Abdulah Sidran

[DrinChe]

POTREBNO MI JE, DUŠO

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao zbog nje. Pa kad
legne noc u moju sobu, na sto i postelju -
-zamišljam: ona ce ujutru stici, mehko
kljuc u tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se
nadnijeti, kao majka - cist oprez u
brižnom kretu, cednost u živoj ruci, pod kojom
oci otvaram, i dodirujem je, govoreci: "Potrebno
mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog
volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."




CEGA SMO ZBIR


Ja nisam ovako, u nocima, bdijuc, zamišljao
ovu zimu. Duša se gradom spremala koracati
sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek mehko drhturi
dok, kao starci, koracamo, toplinu nosec,
pomalo bivšu.
Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da podsjeti nas: traje neimaština,
i mrtvo medu nas pada srce ptice koja nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koracajuci, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na cijem kraju gori:
ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
tu tacku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
mu, bivaju jedno i isto. Koracajmo, koracajmo
zato dalje, drugo nenadana.
Našem hodu bašcaršijska kao da podsmijava
se rulja! Tvoja je ruka, medutim, hladna,
i moje je da je grijem, ne osvrcuc se:
naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
troma tijela, trgovine punec i praznec,
natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led,
na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga casa, žutoga zrna
dvije šake, poštujuc smijerno obicaj našega
grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
prh i leprš u našim ušima šumi.- Golubica ona
tamo, sitna, šcucurena, iz tvoje ruke kao
da puštena je, moju ne taknuvši. Zbilja - ti
i ja - cega smo zbir? Združene, dvije samoce - šta cine?
Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znaci li
to: o buducim danima po sjecanju govoriti?
O šetnjama dugim i davnim, kad ruka se
drukcije bližila ruci, s nešto više strepnje
cula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
i njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju,
kad dode? Ljubav kad sine-kamo okrecu lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva...
Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
hladno znajuc. Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i cedno u
isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a cisti, duše
protivrjecne! Iz sjecanja neka kose nam
zasipa buduci snijeg! Ljubljene nekoc,
od nas se odmicu stvari. Snivajmo zato,
tako sami i tako slicni. Mnoge se još
samoce bliže, i isti dani, gusti, hermeticni.




DECEMBARSKA


Probudi me, neku noc, pred zoru,
studen, mraz, i zima - u srcu.
prisjetih se, ocas, ko sam, kako
mi je ime, gdje to ležim, i ko diše
sa druge strane zida. (Biva to
ponekad, da probudi se covjek
sledena srca. Pa ne zna više
ni ko je, ni kako mu je ime.)
A pluca, prepuna zime. koliko li je
minulo godina? Koliko godina još
treba da mine? Sve tuplje, i tiše,
iznutra, bije ledeni stvor. Što ono
mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
Tri li je, ili pet? "Okreni se", veli,
"dijete, na drugu stranu. Zatvori oci,
spavaj, i sanjaj." Vazda, i opet. Vazda, i opet.




IZ DNEVNIKA 2.4.1987.


Ne znadosmo u prijateljstvo pretvoriti
ljubav, što morala je proci. Koliko izlišnih
uvreda, koliko jalovih rana! Sad plutamo,
u mirnom i hladnom moru bola, dvije sante:
jedna muškog, druga ženskog spola.
A kad i to prode - jer i to ce proci -
hocemo li moci jedno drugome gledati u oci?



~

[DrinChe]

KLIK - Baseskija


KLIK - Sjećanje na nju

[DrinChe]

SARAJEVSKA MOLITVA


Kumim te Bogom, veliki Bože,
skloni sa svijeta Životinje!
Nek preostane sve od macijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni Životinje.
U pseci rod ne diraj,
ne dotici tice,
samo te molim, milosni Bože -
skloni Životinje.
Skloni Životinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Životinje, preklinjem te, Bože -
ali ne diraj svinju ni vepra, ne diraj
slavuja, ni kucnoga šarenog pjevaca.
Ne diraj ništa u šta je lijepo pogledati!
Ne diraj ništa. Ali Životinje svakako skloni.
Mrave ne diraj, i marvu zanemari,
ali Životinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa obronaka, poviše gradova, skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Bože,
i pomozi im, Bože.
Niko im, bez Tebe, pomoci ne može.
Nema im nigdje stana ni staništa,
na oba svijeta - kuce ni kucišta.
Skloni ih, Bože,
sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi.

[DrinChe]

NI TRAGA O SEBI


Ni traga o sebi ostaviti neceš.
K nebu posegle, tvoje se ruke ruše,
ošinuti gromom, trnu i gore ti prsti.
I o sebi više ništa ne znaš.
U prazan se pogled, ni u što, pretvaraš,
takav, nit privržen cemu, nit zdvojan.
I dok, tako zgrcen, pod borom ležiš,
od mrtve zvijeri razlikuju te
jedini dlanovi tvoje majke, vlažni.
Ni traga o sebi ostaviti neceš.




U PUSTU MAGLINU


Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne Zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.
Ovo ostrvo, ovaj brisani prostor - tone.
A potonule kad budu,
u sporo sjeme pretvorene,
ove naše glave dugo ce da njiše
gust, neki podzemni vjetar.
Preživjece samo rijeci
- one što ih nikad nismo izgovorili -
i po njima ce, o Cudo,
dugo da se pamti naš boravak ovdje.
Oslušni:
sijedi, muklo, kosa umorne zemlje,
u pustu maglinu seli se Svijet.




NEKO IPAK MORA


Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na celu, vidno vec, kužna je biljka listala.
Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.
I vec smjerasmo ubojstva.
Sad kunemo, upiruci racvastim prstima
u dvorove, u natrula visja, u nebeske arabeske
a ne dogada se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek, pjeva.




STUB PREMA NEBU, LJUBAV ZEMNA


O tome nema pjesme.
Samo može ruka da bilježi:
kao, veliki brzac krvi bi,
kao, bi zvon srca prostrijeljenog cudom,
kao, umilna zuka u uhu bi
i mudra opijenost oka.
Onda -
najezda trome krvi bi.
O tome pjesme nema.
Samo ce malaksalo da se pita:
šta je to,
šta je to što svejednako podriva
ovaj iz mozga stub prema nebu, ljubav zemnu?
A o tome nece biti pjesme.


~

[gaga73]

Pesma Abdulaha Sidrana "Plasim se" u glumackoj interpretaciji Mustafe Nadarevica a iz filma Ademira Kenovica "Savrseni krug" iz 1997. godine...


..

"Plašim se"

Plašim se skončat ću na užetu.
Nije ih malo skončalo tako;
u svijetu i tu...
Tik pokraj nas.

Dugi dani, duge noći,
duge godine.
Bez hljeba ljubavi,
bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi

Nije to jamačno razuman govor i glas
nit ičemo zacijelo, nit pomoć nit spas
al sklopim li oči vidim skončat ću na omči.

Koliko samo ni o čem' nista nisam znao
od iskona đavao odnio je šalu
Sad evo drhtim skoncacu na vjesalu

Što duša ne uzmože
Što nikad srce nije smjelo
samo hoće da oposli tijelo.

Bez svjetla ljubavi, bez hljeba,
bez vode, bez zraka
Tek jedan korak ubavim u mrak iz mraka...

[DrinChe]

UZEVŠI KOST I MESO


Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doci ce
i uzece sve, uzevši kost i meso.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prode, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijece ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
Ona ce doci. Uzevši kost i meso, uzece sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.




ZAPIS O CUDU


Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!
Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa cela
i ja netom selim u sjecanje taj pokret, i vec ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa cela nego se sjecam tog
pokreta, sjecam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa cela.
Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijece
na stolu pred nama:"Napolju je oluja", i nešto
što nisam ja, ali u cemu me ima, itekako, seli u sjecanje
taj glas, i dok te cujem, ja kao da se sjecam kako te cujem,
kao da se sjecam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijece na stolu pred nama,
sjecam se veceri, i glasa što govori:"Napolju je oluja."
A još je napolju oluja, i još traje vece, jednako
kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
vec kao da ga se sjecam, poput glasa kojim
govoriš "Napolju je oluja", glasa kojeg se sjecam,
poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
cela dok govoriš, poput ruke koje se sjecam,
dodirujuci je prvi put.





MORA


Što to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to ciniš, sinko?
O cemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kucu.
A sad nemam kuce. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kuci, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.




DA JE U SVEMU TINJAO BAREM...
Bratu Edi



Trebalo bi ustvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i dugo -
ništa ne naucivši, do bližnjem jeknuti
u uho, ali krivom rijecju, i u loš cas.
Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jacih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoc
odjekivao naš smijeh!
A da smo bar kome pomoci mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu rijec! Da je u svemu tinjao
barem suštine neki list hranjljivi! Vec
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.




I DRUGI SU PJEVALI O GRADU


I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u cudu zastajali, pred mnoštvom slika protivrjecnih
a tako u skladu medusobnom, i tako u skladu
sa okom što ih zbraja. - Ali niko nije
patio pritom, i plakao.
I drugi su pjevali o gradu: gosti uceni
iz svijeta, u cijem je uhu odjekivao još

Pucanj: Oh, meine liebe Gott, taj Bosna,
taj barbari, taj metež i smrad. - Taj zacijelo
patio pritom nije i plakao.
I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,
u cudu zastali, gosti uceni iz svijeta,
došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i
mudri, gospodcici nagli ljubavi spore,a
govora književnog sasvim.
Srce - grade!
I drugi su pjevali o tebi, al niko
patio nije pritom, i plakao, srebrenu
dušu tvoju ko mladu ranu ticuc!

~

[Beatrica]

Djevojčica iz Ulice Prkosa

Još Ulicom Prkosa
vihori se njena kosa.
Trebalo je, ovog ljeta
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.

Svakog dana, oko podne,
u «Raguzi», k'o na moru

Stisak ruke, ispod stola,
kapučino, koka – kola.
Trebalo je, do jeseni
da postane žena.

Djevojčica, djevojčica
iz Ulice Prkosa.

Znao sam te,
čuvati od sebe,
djevojčice, janje moje.

A ne znadoh
od njih da te spasim,
djevojčice, mrtvo moje.