Gabriela Mistral

[blueella]

JA NISAM SAMA

Noc, napuštena je
Od planina pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!

Nebo, napušteno je
Od mjeseca koji pao je u more.
Ali ja, ona koja te drži.
Ja nisam sama!

Svijet, napušten je
ljudi su tužni i ti to vidiš.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!

[blueella]

LAGANA KIŠA

Ta plašljiva, tužna voda,
kao dijete koje pati,
prije nego takne zemlju
iznemogne.

Mirno stablo, miran vjetar.
U tišini omamljivoj
ovaj plac i fin i gorak
samo pada.

Nebo kao silno srce
otvara se u svom bolu,
i ne kiši, vec krvari
tiho, dugo.

A ljudi ne osjecaju
u svom domu tu gorcinu,
to poslanje tužne vode
sa visine.

Ova voda pobijedjena
slazi dugo i zamorno
prema zemlji koja leži
ukocena.

Kiši, a noc kao šakal
vreba, strašna, u planini.
Iz zemlje ce šiknut nešto
u mrklini?

Zar bi mogo tko usnuti
dokle vani patec pada
ova troma, smrtna voda,
sestra smrti?

[blueella]

ODSUTNOST

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi,
moje lice odlazi u gluhome ulju;
moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao
u zvono, gluho za svakog, osim za nas.
Odlaze moji pokreti što su se upredali
pred tvojim ocima kao tkalacki cunak.
Odlazi moj pogled, koji je nemocan
kada te gleda,brijest i smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom,
kao vlaga isparavam se iz svoga tijela.
Odlazim od tebe s budnošcu i sa snom.
U tvom vjernom sjecanju vec se brišem
i u tvojoj uspomeni vec sam kao oni
što se ne rodiše u poljima i dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima
tvog rada, u tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih
u tvojim koracima, koje više ne cujem,
u tvojoj strasti, koja prolama noc
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi ,sve od nas odlazi

[blueella]

RAJ

Bakrorez prevucen zlatom, i u
zlatnom redu, dva tijela ko klupka
zlatasta.

Pobjednicko jedno tijelo koje cuje i jedno
tijelo pobjednicko koje prica u livadi u kojoj
ništa ne govori.

Disanje koje u disanje pretace se i jedno lice
koje podrhtava od njega u livadi u kojoj ne
drhti ništa.

Sjetiti se tužnog vremena

u kome njih dvoje uživahu Vrijeme

i življahu njime ožalošceni.

U satu zlatnog cavla

u kome je Vrijeme zastalo pred pragom

kao psi lutalice ...

[blueella]

STID

Kad me ti gledaš postajem sva lijepa kao trava koju umiva rosa i kad sidjem na rijeku,visoke trske nece prepoznati moje slavno lice.
Stidim se svojih žalosnih usta, svog razbita glasa, svojih grubih koljena.
Sada kada si došao i kada si me vidio, osjetih da sam jadna i da sam posve gola.
Nijednu stijenu na putu nisi sreo tako golu pred jutarnjom svjetlošcu, k'o što je ova žena koju si pogledao, kada si zacuo njeno vedro pjevanje.
Ušutjeti cu zbog ljudi što prolaze, da ne bi možda primjetili moju srecu po sjaju što izbija iz mog visokog cela ili po nemirnom drhtanju mojih ruku.
Noc je i na travu se spušta rosa, gledaj me otvoreno i govori blago, jer vec ujutro,silazec' na rijeku, ona koju si ljubio odnijet' ce ljepotu.

[blueella]

TRI STABLA

Tri stabla oborena
ostadoše na rubu staze.
Drvosjeca ih zaboravio, i razgovaraju,
pritiješnjena ljubavlju, kao tri slijepca.

Sunce sa zapada lije
svoju živu krv u ispucana debla,
a vjetrovi odnose miris
iz njihova otvorena boka.

Jedno, presavito, pruža
svoju beskrajnu ruku s drhtavim lišcem
prema drugome, a njegove rane,
kao dva oka, pune su prošnje.

Drvosjeca ih zaboravio. Doci ce
noc. Ostat cu s njima.
Primit cu u svoje srce njihovu
blagu smolu. Ona ce za me biti kao vatra.
Nijeme i stisnute
dan ce nas zateci kao hrpu bola.

[blueella]

VIDJETI GA PONOVO

Zar se stvarno nece ponoviti , nikada? Ni u nocima
ispunjenim trepetajima zvijezda, ili u cistom svjetlu
djevicanskih jutara, ili u žrtvovanim popodnevima?

Nikad, na kraju ogradjenih staza
koje granice sa poljem, ili pored bilo koje
fontane obasjane mjesecinom?


Nikad, ispod zamršenog granja šume gdje,
zazivajuci njegovo ime,docekivah noci?
Niti u pecini koja uzvraca jecaje moje?


O, ne! Samo da mi ga je vidjeti ponovo,bilo gdje -
u malom djelicu neba ili u uzavrelom viru,
ispod spokojnog mjeseca ili u pobješnjelom užasu!


I, zajedno sa njim, biti sva proljaca
i sve zime, isprepleteni u jednom bolnom cvoru
oko njegovog krvlju umrljanog vrata!

[blueella]

VRHUNAC

Cas je vecernji, cas koji ostavlja
krv svoju na planinama.

Netko pati u ovom casu;
neka žena, ojadjena, gubi
u ovaj suton jedine grudi
na koje je nekoga privijala.

Postoji neko srce u koje vecer
umace ovaj vrhunac okrvavljeni.

Dolina je vec u tami
i tišinom se puni.
Ali gledaj odozdo kako se planina
pali rumenilom.

Uvijek u ovaj cas ja zapjevam
svoju tužnu, nepromjenljivu pjesmu.
Možda sam ja ona koja vrhove
grimizom kupa?

Prinosim ruku na srce i osjecam:
bok mi krvari.

[blueella]

ŠUTLJIVA LJUBAV

Kad bih te mrzila mržnju bih ti dala
Riječima zvučnim, sigurnim i jasnim,
No ja te ljubim, ljubav ne bi stala
U ljudski govor, sjenovit i glasni.

A ti bi htio čuti jecaj boli;
Iz tako mračnog bezdana on se digne
Da njegov vreli mlaz svu snagu proli
Još prije nego do mog grla stigne.

Ja ribnjak sam do vrha napunjeni,
A čini ti se vodoskok sam spori,
I sve je samo šutnja i bol meni
Svirepiji, od same smrti gori!

[blueella]

MISTRAL, Gabriela, pravo ime Lucila Godoy de Alcayaga, čileanska pjesnikinja; r. 1889, u. 1957. Dobila Nobelovu nagradu 1945. Njen život pun nedaća, dao je njenom djelu unutrašnju dubinu i neposrednost. U nastojanju da životnim vrijednostima nadvlada očaj, stvorila je pjesama od istinske snage i vrijednosti. Pisala je i za djecu i tražila utjehu u brizi za potlačene i siromašne. Važnije zbirke: Očaj; Nježnost; Tala.