Sergej Aleksandrovič Jesenjin

[SQUAW]

Sergej Aleksandrovič Jesenjin
(1895-1925)

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, detinjstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, detinjstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gde je upoznao mnoge pesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvek je govorio da njegovim pesmama ne treba predgovor, jer posle citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voleli ili mrzeli. Cesto je sedeo sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasavali cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne videvsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin, izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najlepsih pjesama, Do vidjenja druze moj.

[SQUAW]

DO VIĐENJA DRUŽE

Do vidjenja druze, dovidjenja!

U zivotu ima mnogo zala

svaki korak prati nova patnja

na ovom svijetu srece nemam ja.


Do vidjenja! Tiho gasnu svijece

pred moj put u mrak i vjecni san.

citav zivot cekah malo srece

al' u noci ipak ostah sam...


Do vidjenja bez stiska, bez rijeci

cemu bol i vrelih suza zar?

Za nas nije nista novo mrijeti

ni sam zivot nije nova stvar!

[SQUAW]

PESMA O KUJI

Jutros je kuja pri štali,
gde rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmoro mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nežna;
od trbuha njene topline
voda se topila snežna

A uveče, kao i vazda,
kad koke na legala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snegom je stala
sledeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trcanja vruća
i znojna probi kroz sene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pricini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brega
za bacenim kamenom kreće,
ko zlatne zvezde sred snega
kotrljahu oči se pseće.

[SQUAW]

TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE


Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

1925.
(Golob)

[SQUAW]

ŠTO SAM? TKO SAM? JA SAM SAMO SANJAR


Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

1925.
( Gerić )

[SQUAW]

O PROBUDI ME...

O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.

1917.
( Vitez )

[SQUAW]

CRNI ČOVJEK

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----
gunđa on meni
i oči mu sjaju ----
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

---Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

.................................................. ............

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

---- Slušaj, slušaj! ----
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada ---
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana ---
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih.......

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

--- Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. ---
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi........

.......Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam........
kraj razbitog zrcala........

1925.
( Golob )

[SQUAW]

SNJEŽNO POLJE

Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sada plaču, znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?


1925.
( Cesarić )

[Lady in red]

PISMO MAJCI

Jesil' ziva, starice moja?

Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.

Nek' uvecer nad kolibom tvojom

Ona cudna svjetlost sja i dalje.



Pisu mi, da vidjaju te cesto

Zbog mene veoma zabrinutu

I da ides svaki cas na cestu

U svom trosnom starinskom kaputu.



U sutonu plavom da te cesto

Uvijek isto prividjenje muci:

Kako su u krcmi finski noz

U srce mi zabili u tuci.



Nemaj straha! Umiri se draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam,

Da bih umro ne vidjevsi tebe.



Kao nekad, i sad sam njezan,

I srce mi zivi samo snom,

Da sto prije pobjegnem od jada

I vratim se u nas niski dom.



Vratit cu se kad u nasem vrtu

Rasire se grane pune cvijeta.