; samo teci dalje,
ni san ni umor tok ti ne remeti,
prije neg moru siđeš, daj se sjeti
predjela što svem ljepši odsjev šalje.

Tu je naše Sunce i slatko i živo,

što ti lijevo žalo i krasi i kiti,

zbog sporosti moje možda joj je krivo.

Reci joj ljubeć nogu i ruku bijelu,

(poljupci mogu mjesto riječi biti):

Spreman je duh, al umor je u tijelu!

[gaga73]

SONET 2

Ja zamišljen duh koji se trudi,

Da i korake svoje usporava:

pazeć da ona mesta izbegava

Kud peskom stope ostavljaju ljudi.



No, ko drukčiju zaštitu da stvori:

Onu što svet je primetiti neće?

jer u pokretu ugašene sreće -

Spolja se čita što unutra gori.



I uveren sam: brda i šume

obale, reke… sve zna i razume

Moj život koji tajna je za druge.



Puteve divlje nije tražit lako

Al' dođe Amor i počnemo tako:

On i ja o tom razgovore duge.

[Beatrica]

Kanconijer (CCXCII)

Oci o kojim tako toplo zborih,
i ruke, lice, stopala i dlani,
zbog kojih svetu ostadoh po strani
i samom sebi strancem sebe stvorih.

Uvojci kose cista sjajna zlata
i blesak smeska andjeoskog,
sto je na zemlji nebo satvarao moje,
sad sve je samo pregrst gluvog blata.

No ipak zivim, sto mi zalost stvara
bez onog svetla, milog mi toliko u
buri kad je brod bez kormilara..

Nek ljubavna mi pesma svrsi tu se,
presahnu zica uma svakolikog,
a citra moja u plac obrnu se

[gaga73]

ŠTO ZAVIDIM TI, ZEMLJO ŠKRTA, TAKO ...

Što zavidim ti, zemljo škrta, tako
jer grliš nju što pogled mi je želi,
i kriješ lijepog lica sjaj joj bijeli,
gdje sebi nađoh mir od boja svakog!

Koliko svodu nebeskom što, lakom,
htjede za vječnost da se k njemu seli
duh, te od lijepa tijela ga odijeli,
a otvara se rijetko kome lako!

Dušama kolko, koje po sudbini
sad s njome slatkom i svetom se druže,
za kojom žuđah uvijek u vrelini!

Kollko krutoj, nesmiljenoj Smrti,
što s njom me zgasiv stanom htje da služe
lijepe joj oči, a ne htje me strti!