Stefan Malarme

[Kill Bill]

Stefan Malarme je tragao za novom poezijom i duhovni je otac niza avangardnih pravaca u poeziji XIX vijeka.Za razliku od Remboa,koji je tragao za dubljom podsvjesnom i artisticki napor da dosegne ideje,koje se slute iza stvarno-sti."Slikati ne stvar,nego ucinak sto ga ona proizvodi",to je jedan od njegovih opstih principa.On nastoji da zamraci smisao,italac tek sluti i domislja znacenje pjesme, koja lici na vracanje.Malarme je pisao uglavnom duze pjesnicke tvorevine, poeme- ( Popodne jednog fauna ) i sonete,od kojih je najpoznatiji Sonet o labudu koji pocinje stihom: "zar ovaj neduzni,zivi i prekrasni dan",a govori o"poletima uzaludnim" i "labudu nekadasnjosti".

To je himna uzaludnosti i otmjenoj ljepoti privida.Tek 4 godine prije pjesnikove smrti izasao je prvi izbor njegovih pjesama i proze, - Stihovi i proza(1895).Ovaj skromni profesor engleske knjizevnosti radio je dugo , tiho i uporno,kasno je stekao priznanje,ali se i danas smatra vaznim u razvoju moderne evropske poezije.

"Negdasnji se Labud sjeca,ali kasno: divan je , no zaludu slobodu on htjede, jer ovo nije kraj gdje da provede vek , kad mraz jalov sinu camom strasno."

Zivot Stefana Malarmea je protekao uporedo sa burnim Verlenovim i Remboovim zivotima, pa cak i Bodlerovim, iako je u knjizevnoj istoriji Malarmeovo ime ostalo nerazdvojivo za ova tri prethodna imena, u njemu necemo pronaci nista sto iskace iz kolotecine svakidasnjice i sto moze ugroziti savrsenu jednostavnost te egzistencije. Verlenova poezija bi bila neshvatljiva da nije potpuni odraz neobuzdanog zivota, zivota koji je prepun suprotnosti, nemira, kajanja; pijanog zivota i nastranog. Njegov ogromni opus nije nista drugo do tragicni dnevnik kojije vodjen rukom coveka koji je bio u ratu sa vremenom i koji je u nestrpljenju napisao na hiljade pesnickih banalnosti kojima se samo on moze ponositi, a koje bi, neprirodno prepisane drugom pesniku, predstavljale zbirku neshvatljivih pesnickih opstosti.

Malarme je hteo da prozivi zivot (pismo Verlenu) koji jelisen svih anegdota, zudeci istovremeno za poezijom u kojoj nece biti nista svakidasnje i nista banalno. U tom cuvenom pismu Verlenu, koji je u stvari pesnikova autobiografija, Malarme istice kako je sklonost da se sluzi perom u druge svrhe, a ne zbog popunjavanja cinovnickih spisa, nasledio od nekolicine svojih predaka. On je vrlo rano ispoljio pesnicki dar i u njegovim prvim stihovima se uveliko oseca lamartinovski uticaj. Medjutim, prvi znacajniji dogadjaji koji su imali velikog uticaja na razvoj mladog pisca bili su otkrice poezije Teofila Gotjea, kome ce se par godina kasnije oduziti velicanstvenom ''Posmrtnom zdravicom''.

Objavljivanje drugog izdanja Cveca zla 1862 godine na Malarmea ostavlja neizbrisiv trag , jer sve ono sto ce mladi Malarme napisati u narednim godinama obelezeno je velikanom pesnistva - Bodlerom, cija je poezija Malarmeu otkrila nistavilo i na taj nacin ubrzala stvaranje rascepa izmedju mladog pesnika i drustva. Zahvaljujuci Bodleru, Malarme je jako brzo pokopao sve nade u mogucnost poezije kao posrednika izmedju pojedinaca i gomile. Medjutim, ono sto je karakteristicno za Malarmea je cinjenica da on nije poput drugih Bodlerovih sledbenika osecao mrznju prema okolini, mrznju koja je kod Bodlera razumljiva. Malarme zato pada u ocaj iz koga se rodilo saznanje o nemoci, a nemoc je predstavila misao o samoubistvu kao jednom od resenja. No, Bodlerova poezija je Malarmeu otkrila i drugu stranu i to onu pozitivnu a to je - lepota i dostojanstvo.

Taj period njegovog stvaranja predstavlja parnasovski period u poeziji Malarmea. Medjutim, to je samo donekle tacno, jer se vec i u tim stihovima osetila sustinska razlika izmenju njega i cistih parnasovaca.

[Kill Bill]

DVORAC NADE

Tvoja se bleda kosa talasa
Izmedju mirisa tvog tela
Ko zastava nestasna i bela
Cija svila na suncu belasa.

Umorno bijuci kroz krike
Napev bubnja kog voda osvaja,
Od proslosti srce se odvaja
I, sireci vale tvoje kike,

Jurisa, penje se - pijani borac
Kroz mocvare krvi, - da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj nacin i bakreni dvorac

Gde, kad nehaj celu je ogrne,
Placna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noc crnu poput macke crne.

[Kill Bill]

ZDRAVICA

Nista, stih cedni, ova pena
Da naznace tek sjaj pehara:
Tako daljinom kao para
Nauznak tone roj sirena.


Mi plovimo, o nebrojena
Druzbo, za mene krma stara
Vi slavni pramac koji para
Val gromova i nevremena.

Pjanost mi krasna daje daha
Ljuljanjem njenim da bez straha
Zdravicu drzim tu uspravno

Samoco, hridi, zvezdo vedra
U ime svega sto je ravno
Briznosti beloj naseg jedra.

[blueella]

MORSKI LAHOR


Put je tužna, jao! Knjige pročitane.
Pobjeć, tamo, dolje! Znam, ptice/su pjane
od želje med nebom i pjenom da lete.
Ni vrtovi stari što u oku svijetle
neće suzbit srce što za morem žudi,
o noći, ni pusti sjaj lampe što rudi
nad praznim papirom kog bjelina brani,
ni ta mlada žena koja čedo hrani.
Idem! Brode, na kom jarbolje se valja,
diži sidro, hajdmo put divnih zemalja!

Ta čama, nadama grubim prevarena,
u pozdrav rupčića još je uvjerena.
Jarbole što čeznu za olujom kobnom
možda će ih vjetar svit nad brodolomom
pustim, bez križevlja, bez otoka plodnih...
Čuj, srce, mornari poju pjev ugodni!

[Kill Bill]

Strepnja

O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al' dok ti u grudma surovim ko kam

Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.

[blueella]

DA L' ĆE LIJEPOG DANAS...

Da l' će lijepog danas čista živost ova
pjanim krilom razbit to zaboravljeno
i kruto jezero, pod mrazom mučeno
prozirnim glečerom propalih lijetova!

Negdašnji se labud sjeti sebe sama:
divan je, al stremi slobodi bez nade,
jer nije kraj pjevo gdje se živjet dade
kad jalove zime bljesnula je čama.

Cijelim vratom strest će bijelu agoniju
koju da mu prostor što ga on negira,
al ne i tla užas gdje mu krila sniju.

Avet koju ondje njen čist sjaj privlači,
on smiren biva u hladnu snu prezira
kojim, zalud prognan, Labud se oblači.

[blueella]

Franc. pjesnik; r. 18. III 1842. u Parizu, u. 9. IX 1898. u Valvinsu. Uz Rimbauda i Verlainea jedan od glavnih predstavnika franc. simbolizma. Pristaša tzv. "čistog pjesništva", intelektualni esteta opčinjen mističnom povezanošću stvari, piše poeziju koju karakterizira strogost forme i bogatstvo asocijacija. Lirik je velike kulture i profinjena ukusa, teži univerzalnoj sintezi koja bi objedinila sve umjetnosti, a njegovo se djelo nadovezuje na najbolje tradicije franc. pjesničkog izraza. U početku je pod utjecajem Gautiera, Baudelairea i Poea (vrstan je prevoditelj Poeovih pjesama), a vremenom stječe reputaciju nejasnog teškog i neprotumačivog pjesnika, velikog majstora koji se obraća "elitnim dušama" i stvara za uzak krug odabranih. Na vrijednost Mallarmeove poezije skreće pozornost čitateljskoj publici J. Huvsmans u svom poznatom romanu Nasuprot. Slavljen od literarnih sladokusaca kao vizionar i veliki izmiritelj snova i jave, željenog i mogućeg, viđenog i nedokučivog, M. je ostao trajno opsjednut himerom tzv. čistog poetskog umijeća. Profesor engleskog jezika u provinciji pa u Parizu, on se teško mirio sa svojim školničkim zvanjem. Smatrajući da pristup poetskom djelu ne može biti ni jednostavan ni lak M. drži da zadatak poezije nije u tome da izmišlja već da otkriva da nas rafiniranom igrom i alkemijom riječi oslobađa od vulgarnosti, da ukazuje na isprepletenost pojava, te ukidajući "stvari" otkriva vječne Ideje. God. 1871. M. je objavio svoju poemu Herndijadu, 1S76. svoju najsugestivniju pjesmu Faunovo poslijepodne. Estetske poglede iznio je u knjizi eseja Tumaranja, a sabrane pjesme (Poesies completes) objavljene su mu 1897. Svojim djelom ostavio je ne samo neizbrisiv trag o franc. pjesništvu već je djelovao i na glazbenike (Debussy), a svojim likom inspirirao je nekoliko glasovitih slikara poput Renoirea^,Gauguina i Maneta koji su ga portretirali.

[Kill Bill]

Labud

Devicansko Danas, zivahno i krasno
zanesenim krilom da l' razbiti smede
jezero sledjeno, s injem, kud se dede
letova zastalih lednik blistav jasno.

Negdasnji se Labud seca, sli kasno:
divan je,no zalud slobodu on htede,
jer opevo nije kraj gde da provede
vek, kad mraz jalov sinu camom strasno.

Vratom stresce belu tu smrt sto je stece
prostorom kaznjena ptica kog porece,
al' na uzas tla sto perje joj sputava.

Sablast koja na tom mestu sjaji, prisno,
ukocen u hladnom snu prezira spava
zaodenut Labud,izgnan beskorisno....

[blueella]

GROB EDGARA POEA

U njeg samog najzad vječnost ga okrenu
i sad eto pjesnik golim mačem bije
svoj vijek pun užasa što spoznao nije
slavlje smrti u tom glasu nečuvenu.

Skokom hidre, kad ču da anđel donese
nov i čišći smiso pučkoj riječi, cio
svijet razglasi da je sve te čari pio
u nečasnu valu neke crne smjese.

Zemlje i oblaka dušmanskih, o jadi!
Ako duh naš od tog reljef ne izradi
da sjajni grob Poeov njim ukrašen svane,

ta hrid mirna, pala iz tamna sudara
nek bar granit ovaj vječnu branu stvara
crnom letu kletvi u buduće dane.